Za ćirilicu nema lovostaja – uništava je svaka pokondirena šuša
1 min read
Piše: Nina Kadić Jovović
Ovih smo dana obilježili Dan slovenske pismenosti. I baš ovih dana smo u prilici da čujemo o Jugoslavu Blagojeviću, profesoru danilovgradske gimnazije, koji je, u medijima i izvan njih, stavljen na doboš jer se osmjelio da za ćirilicu zatraži tretman po Ustavu nužan i po moralu dobar, ispravan i pravedan.
Nakana mi nije da branim profesora Blagojevića. On kao vrsni matematičar dobro barata vlastitom intelektualnom snagom, kao zalogom da će se ljudski duh uvijek boriti za uzvišene i ispravne ciljeve. Takođe, nije mi namjera ni da branim svoje pismo, jer se ono ne brani novinskim proglasima, uvjeravanjima ili pozivanjem na ovaj ili onaj zakon. Nastojanje mi nije da potcrtavam kako opstanak jednog naroda zavisi od očuvanja njegovog identiteta i da su taj identitet, upravo, pismo i kultura. Nema potrebe ni da govorim o ćirilici kao sopstvenoj koži i sebi kao logorašu okruženom bodljikavom žicom, jer sam se drznula da ne dam da mi zatiru pamćenje i siluju pamet, jer sam se odvažila da ne povijem kičmu pod teretom tuđe neetičnosti i bestijalne mržnje. Baš zato, nemam ni najmanju težnju da upirem prstom u one koji su na sebe uzeli podvig ćutanja, jer su ti, odavno već svjesni, u svom srcu, da i nisu dostojni da govore! Moje htijenje nije da predočim kako je ćirilica postala rijetka zvjerka, koju, pošto-poto, treba zaštititi, da je poput pčelinje matice treba očuvati, osim, ukoliko neko zna da u nekom društvu postoji više matica ili da sa nestankom matice društvo ne umire…
Naum mi nije da riječima jednog pjesnika upozorim kako smo zaštitili medvjede i dabrove, čak i zečeve, što je u redu, ali za njih postoji lovostaj, vrijeme kad ih lovci čuvaju, a za ćirilicu nema lovostaja – uništava je svaka pokondirena šuša!
Takođe, moja želja nije da kažem kako je njegovanje ćirilice ne samo naša dužnost, već treba da bude i ljubav koju ćete pokloniti djeci, osim ukoliko znate da djeca i bez ljubavi mogu u nešto lijepo i dobro da odrastu.
No, hoću da vam kažem ponešto o tome šta jesu moje namisli kao đaka te iste gimnazije (u kojoj više od 40 godina radi profesor Blagojević) i kao profesora srpskog jezika i književnosti.
Učeći u školama, osim znanja, nosimo sa sobom i lijepa sjećanja na neke od profesora koji su nam predavali. Sjećanja na ljudskost, sjećanja na način, ono književničko ‘kako’. Na razgovore u kojima prepoznate, odmah, čovjeka, kao što biste prepoznali rijeku plivanjem. Mnoge su nam životne vode pomućene kamen-razgovorima ili nevještim plivačima. Isto tako, nisu svi koji su nam predavali bili istinski profesori. Tako možemo nazvati samo one koji to, zbilja, zaslužuju, a takvih je, bar u mom slučaju, bilo više.
Imala sam kroz školovanje svijetle primjere vrhunskih ljudi-profesora koji su mi u ogromnoj mjeri pomogli da nešto, u nečemu, razumijem. Upravo mislim na profesore gimnazije “Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu.
Moja su interesovanja kroz školovanje bila, u najvećoj mjeri, usmjerena na umjetnosti i filosofiju, stoga su mi predavači tih predmeta bili prvi među dragima.
Razmišljam kako li bi se osjećao moj nekadašnji profesor filosofije kada bi čuo da je moja sestra slušajući predavanja na jednom od najboljih univerziteta svijeta, u prestonici evropske kulture, kazala: „Ovaj čovjek je odličan profesor, ali ne tako sjajan kao naš gimnazijski”. I ne, to nema jedino veze sa dubinom znanja, nego i sa odnosom prema onome koji vas sluša, sa onim pokraj koga plivate u razgovoru.
