Zagrljaj

Nešu i Marku

Piše: Neven Milaković

Dva dječaka, posve različite,
Građa, sudba i životna dob,
A iste im oči plemenite
I ista ih sjedinila kob.

Prvi stupa tek pred lice svijeta,
Drugog srele sve moguće hajke,
Dva prerano ranjena djeteta,
Željna jedne, najmilije… majke.

Na tren sveti vrijeme zastalo,
Zagrcnuto nevinim suzama
I srce ga malo nadglasalo,
Otkucajem: vrati nam se mama.

I pjesnika radosti i sjete,
Zagrljajem bratskim natjerali,
Da napiše pjesmu, ko dijete,
Da poraste, a ostane mali.