Zapadnjaštvo i slovenofilstvo slavnog Turgenjeva
U Briselu i Buživalu završena je prva međunarodna naučna konferencija posvećena 200 godišnjici rođenja Ivana Sergejeviča Turgenjeva. To što je čitava manifestacija, organizovana u saradnji sa Institutom za svjetsku književnost RAN, održana van granica Rusije, ne bi trebalo nikoga naročito da iznenađuje. Turgenjev je bio najpoznatiji ruski pisac u Evropi.
“Turgenjev je bio jedan od prvih ruskih stvaralaca koji je začuđenom i zadivljenom Zapadu otkrio svu dubinu, šarm i moć ruskog duha”, napisao je Dmitrij Mereškovski. Zaista, doprinos Ivana Sergejeviča teško je pravilno ocijeniti. Dao je lični doprinos i u prevođenju djela Puškina, Ljermontova, Gogolja, Tolstoja, Gončarova. Lično je pregovarao sa izdavačima, uređivao, iščitavao rukopise.
Istovremeno, Turgenjev je upoznao rusku publiku sa velikom francuskom književnošću. Njegovi napori doprinijeli su da se u našoj periodici pojave djela Gistava Flobera, Emila Zole, Alfonsa Dodea, braće Gonkur. Turgenjev nije samo povezao Rusiju i Evropu, već je proširio ukupni kulturni prostor. Njegovo grandiozno djelo doprinijelo je prihvatanju cjelokupne ruske književnosti kao neotuđivog dijela svjetskog kulturnog nasljeđa.
Ivan Sergejevič je označen kao – ruski evropejac! Neko bi rekao – i kosmopolita, iako su ovi koncepti daleko jedan od drugog, možda se čak i međusobno isključuju.
Za Turgenjeva, “evropejstvo” je zapadnjaštvo, pri čemu se obavezno čuvaju vrijednosti nacionalne tradicije. Slijepe imitatore, koji su pokušavali da baštine vrijednosti drugih naroda i država, on jednostavno nije shvatao za ozbiljno.
Dovoljno se prisjetiti kako je ironično oslikan lik Sozonta Ivanoviča Potjugina u romanu “Dim”: “Da, gospodine, da, gospodine, ja sam zapadnjak, ja sam posvećen Evropi; to jest, da budem precizniji, ja sam posvećen obrazovanju, istom onom obrazovanju, koje kod nas ismijavaju – civilizaciji, da, da, ova riječ je čak i bolja – volim je svim srcem, i ja vjerujem u nju, a drugu vjeru niti imam, niti ću imati.”
Fundamentalno drugačije izgleda drugi junak romana – Grigorij Litvinov, koji je usvojio nova znanja u Evropi, uglavnom iz oblasti agronomije, a koja je kasnije primijenio u praksi, radeći u svojoj majčici Rusiji. I Fjodor Lavrecki, jedan od protagonista romana “Plemićko gnijezdo”, nekim svojim stavovima iskazuje bliskost idejama “počveništva”, vezanosti za rodnu grudu. Za razliku od Litvinova, on nije stekao evropsko obrazovanje, ali je putovao po Evropi, i dugo živio u Parizu. I, vratio se u svoju domovinu, kako bi “orao zemlju… i pokušao da to radi što je moguće bolje”.
Pisac je imao i drugačije tipove ruskih junaka. Strasne, koji su roptali i dosađivali se među evropskim filistejcima. Takav je, na primjer, Ruđin, čija je duhovna energija usmjerena na opšte dobro, poboljšanje zakona i običaja, čime su se i zanimali neki od najvećih umova prosvijećene Evrope. Vrlo je indikativna smrt heroja sa crvenom zastavom na barikadama u Parizu. Ne mogavši da se ostvari kod kuće, on se bori za prava i slobode francuskog naroda, zajedno sa radnicima i zanatlijama.
Polemišući sa nepomirljivim slovenofilima, koji su govorili o opasnosti uticaja evropske civilizacije na rusku, koja bi mogla da dovede i do gubljenja ruskog nacionalnog identiteta, Turgenjev je istakao: “Da li smo tako malo originalni, toliko slabi, da bi trebalo da se plašimo bilo kog stranog uticaja, i da ga, poput uplašene dječice, odbacimo, kako nam slučajno ne bi naškodio? Ja u to ne vjerujem, naprotiv – ubijeđen sam da smo toliko snažni, i utemeljeni kao narod, da nas niko i ništa ne može odvući od naše ruske suštine. Šta bi mi bili da je drugačije nego – inferioran narod!”
Život na Zapadu postao je za Turgenjeva test privrženosti svom narodu, jeziku, mentalitetu. Životne okolnosti, prije svega njegova ljubav prema životnoj saputnici, francuskoj umjetnici Polini Vijardo, vodile su ga u Francusku, Njemačku, i ponovo u Francusku… Tako je slavni pisac proživio skoro tri decenije u inostranstvu. Ipak, stalno se vraćao svojoj otadžbini, inspirisan njenom bajkovitom prirodom, i kompleksnom ruskom stvarnošću.
U viziji Turgenjeva, ruski evropejac nije samo puki recipijent zapadnih dostignuća (takvi su varvari!), već koautor, sastvaralac vrijednosti rođenih u krilu zajedničke hrišćanske kulture. Takav je bio i Ivan Sergejevič Turgenjev, koji je u Zapadu probudio ljubav prema nenadmašnoj ruskoj riječi.
Valerij Domanski: IZVESTIЯ
