Za KiM zvone Rodopova zvona
1 min read
Mišo Vujović
Piše: Mišo Vujović
Milanu Obrenoviću je slao patetične poruke da je spreman zarad ujedinjenja da bude stražar pred njegovim šatorom. Bečkom Ćesaru u izlivima vazalskog dodvorišta obećava : “u trenutku kada austrougarske trupe budu umarširala u Bosnu pred njima ću jahati kao berjaktar”.
Hercegovačke ustanike uverava da će ih predvoditi do konačne slobode.
Velikoj zaštitnici Rusiji zaklinje se na vernost, ali se više drži uputstava grofa Andrašija, nadajući se da će i on uspeti da omrsi brkove od plena zvanog Bosna i Hercegovina. Znao je stav Beča da se Srbiji ni po koju cenu ne sme dopustiti prisajedinjenje Bosne i Hercegovine, ali se ugovorom sa Srbijom obavezao da svoje trupe u Sandžaku sjedini sa srpskim kako bi zajedno delovale prema Bosni. Nije se držao dogovora zbog obećanja Francu Jozefu da će ga slediti i u svemu ispoštovati njegove želje.
Sedenje na više stolica istovremeno završilo se po njega fatalno. Koketirao sa svima i na kraju ostao sam prezren od saveznika odbačen od najbližih.
Sinovi su se razbežali u jeku rata.
Kada mu je, u toku borbi u Bosni 1914. godine, barjaktar Riječke brigade Pero Filipović, odlazeći za Bosnu,rekao da je sramota da njegovi sinovi ne idu pred vojskom kao što je on nekada išao i kao što to čine naslednici kralja Petra , Đorđe i Aleksandar, izvadio je dva napoleona i pružio s’ uzdahom barjaktaru :
“Ja više nemam sinove”!
Sebe je lišio slave, časti, prestola, izgnan je i osuđen da skonča u tuđini. Neki ga brane nespornim junaštvom i patriotskim proglasima koje je kao podstrek za dizanje morala svojim borcima objavljivao pred svaku važniju bitku. U većini tih poziva na oružje za slobodu, vrhovni cilj i ideal bilo je oslobođenje i ujedinjenje vaskolikog srpstva. Spremao se da preuzme Dušanov presto, ali je podvijajući rep izbegao u Francusku.
Kažu unuk mu nije dozvolio povratak u zemlju. Sam je izabrao put bez povratka, povlačeći diskvalifijujuće poteze i na kraju aminujući sramnu kapitulaciju.
Tragedija poslednjeg crnogorskog suverena po mnogo čemu i danas je opominjuća.
Svedoci smo velikog pritiska i zahteva centara moći koji direktno zadiru u integritet i dostojanstvo kao i pokušaja batrganja i balansiranja s’ namerom da se dok vreme teče, peglaju izgužvane stranice povijesti zemlje čija je politika na međunarodnoj sceni bila kontradiktorni skup krajnosti i diskontinuiteta.
U narednom periodu drama zvana rešavanje statusa Kosmeta verovatno se kreće ka finišu. Spoljna i unutrašnja temparatura ubrzano rastu. Kuvanje žabe na tihoj vatri postepenim zagrevanjem vode lagano ulazi u fazu ključanja. Epilog nije ni malo obećavajući.
Diplomatija “zavrnutih rukava”- ako ne daš ono što ti se traži uzećemo ti kamatu pride. Kamata je trenutno narasla na pogolem komad zvani Preševska dolina.
Javnost je kao i uvek podeljena i ostrašćena
Potezi rukovodstva Srbije pomalo podsećaju na već viđeni manevar kralja Nikole iz 1915. godine kada na Londonskoj mirovnoj konfrenciji nije zvanično učestvovao u krojenju novih mapa na uštrb sila Osovine, da se ne bi zamerio Austrugarskoj, ali prihvatio dodeljeni deo kolača da bi pola godine kasnije epilog tajnih razgovora sa Austrougarima rezultirao kapitulacijom Crne Gore.
Predsednik Srbije liči na tragičnog junaka “ Đulići uveoci”, koji trči i moli ali nema leka. Nisam sklon da upotrebim tu, nama,omiljenu imenicu Izdajnik iracionalno ubeđen da još postoji način da, politički, sačuvamo Kosovo i Metohiju koju su srpski komunisti poklanjali i prodavali Šiptarima.
Verujem,podsvesno narodnoj mudrosti “da vuk dlaku menja ali ćud nikada” i da tragičan kraj crnogorskog suverena koji je vladao 57 godina može biti koristan nauk predsedniku Srbije u ovom teškom i delikatnom trenutku.
Crna Gora je ostala bez krune sahranjene zajedno sa Kraljevinom Srbijom u grobnicu jugoslovenstva. Priznavanjem Kosova i Metohije, Srbija postaje bogalj amputirane duše, osakaćenog tela, oslepljena s’ pola pamćenja i ogromnom prazninom kroz koju će vetrovi istorije zloslutno i opominjuće fijukati.
Nadam se da nećemo sakatiti svoju državu i oteti potomstvu tapije svete zemlje.