Mnogo smo učili, ponešto naučili, bio bi to poduhvat vaseljenskih razmjera kada bi i mi pomjerili nešto u tuđem kosmosu. To, svim profesorima, mora biti cilj.
Na kraju krajeva, mora se znati plivati, jer su mnoge vode suviše mutne i duboke i za vrsne plivače, a kamoli za naivnije.
Posebna ljubav za sve koji plivanjem savladavaju još nešto sem krugova u vodi, ljubav za njihove bistre oči i „leporeke” razgovore.
Đaci, izašavši iz škole, znaju da je Učitelj ne samo onaj koji vam je usadio određeno znanje, već i onaj koji je bio kadar da probudi duh slobodnog mišljenja i osjećaj intimne i kolektivne odgovornosti. Baš takav profesor je i profesor Jugoslav Blagojević. Ukoliko ste učili matematiku kod njega, mogli ste, slobodno, ući kroz vrata Platonove akademije, jer ste od onih koji poznaju geometriju.
Na priličnu žalost onih koji loše promišljaju i zlo namišljaju, koljena jednog profesora matematike nisu od tijesta, pa da namah kleknu kad zapušu vjetrovi zapovijesti.
Snažan stisak ruke, za one koji su nam podarili sem znanja i onu lijepu stvar kod učenja, a to je da nam ga niko ne može oduzeti, jer vojnici, baš kao i opsade, dolaze i minu, a Arhimedovi krugovi ostaju kao ishodište i utočnik vremena u kojem će opstati samo čvrste zidanice čovječnog.
Na kraju, parafraziraću Platonovu misao o ljudima kao zemlji i kazati da su učitelji kao zemlja, mogu vam pomoći da rastete kao osoba ili mogu usporiti vaš rast i pretvoriti vas u obični korov. Zato, budimo na strani dobrih učitelja u vremenu sujete loših učenika.
A što se tiče ćirilice i matematike, ta je veza tješnja nego što se misli, jer – matematika, baš kao i ćirilica, nikada ne vara. Ni matematici, ni ćirilici ne treba preslovljavanje, tamo su računi uvijek čisti.
Nije nespretan, valjan ti je i ljucki način!
A profesor?
Pa on je Blagojević, potomak četobaše Blagoja, čiji će jedan potomak Đoko da da prezime Đokovićima!
Svi oni i još oko tridesetak danas kuća, Vujovi potomci!
Onog Vuja pred kojim su pomjerale Planine i micali klanci!
… Blagojević je on, nije bili ko, bili čiji!
Naš je!!!
Na ovako potpun i istinit članak teško da mogu šta da dodam, a da ne ispadne suvišno. Ipak, osjećam se pozvano da ostavim svoju poruku podrške, kako autoru, tako i profesoru Blagojeviću. Bivši sam učenik gorepomenute Gimnazije. Predavao mi je profesor Blagojević. Nešto što ne možete da ne primijetite, tj. ukoliko obraćate pažnju, jeste to da on na svojim časovima više od svega nastoji da vas nauči da sagledate svijet očima koje nisu zamućene pogrešnim rasuđivanjem. Matematika je savršena – u njoj nema prostora spekulacijama i svakovrsnim nagađanjima. Ako nešto tvrdite, to onda i potkrepljujete čvrstim dokazima, inače vaša tvrdnja pada u vodu. Za moje četiri godine u gimnaziji profesor Blagojević se svesrdno trudio da nam usadi ovu istinu u umove, da nam proširi vidike, da ostavi u amanet da volimo i koristimo naše pismo, da na njega i njegovu zadivljujuću istoriju treba da budemo ponosni, ali ništa od toga nam nije nametano. Bili smo slobodni da pogrešno mislimo, ako sami tako želimo. Poslije nekog vremena, ako i dalje obraćate pažnju, primijetite da je glavni cilj Matematike kod profesora Blagojevića da vam uz nekoliko usputnih formula ujedno da savjete kako da postanete čovjek u pravom smislu te riječi. Ako i nakon toga obraćate pažnju, shvatite da se nalazite u prostoriji sa izuzetnim čovjekom, a iznad svega, s čovjekom koji vas ne obmanjuje i koji vam predaje osnove Istine, kao što u jednoj obrazovnoj ustanovi i treba da bude, a kao što, nažalost, često nije. Kako je to i više nego lijepo rečeno u tekstu iznad, braniti jednog takvog čovjeka nije potrebno, niti umjesno, niti je potrebno braniti naše pismo. Ne želim to da radim. Oni jasno govore sami za sebe. Želim samo da se zahvalim. Profesoru, koji me je učio kako se prepoznaje i voli Istina, i autoru, kao jednom od onih učenika koji obraćaju pažnju. Ovo je moj nespretan način da to i uradim. Hvala Vam.
