Zašto nam susjedi pokazuju mišiće

Dok većina u Spoljnopolitičkom odboru Evropskog parlamenta „cijeni konstruktivan pristup srpske vlade u odnosima sa susjednim zemljama”, dotle pojedini poslanici iz tih zemalja baš na taj pristup imaju velike zamjerke.

Tolike, da bi se moglo zaključiti da će nam komšije – sudeći prema broju i sadržaju njihovih amandmana na predlog rezolucije o napretku Srbije u evrointegraciji iz pera izvestioca Dejvida Mekalistera – biti čak najtvrđi „orah” u EU.

Uprkos stavu Brisela da bilateralna pitanja treba da se rješavaju van Unije, hrvatski poslanici su zatražili da EP zahtijeva izmjenu granica na Dunavu, pronalaženje svih nestalih u ratu u Hrvatskoj, kompenzaciju za pripadnike hrvatskih oružanih snaga koji su prošli zarobljeničke logore, da Srbija odustane od procesuiranja optuženih za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj. I da put Srbije ka EU bude uslovljen rješavanjem tih spornih pitanja.

Mada nisu otišli toliko daleko, i poslanici iz Rumunije, Mađarske, Bugarske, ali i iz Slovenije, isporučili su brojne zahteve na srpsku adresu. Rumuni, čija je zemlja početkom 2012. posve neočekivano blokirala Srbiju za status kandidata, tražili su da se popravi status Vlaha, članovi mađarskog Fidesa takođe su istakli manjinske probleme, kao i bugarski poslanik VMRO.

Slovenac Ivo Vajgl zatražio je da „autonomija Vojvodine ne bi trebalo da bude oslabljena”.

Zbog čega su susjedi najoštriji

Ako se, međutim, ima u vidu da su drugi u EP pozvali, recimo, na što brže otvaranje poglavlja i pozdravili predsjedavanje OEBS-u,  postavlja se pitanje zbog čega su susjedi najoštriji, posebno Hrvatska, koja je zbog scenarija bilateralne blokade i sama patila, jer je Slovenija u njenom slučaju insistirala da se riješi pitanje Piranskog zaliva i štednih uloga u Ljubljanskoj banci.

Naši sagovornici ocjenjuju da oni – naročito hrvatski poslanici, koji su uputili i najviše predloga za izmenu dokumenta EP – to čine za unutrašnju upotrebu. Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam, misli da, zapravo, postoje dvije dimenzije te priče. „Prva, prilikom izbora iz Hrvatske je u EP ušlo najviše desnih kandidata.

Drugo, iako je oficijelni Zagreb usvojio deklaraciju da neće blokirati susjede, pod pritiskom desnice, ipak polako odustaje od toga, pa smo, ne samo od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, već i od ostalih njihovih zvaničnika, čuli prijetnju da će Srbija biti blokirana”, kaže Popov.

S druge strane, Aleksandra Joksimović, direktorka Centra za spoljnu politiku, kaže da je to „nešto što se relativno očekivalo”, a da je samo pojačano činjenicom da oni, u potrebi da u predizbornoj kampanji zaobiđu ekonomske teme, pokušavaju da pronađu spoljne neprijatelje, „a Srbija se pokazala kao dobar kandidat”.

Zaoštrena retorika iz Hrvatske najverovatnije će ostati na dnevnom redu. „Pravi dokaz za to vidimo upravo kroz amandmane u EP koji se odnose na bilateralne probleme sa Srbijom, a nije bilo očekivano da će kao takvi biti prigrabljeni u EP. Ali, hrvatski poslanici naprosto koriste EP kao pozornicu da i dalje vode neku vrstu unutrašnje kampanje i borbe”, kaže ona i dodaje da srpski zakon o suđenjima za ratne zločine postoji godinama, a tek sada se pojavila reakcija.

A šta ako ovi potezi naših susjeda nisu samo njihovi? Da li je moguće da su oni samo „produžena ruka” većih zemalja u EU? Dok Popov ne isključuje mogućnost da se igra „dupli pas” i iznosi mišljenje da ni blokada Makedonije od strane Grčke, zbog imena, nije slučajna (jer je prerano dobila status kandidata i trebalo bi je zaustaviti), dotle je Joksimovićeva izričita: „Njemci imaju dovoljno svojih instrumenata da bi nekoga koristili na takav način.”

Povezati region

Prijetnje evroputu Srbije stižu, podsjetimo, u vrijeme kada srpski premijer pokušava da „poveže” region.

Naša sagovornica smatra da su putovanja premijera bila „vrhunski dobar odgovor na sve ono što je došlo iz Zagreba u poslednje vreme, na zaoštrenu retoriku i stav koji daleko da pogoduje pomirenju, čime je otvorio i prostor hrvatskoj predsjednici da može malo da reterira u svojim izjavama”, a Popov misli da se vlada „racionalno ponaša, pokušavajući da prema Briselu pokaže svoju kooperativnost”.

Takvu kooperativnost susjedi, očigledno, baš ne pokazuju, kad posežu za bilateralnim temama, što se u EU ne smatra dobrom praksom. „Žele da naglase svoj značaj, da se u bilateralnim odnosima osećaju malo nadmoćnije, što, recimo, iznenađuje od Rumunije, s kojom nismo imali baš nikakve sporove”, misli Popov, ukazujući da taj glas novoprimljenih članica koje imaju potrebu da pokazuju „mišiće” susedima – jer faktički imaju pravo veta u Evropskom savetu – u EU mogu da amortizuju, jer članice moraju da vode računa o celovitoj politici EU.

„Ako Njemačka, Francuska ili neke druge zemlje izvrše pritisak na tu zemlju, ona će ipak odustati od takve politike”, uvjeren je.

I Joksimovićeva misli da nastavak loše prakse da otvorena bilateralna pitanja pokušavaju da se podignu na viši nivo, s namjerom da se riješe s pozicije jačeg u procesu evrointegracija, ne treba da zabrine Srbiju.

„I ovog puta smo vidjeli da Brisel nije dopustio da se takva namjera zaokruži u okvirima briselskog prostora, nego očekuje da će ta pitanja biti riješena na sasvim drugom nivou”, zaključuje ona.