Zbog tog potomstva razmislimo šta nam valja činiti, za koju se slamku, uhvatiti!? Oni što nas nagone da amputiramo dušu isto nam misle kao u trenutku dok su po njivama i gradovima našim, sejali osiromašeni uranijum. NATO je svestan šta o “savezu sa đavolom” misli većina graćana Crne Gore. I to ogromna većina.
Ali je ona prigrljena ne kao sila koja jača alijansu, već slabi Srbiju i poziciju Rusije na Balkanu. Rešavanjem spornih pitanja između Grčke i Makedonije, Srbija postaje opkoljena NATO -om sa svake strane.
NATO “milosrđe” danas tiho naseljava groblja po Srbiji, koja se uz ljudsku pakost jedino šire, dok nestajemo zavađeni, razbraćeni, podeljeni, odrođeni, glupošću i sujetom okupirani, usavršeni u samosaplitanju i lovu na propuste bližnjih.
Kažu bez Evrope se ne može. Telo nam je na zapadu duša na istoku. Na tom dokumentu dobrovoljne amputacije neće stajati samo potpis o predaji Kosova i Metohije, već velikodušni pristanak za promenu koda.
“Imena i prezimena će nam ostati ista ali više to neće biti isti narod”, napisao je davno Zoran Bogavac u “Nečujnim zvonima”, čiji reski zvuk i danas odzvanja iz utrobe ranjene kosmetske zemlje.
„Lepa su, baš su lepa ta zvona sa podgorja metohijskog. A kakav im je zvuk bio – radosno visok i kliktav, od onih što tišinu lako probija ali se u njoj brzo gasi, ili stamen i dubok, od onih koji se još dugo kožom čuju, kad zvuci zamuknu – to nikad nećemo saznati. A možda su sa one druge strane svega, tamo gde je večnost i trajanje, sve vreme, vekovima zvonila Rodopova zvona. Možda i danas zvone, nekim Srbima, od nas dostojnijim…”
Sluh jesmo ali razum ne smemo izgubiti.
”Sve je do jedne ure”, govorili su stari Crnogorci, gledajući u ogledalu sudnje ure pretke i potomke. Ono što naslediš nije tvoje, ti si samo titular dok potomci ne stasaju da im se nasleđe preda.
Na kraju na svetu ništa nije naše osim dela i onoga što smo drugima dali.
Vidi se da je autor stari vuk. Oprezan ne zalijeće se, opominje, ne diskfalifikuje, a opet kaže što treba reći, bez teških riječi i kvalifikativa. I ja se u Boga nadam da tu sramotu nećemo ostaviti na dušu potomcima.
Javi mu se za honorar. Zaslužio si, vala! Osim ako ti nisi on, kao što jesi. U tom slučaju plati ti njemu. Vas dvojica ste, bome, lijepo društvance. Takav je i cio ovaj tekst i svi ovi naručeni komentari.
… Rizik je kvasac svakom uspjehu! Kada je sve ionako protiv tebe, rizik je mogućnost više, možda jedina preostala …
Još i … bezrazložno se nadati, imati vjeru, mnogome je donjelo sreću! Vjerovati u sebe, pa što ti Bog da!
Kada si najslabiji, a ti se ponašaj kao onaj naspremniji, ne popuštaj na za živu glavu! … Kada te vide da si spreman na žrtvu, prestane ih volja da se i oni žrtvuju!
I ne računjaj, nikako ne računjaj, odveć je lako život preračunati, račun uvijek neđe pretekne …
Ko je sve trudno izračunao, taj se vazde preračunao!
… Valjda je nešto i do Boga!
(Sve su ono što mi ne znamo znali naši stari. Stigli do Soluna, protivno svakoj dubokoumnoj političkoj i strategijskoj doktrini!)
Samo budala misli da pamet pokreće svijet!!!
… Samo onaj koji je zaboravio na volju i vjeru!
Zato danima slušamo kako će oni, On, kako nego pametno, da razrješe kosovski “ gordijev čvor „!?
(Nekoliko hiljade i više godina beskrajnih ratova, sramota je svakog pametnog da se poziva na pamet!)
Pametna ona budala namjerila da nas sve zajedno opameti jednom za svagda, tako što će sa Šiptarima da podjeli „porodičnu srebrninu „, a sebi zadrži za uspomenu samo praznu kutiju da ga sjeća kada je bio svojski!
… On živi za taj aplauz! … Kada će svijet da ga slavi i da mu tapše, Alexu!
Isti taj svijet koji od kada zna za sebe neprekidno ratuje.
I Briti, i oni, isti oni koji su ono juče prešli, plovili hiljade milja daleko od Ostrva, da ratuju za jedno školje na koje se čovjek pošteno ne može pos…!?
… Ista ona Njemačka koja je dvaput zaredom pretila svijetu krajem!
Svi bi onda da mu plješću!
Nije rečeno da nećemo i mi.
Kakve smo pretke imali, Đikane!!!
Oni su umeli da pucaju! Umeli da razmišljaju! ,,Moja glava carevu plaća“!
