Vukićević: Multipraktik Milatović se stavlja u ulogu istoričara, ponavljajući mantru DPS-a i ostalih antisrpskih entiteta

Piše: Boško Vukićević

„Reklo bi se da mlađani predsjednik Crne Gore ulaže veliki trud kako bi konstantno bio u centru pažnje, tako da ne prođe ni dan a da ne pročitamo ili ne čujemo neko njegovo mišljenje, stav, protest, protivljenje… Što, u teoriji, i ne mora biti loše (mada je ipak neobično, imajući u vidu ustavne nadležnosti predsjednika) – ako u tim svojim stavovima Milatović, po pravilu, ne bi zauzimao stranu koja je protivna onoj koja je većinski glasala za njega.

Tako je i u ovom slučaju: multipraktik Milatović se stavlja u ulogu istoričara, ponavljajući mantru DPS-a i ostalih antisrpskih entiteta iz svijeta politike, NVO i medija – „o nedopustivosti istorijskog revizionizma“ – i time definitivno okreće leđa slobodnim ljudima koji su ga izabrali, i koji su glasali za pomirenu i ujedinjenu Crnu Goru, oslobođenu kandži jednoumlja i diktature.

Ne zabrinjava toliko nezgrapan i neprihvatljiv vokabular neiskusnog predsjednika, koliko njegovo temeljno nerazumijevanje sopstvene uloge u crnogorskom društvu. Upravo je uloga predsjednika države da objedinjava, da miri, da bude predstavnik svih građana. A ne da, ulazeći u kolo sa DPS-om gradžanistima i lažnim antifašistima, pričom o suprotstavljanju navodnom istorijskom revizionizmu – unosi dodatne podjele i nestabilnost u društvo. Takvo činjenje Milatovića i njegovih novopečenih saveznika iz redova oburdane zločinačke diktature je, između svih ostalih stvari – i necivilizovano.

Evo kako na stavove mlađanog predsjednika, DPS-a i satelita (koji imaju i duboko izraženu anticrkvenu komponentu) odgovara o. Gojko Perović, u jednom svom nedavnom tekstu:

„… Zato mislim da je civilizovano zatražiti istorijsku reviziju teme: ko se istinski borio za ”smrt fašizmu”, a ko je, nizom nezapamćenih zločina, želio da donese klasnu ”slobodu narodu” tj. – fizičko oslobođenje od predstavnika prethodnog društvenog uređenja? Dok ne odgovorimo na ovu duboko osjetljivo pitanje, imaćemo kao posljedicu jednoumnog ćutanja, ne samo opravdani spomen na zatamnjenu drugu stranu istorije, nego i preuveličavanje značaja određenih antikomunističkih ratnih dejstava, i prećutkivanje četničkih zločina takođe. Jedna neistina rodiće brojne druge…“

Iz izvanrednog teksta o. Gojka, koji se bavi navedenim temama, izdvojiću još jedan pasus, koji prethodi gornjem, ključan za razumijevanje u kolikoj je mjeri stav Milatovića, DPS-a i svih njegovih privezaka iz redova lažnih antifašista – pogrešan i anticivilizacijski:

„Ali ono što zasigurno možemo da znamo jeste jedna velika moralna dilema koja se postavljala kako pred četnike tako i pred partizane, a danas i pred one koji ih tumače, slave, kritikuju… Nju bih sveo na pitanje: može li se i treba li se, u uslovima okupacije zemlje, sprovoditi boljševička revolucija (1. borba za golu vlast apsolutno nedemokratskim sredstvima i 2. u svrhu uspostavljanja nedemokratskog režima)? I to revolucija protiv one vlasti i one vojske koje su do tada, dakle do početka revolucionarne borbe (a to je po komunističkom shvatanju upravo taj isti jul 1941) apsolutno i nedvosmisleno, i riječju i djelom, na strani antihitlerovske koalicije? I to protiv vlasti i vojske koje su, već do tada (od 6. aprila do 13. jula 1941) desetkovane i trpe fašističke i ustaške udare na sve strane? Kraljevina jeste kapitulirala i rasparčana od strane naci-fašista, ali u tom momentu ona ima svoj gerilski pokret za kojim Hitler raspisuje potjernicu i ima podršku saveznika da se bori za povratak pred-ratnog stanja. Naravno, nije teško objasniti i dokazati da je u dubinama te i takve revolucionarne ideologije snaga ustanka bila usmjerena ne samo protiv vlasti nego i protiv Crkve. Religije uopšte.“

Na kraju ovog osvrta, navešću još jednu stvar. Načuo sam da, nakon prethodnog političkog debakla na lokalnim izborima, neiskusni crnogorski predsjednik namjerava da se upusti u još jednu političku avanturu, u cilju nanošenja štete srpskom političkom faktoru u našoj državi. U takvoj misiji on već pokušava da pridobije neke saveznike koji, makar formalno, još uvijek nijesu dio političke orbite DPS-a. Pribojavam se da bi, učešćem u takvom pogubnom i promašenom projektu, ti pojedinci mogli trajno da se kompromituju. Što se Milatovića tiče, njegov period političke kompromitacije i konvertitstva je uveliko u toku: on je odavno krenuo stopama Zdravka Krivokapića.“