Započeo studije u 90-oj godini

Prošle godine, kada se upisivao na fakultet, najviše se plašio da neće položiti matematiku.

No, kada je vidio da je položio sa četvorkom, sklonio se na stranu i počeo da plače kao malo dijete, brišući suze rukama. “Prolaznici su me iznenađeno posmatrali. Sigurno im nije palo na pamet da pred njima stoji brucoš, koji plače od sreće”.
Kada je osamdesetdevetogodišnji Kiril Petrovič najavio porodici da će upisati geografiju, malo njih ga je uzelo za ozbiljno.
“Mislili su da su to neke moje bubice”, govori nam kroz osmijeh. “Unuke su mi rekle da neću proći na prijemnom ispitu, jer se rade anonomno, pa neću imati nikakvih olakšica. A ja sam odlučio: ako položim matematiku, uradiću to. A matematikom se nijesam bavio više decenija. Ipak, dobro sam se pripremio – i položio prijemni”.
Još kao dijete, avanturističke knjige bile su mu duševna hrana, zato je i maštao da postane geograf. Ipak, po završetku Tehničkog fakulteta, do 85. godine predavao je u tehničkoj školi. A onda je odlučio da je vrijeme da ostvari svoj san.
“Shvatio sam da nikada nije kasno”, kaže on. “Kada sam penzionisan, nastavio sam da podučavam, radio sam i kao domar. Moja žena i ja smo putovali u različite zemlje. Bili smo u Kambodži, Šri Lanki, Emiratima, Grčkoj, Vijetnamu, Kini… U 85. godini, ispunio sam svoju davnašnju želju i otputovao u Meksiko. Ali, putovati i biti geograf nije isto. I zato sam, sa punih 90 godina, postao student. I u 95. godini ću dobiti diplomu geografa. A onda ćemo vidjeti šta će biti. U početku, moji najbliži su govorili: Dobro, bilo je po tvome, postao si student, mogao bi konačno da se smiriš. A ja nisam namjeravao nikome ništa ni da dokazujem, ja želim da učim! I kada je počeo prvi semestar, žena je stala uz mene – ja učim, a ona ide na prstima, da mi ne bi smetala”.
Studije mu idu odlično. Međutim, desilo se nešto sasvim neočekivano – pao je na ispitu iz geografije.
“Ne znam kako se to dogodilo!”, sliježe ramenima. Naš šef grupe, Lujzan, me kritikovao. A ja sam se spremao, nijesam imao sreće jednostavno. Pitanja su bila baš teška. Sramota me od djevojaka. Mladići su eliminisani, ostao sam sam među djevojkama”.
Zaista, sve predmete, koje je morao položiti tokom zimskog semestra – položio je. Uključujući i fizičko vaspitanje.
“Kada sam došao na prvi čas, primijetio sam kako je nastavnik fizičkog vaspitanja podigao obrve”, rekao je devedesetogodišnji student. “Pitao me je koliko imam godina. Rekao sam da imam samo devedeset. Gledao me u nevjerici. Da bi ga uvjerio, pokušao je da objasni da sam još uvijek u dobrom fizičkom stanju, da treniram svako jutro. I, kao dokaz, predložio sam da napravim stoj. Odmahnuo je glavom, rekao da se takvi zadaci obavljaju samo na fakultetu za sport. Zatim je počeo da pita koje vježbe radim ujutru, koliko puta. Objasnio sam mu da vježbam sat i po. Rastežem gume. Zatim radim zgibove, vježbam jogu. Onda sam sebe masiram. I tako svakog jutra. Vidio sam da zapisuje nešto u svojoj bilježnici. Zatim je nastavnik predložio da mi automatski da ocjenu. Nijesam odbio, premda mi je bilo žao zbog toga, jer sam ušao u formu. Ali, odlučio sam da više neću prihvatiti nikakve olakšice.
Odmah poslije ljetnjeg semestra imamo praksu iz geodezije, i iz dekanata su mi rekli da, ako želim, mogu i da ne idem na praksu“, kaže on. „Kažu, moraćete mnogo da idete po terenu, a i vrijeme je nestabilno. Ali, kako mogu da dopustim da djevojke odu same? Jedini sam muškarac u grupi. A biće lijepo i proslaviti rođendan sa djevojkama u prirodi. Ipak, rano je o tome govoriti. Treba prvo da operem obraz, i položim geografiju“, zaključuje ovaj čudesni student iz Perma.

Andrej Matlin: KOMSOMOLЬSKAЯ PRAVDA