Zašto je važno slijediti istinsku Njegoševu Crnu Goru

Piše: Jovo Pejović

Zašto je važno slijediti istinsku Njegoševu Crnu Goru, odgovor između ostalog treba tražiti u jednom od odlomaka iz putopisa „Pisma iz Italije“ Ljubomira Nenadovića, koji svjedoči da Njegoš nije samo poezija i samo vladikovanje.

U crkvi Svetog Petra u Rimu, koju sam sticajem okolnosti posjetio 2015. godine, kao osobita svetinja čuva se lanac kojim je Sveti Petar u Jerusalimu u tamnici bio vezan. To je onaj lanac što je u našem narodu poznat pod imenom časne verige.

Taj lanac se čuva kao svetinje i stoji u kovčegu uvijek pod ključem. Kaluđer kad ga pokazuje otmenim putnicima sa velikom pažnjom, prinosi ga poklonicima, te ga oni klečeći, držeći ruke prekrštenim, celivaju. Kada je kaluđer prinio Njegošu ove verige, on ih odmah uze u svoje ruke, rasteže ih da vidi kolike su i čudeći se koliko su dugačke, reče:“Ala su ga dobro vezali!“ Zatim ih vrati kaluđeru, koji je od čuda jedva mogao zapitati:“Zar ih neće Vaša Svetost celivati!“

Vladika mu polazeći odgovori:„Crnogorci ne ljube lance!“ Kada je grupi turista vodič između ostalog citirao ove riječi, osjetio sam se ponosnim što dolazim iz Crne Gore. Danas je Crna Gora slijepi poslušnik velikih zapadnih sila koja nema sopstveni stav ni po jednom pitanju i čije odluke u najvećoj mjeri negiraju one vrijednosti na kojima su izgrađeni temelji Njegoševe Crne Gore.

Zato se postavlja kao logično pitanje, ima li u Crnoj Gori iko ko može zaustaviti kolonizaciju i desuverenitenizaciju Crne Gore, koja sve više postaje protektorat velikih sila i plijen lokalnih marioneta koje uzuracijom vlasti uzurpiraju i naše pravo da suvereno odlučujemo o našoj budućnosti? Nedorasli da nose slavu istinske Crne Gore naši političari podanički izvršavaju naloge velikih sila i beskrajno se guše u glupostima.

Nema tog osvajača koji je kroz istoriju okupirao Crnu Goru i sprovodio teror nad njenim građanima pred kojima vlasti u posljednjih 30 godina nijesu kleknule i time povrijedile sve one junake koji su kroz istoriju dali svoje živote za njenu slobodu.

U državi u kojoj je borba za slobodu bila preča od života, opasno je njegovati podanički duh, a posebno izmišljati neprijatelje tamo gdje ih nikada nijesmo imali i slijepo slijediti ultimatume onih koji golom silom disciplinuju svijet i prekrajaju po svojim aršinima.

Zato, kada se prisjetim koja su nam poniženja posljednjih trideset i više godina priređivale i dan danas priređuju vlasti u Crnoj Gori, klečeći i ljubeći skute liderima velikih sila i njihovim činovnicima, zapitam se da li je ostalo u nama išta od one istinske Njegoševe Crne Gore čiji su preci u prošlosti svojim junaštvom i mudrošću mnogo puta zadivili svijet. I kada smo bili okupirani mi smo bili slobodni jer se nikada nijesmo mirili sa tim da nas brojčano i na svaki drugi način jače države od nas prisiljavaju na podaništvo. Veličina jednog naroda se ne mjeri brojem stanovnika, teritorijom i vojnom silom već time koliko poštuje sebe i koliko je svoj. Crna Gora je bila u obavezi da čuva one tekovine koje su u teškim vremenima izvojevali njeni najbolji sinovi.

Da bi se vratali na taj put, za početak državne organe treba očistiti od manipulatora, lopova, lažova, šarlatana i kriminalaca, ali prije svega od ništa ljudi. To je jedini način da spasimo Crnu Goru.