… Nino, jadi ga znali, koga je to rodila majka da uništi najstarije, najfunkcionalnije i najljepše pismo, ko!?
Osam hiljada godinica ono živi, osam je najvećih carstava nadživilo, pa neće fukaru!?
Smrti njemu nema.
Srpskom pismu, nema!
Nama, nema!
Srbima, nema!
Sve je već bilo i prošlo, a mi smo tu.
I naše pismo je tu.
Dok je nas u životu, kako smrti nama nema, Nino, strah je bezrazložan!
Sasvim!
Lijepo napisano da nas je vise takvih blagojevica…kadica jovovica…
Niko se ne stidi svojeg pisma, ni Kinezi ni Japanci ni Korejanci ni Tajlanđani ni Arapi ni Jevreji ni Gruzini ni Jermeni ni Grci ni Bugari ni Rusi, naravno ni svi oni narodi koji pišu latinicom, jedino kod nas ovi bijednici i teški kompleksaši poput Komlena!
Bravo, Nina i kao Kadić i kao Jovović – Vi ste profesor istine, časti, dostojanstva – to Gospod i budućnost u Vas vjeruju – na mnogaja ljeta, mnogaja ljeta, mnogaja ljeta!
Evo za naše zrelije čitaoce između ostalog gospodina Nikolu Zeca i Đikana upustvo da namjeste srpsko pismo na računaru.
https://www.youtube.com/watch?v=LBsmaviBWeY
Mali savjet od mene za sve čitaoce: – Kad ste u nekom dokumentu ili programu i ne možete izaći da mjenjate pismo putem miša onda samo stisnite zajedno alt+šift i pismo će automatski biti promjenjeno između srpskog i engleskog (odnosno onog koje ste stavili na listu omogućenih pisama).
Što se tiče teme samo ću da dodam citat Blaženopočivšeg patrijarha srpskog Pavla – „Ako nestane naše pismo, nestaćemo i mi“.
Gorski …
Jedno je pisati, a drugo, nešto sasvim drugo, misliti srpski!!! ( Rusi su rekli : ustani, bori se, ili umri! Samuraji, još pobolji ratnici su govorili, oni ratnici : misli, ili umri!)
Znam ja mnoge koji su pisali srpski, a mislili tuđinski!
Nijednog ne bih dao za brata Zeca, daleko bilo!
Gorski …
Ja kao nekadasnji ucenik ovog velikog covjeka, koristim priliku da pozdravim profesora Blagojevica. Profesore da Vam Bog da zdravlja i srece jos dugo godina, jer to zasluzujete.Hvala Vam sto ste izabrali put koji Vam dolikuje,hvala Vam sto ste strogi i pravicni,sto nam je u zivotu mnogo pomoglo.Hvala vam za sve. Veliki pozdrav za profesora Blagojevica.
Pozdrav Komlijene,rimski,naravno
E Shipu racq!
Crnogorci koji zaboravljaju svoje matično pismo,nijesu ništa drugo do poliuretanski Novodukljanci.Bez tradicije,bez istorije i bez korijena.Ništa više.
Komlene ti si jedan beznačajni …..
Redakcija baca dimne bombe. Ništa ćirilica, ruske rakete i slična zamagljivanja. Čeka se potez Radunovića. Nešto mu je teško da se odluči, treba svi da ga poguramo.
Srbi pitajte Mila i Bečića šta kažu za ćirilicu.Odsad se njima obraćajte.