I junaci naših dana, heroji sa Košara i odasvud, i oni su znali objašnjenje te poslovice: i Cara da ubijem, sve što mogu, jeste da me ubiju. Ničiji život nije vredniji. Još manje, ,,moćniji”!
Umreše naši dedovi! I svi mi!
A možda … nas ima još takvih … mora biti nešto njihovo ostalo i danas….
Zamišljam srpskog seljaka, npr. Milutina kome bi ovo neko, npr. Vučić, Dačić, Tači, Haradinaj, Merkel, svejedno ko, saopštavao iz dana u dan.
Ustao bi, popravio i bolje nakrivio šajkaču, štrcnuo energično pljuvačku kroz zube i izašao mirno i bez reči put trapa, da temeljnije očisti ono što je zaostalo od prethodnog rata, sa istim mirom kao što obavlja svaki seljački pos`o.
A sve nosioce ove Bogtepitakojeporedu ujdurme bi se pravio da ne vidi, k`o kočeve u oku, samo bi u rano jutro, jer seljaci rano ustaju, a i premijer, zamislio kako ih `vata na nišan čkiljeći na levo oko, pa pravo u centar, bre!
Da ne zabasava više na istorijskom putu ni on ni niko njegov posle njega.
Ha … ! … Izviše Vam je, Gostu, lijepa ta slika sa Milutinom!
Hrabri ona svakog nekog drugog Milutina.
Šta, već ako sjećanje nije naše jedino pouzdanje!
… Sećanje na sebe bolje.
Na Milutuna, svakog onog Milutuna, koji su jednom svi Srbi bili Milutini!
Prvo da pohvalim autora na odličnom tekstu!
Kad uđeš u pogrešan voz sve stanice su pogrešne … ,, crvenih linija“ više nema … a žaba je skuvana i eno je pluta u kazanu iskolačenih očiju.
Ubeđenja sam da smo daleko sposobniji od onog što nas uče poslednjih sto godina, uključujući i ove aktuelne samosažaljive likove.
Njihov pristup da smo suviše mali i nejaki da bismo se nadali ičemu boljem je samo posledica autošovinizma iz poslednjih nekoliko decenija i ništa više. Nepismeni svinjari su od Srbije napravili zemlju, a danas ,,osvešćena inteligencija“ smatra da ni sa ovim što imamo ne možemo da izađemo na kraj. To mora da prestane, moramo svoju psihu da resetujemo.
Mi živimo na Balkanu, nemamo luksuz višedecenijskog delovanja sa generacije na generaciju, nemamo Dom lordova, nemamo kontinuitet, a i ne možemo da ga imamo, jer smo na raskrsnici sveta. Svakih 20 godina nas neko izgazi… A onda se ,,uređujemo“ decenijama i propuštamo prilike da rešimo svoj status upravo zbog nestabilnosti područja na kojem živimo.
Zato se moraju hitro hvatati prilike i maksimalno koristiti, kao da nema sutra, jer sutra možda i ne bude (neka nova obojena revolucija, rat i sl.). Dakle, uraditi maksimalno moguće i nadati se da će potomstvo uspeti to isto da sačuva.
Da naša vojska nije zagazila u Solun ili Trst pre nego što se selo za sto da se crtaju granice, možda bi se Srbija i dalje završavala Beogradom. Dakle, kad ti se otvori prostor, trči, grabi i uzimaj, jer će se prilika pre ili kasnije zatvoriti i ostaćeš u rukama sa samo onim što si nagrabio da ga preraspodeljuješ i usavršavaš. Ako čekaš da ti padne u krilo posle 100 godina – to se neće desiti.
Ni NATO nije ,, urezan u kamenu“, niti možemo da znamo koji će još potresi da zadese metropolu naših globalističkih neprijatelja.
Zato, tražimo od sebe najviše što možemo da zamislimo da nam treba. Samo tako ćemo nešto i da postignemo. Moramo da budemo spremni, da iz defanzive pređemo u ofanzivu – to je ključ, to je rešenje naših problema u novom svetskom poretku. Moramo da se nametnemo ili ćemo propustiti još jednu istorijsku šansu.
p.s. Ovo je više uopšteno razmišljanje, možda bi trebalo da stoji uz ,,spisak lepih želja „.
Izvanredno, da ima kome.
Imati i zrnce nade u radikalske izrode je zaludno nadanje!
… Izviše tačna, perfektna analogija!
Samo što je ovaj prvi, nezavisno od svega, bio zor junak!
S ovaj je drugi, i on nezavisno od svega, plačipi… i kukavica!
Po mom dubokim mišljenju njih ponajpre spaja umišljenost!
Onaj fatalni “ mesijanski “ sindrom! … Sasma bolesno uvjerenje da čine najbolje za svoj narod, da se nesebično još žrtvuju za spas srpstva – i jedan i drugi, jednako!
A to je ono najopasnije stanje. Da vam takav vodi državu!
… Klasični izdajnici, kako gođ, po mom sudu jednostavno nijesu!
Još su oni opasniji. Jedan bio, drugi jeste!!!