Zar Srbi u Crnoj Gori postoje

Piše: Božidar Rovčanin

Kad se približi sudijski čekić pravde koji zahtijeva mir u sudnici i počne da liči na tučak za meso koji od prstića ide do mekšine i sjedalnog dijela, onda i Srbi polako počinju da postoje u Crnoj Gori. Onda polako mogu da stanu rame uz rame sa najboljim Muslimanima, Albancima, Bošnjacima, Hrvatima, Crnogorcima… Ko da se on više pita i ko da je uopšte više bitno da li te on više priznaje, konstatuje, mrzi ili ne. Čak i on, nakon toliko decenija, miri se sa činjenicom drevnom i bjelodanom i očekuje još da mu se kaže hvala i da mu se na čelo spusti čekrkli čelenka demokrate, baš čelenka od dvanaest pera, kako kaže jedna „srboćetnićka“ pesma. Ko se topi, i za prava Srba, za njihov identitet, autohtonost i minimum 40% u Crnoj Gori se hvata!!!

Tužno je to da nije u pitanju neko ko nije pokazao i dokazao da nema Svetinju, da je na Nju pljunuo bez trunke pokajanja, da se protiv Nje oyvoreno i beskompromisno bori i da je 30 godina samo ucjenjivao, mučio i satirao Svetog Vladiku, dok je On ugrijan nezalaznom, Zvjezdanom Svjetlošću Vitlejema, „uzaludno“ očekivao da ispod gašenoga kreča boljševika, ipak ispliva i osvane Ikona Božija. Ali koliko je “ uzaludnije“ se molio, toliko Ga je Bog više Grlio i Usinio!!! Da, ucjenjivao najpodlijim udbaškim, vidljivim i nevidljivim metodama i sredstvima. A kad je toboš dao i priložio, „dao je i priložio“ od naših novaca i javnih radova. Tu siću za Hram valjda je zaslužila iz budžeta ona Crna Gora koja je pokazala kolika je, u Litiji od Prevlake miholjske do NJu Jorka. Na tom prilogu i trudu, neka je hvala, i na Nebu i na zemlji, divnome profesoru, zanesenjaku, pokajniku, molitveniku i mudroslovu, gospodskoga stasa, glasa i šešira, prof. dr Slobodanu Tomoviću, nekadašnjem ministru vjera.

A kad više Sveti nije imao kud od Iroda i Dioklecijana zajedno, i kad mu je rekao: „Aman, čovječe, dosta je bilo!!!“ i kad je lupio žezlom Svetoga Petra i Svetoga Vasilija, i kad je Sveti  bogohulne srušio oltare, onda se bogohul sjetio da neko postoji i da ga treba priznati. Hvala mu, gdje čuo i gdje ne čuo, za njega neka i dalje ne postojimo. Za njega ionako ne postoje ni druge nacije koje je pobrojao, jer za njega ne postoji Svetinja, pa kako da postoji Čovjek i Nacija! Njegova nacija su njegovi mili dukati, a ljubav mu je pohlepa koja ga je sasvim, nažalost, udaljila od čovječnosti.

Drugi kako hoće, a on na Srbe i Hrišćane u Crnoj Gori neka zaboravi slobodno, jer se Oni odavno ne uzdaju u prolaznost ovoga svijeta. Preživjeće i opstati  Hrišćani u Dioklecijanovoj prokletoj Duklji i bez njegovog priznanja. Tako kaže istorija i drevna Zlatica što se „zlati kao Sunce“, kako reče Otac naš, Sveti Sava!!!

Pročitajte JOŠ:

Sa Cetinja komitetlija viče – potrča li u Zagreb, izdajniče?!