Vrijeme smrti

Piše: Emilo Labudović

Otišao je Dijego. Veliki mag „najvažnije sporedne stvari na svijetu“, čovjek koji je na terenu bio bog a van njega vječiti buntovnik i rob svojih navika, demona i poroka, ujedinio je svijet u bolu. Od običnih ljudi, fanova i fanatika, saboraca i saigrača, rivala koje je golovima i driblinzima ojadio, do najviših državnih adresa, svi su na njegov odar, smješten u vladinu palatu Argentine, što je počast koju ni jedan fudbaler prije njega nije doživio, „priložili“ iskrenu suzu i žal za nezaboravnim plesačem na travnatim pozornicama širom svijeta. Čak su i ovi moji kojima je fudbal (moja baba ga je, mršteći se, zvala: „opet taj zaludni fulben“), kao i sve drugo što nije vezano za rad, znoj i muku, bio samo zanimacija dokonih, čuli su za Dijegovu smrt i žao im je čovjeka. A u sjenci te planetarno bolne smrti, iz dana u dan, iz sata u sat, ništa manje planetarno, „tiho, bez glasa, odlaze nekud neki dragi ljudi, gdje, a gdje“, kako bi to nekad otpjevao Željko Bebek. Odlaze najprije u statistiku, u crni popis „crnih knjiga“, u šture brojke novinskih naslova i udarnih televizijskih vijesti. Bez imena, bez adrese, bez opijela, bez poslednjeg stiska ruke najbližih, „u najjužem krugu porodice“, sele se u suze i uspomene. Bauk smrti kruži svijetom, crna čuma slična onima koje su u vjekovima za nama kosile i u snoplje slagale milione života, opet zbira svoj užasavajući bilans. A svijet, još uvijek nemoćan da se odupre i zaustavi pošast, pomiren sa neizbježnim, ćuti i trpi.

„Čovjek je životinja koja se na sve navikava“ rekao je Dostojevski, kao da je anticipirao vrijeme koje živimo. Jedna smrt kao Dijegova, smrt kao posledica neke kataklizme, pada aviona, potonuća broda… izaziva opravdani užas i planetarni lament. Svejedno je li riječ o skoro dvije hiljade potonulih sa „Titanikom“, stotinu poginulih u crnogorskom zemljotresu, par stotina žrtava sa padom aviona…. naslovna je vijest a reakcija je unisona: šok, zaprepašćenje i opšta žalost. Na hiljade mrtvih koje korona dnevno odnosi širom planete samo su statistika. Ništa manje crna, ništa manje užasavajuća, ali samo statistika i stvar koja se tiče samo onih koji su njome direktno pogođeni. I sve podsjeća na onaj čuveni eksperiment sa kuvanjem žabe. Ako žabu ubacite u ključalu vodu ona će iskočiti, ako je stavite u hladnu pa je postepeno zagrijavate žaba će se privići i – skuvati. Naviknuto na svakodnevno umiranje, čovječanstvo se ponaša na isti način. Jer, da ponovim definiciju Dostojevskog: „čovjek je životinja koja se na sve navikava“, a smrt je podnošljiva sve dok ne zakuca na naša vrata.

Upravo ta sviknutost, ta svakodnevnost pojedinačnog umiranja bez obzira na konačni zbir, samozaborav da je smrt koja se dešava negdje i nekom tamo, predstavlja i najveću opasnost za čovječanstvo. Čak ni činjenica da u svijetu ukupno dnevno umire više nego u bilo kojem ratnom sukobu u istoriji civilizacije izgleda da nije dovoljno ubjedljiva da se u ovom bespoštednom ratu sa podmuklim neprijateljem zauzme odbrambeni položaj. Da se ukopa u najdublji šanac izolovanosti i distance i pričeka da dušmanin izgubi snagu. Da se konačno shvati da „specijalne odbrambene jedinice“ u liku ljekara i medicinskih sestara, koliko god bile uporne i istrajne, nijesu dovoljne za odbranu. Jer, ovo je rat bez pravila ratovanja, bez linije fronta i pozadine, rat u kojem su prijatelji i najbliži – najljući „neprijatelji“! Rat u kojem puca sa svih strana, rat kojem nema poređenja. „Rat (onaj pravi) je bio bolji“, rekao bi čuveni Bule, Mkodrag Bulatović, jer se u ovome ni njegov Gruban Malić, „heroj na magarcu“, ne bi snašao.

Svijet se, u dugom mimohodu, sa tugom koja priliči, oprašta od slavnog Dijega. Komšiju Igora, žrtvu korone, danas je ispratilo svega nas troje, u sumrak, kao da se krijemo, zadržavajući se tek koliko se moralo. I sva tuga, tuga koja priliči jednom divnom rođaku, prijatelju i komšiji, tuga koja je mogla vasionu da ispuni, stala je u nešto malo suza koje je studeni sjeverac koji, kao što znaš, vazda duva na Ulici smrzavao u ledenice. Jer, čovjek se na sve navikava.

Noć je, i hladno je. Svijeća, koju jednako palim i za Dujegovu i za Igorovu dušu, drhti i smrzava u oku zajedno sa zaostalom suzom. Hladno je u duši i oko nje, hladno toliko da um smrzava. Napolju pada slana i bijelim velom vjenčava prirodu, spremajući je za zimu i vrijeme sveopšte smrti. Ali, ta smrt je samo privremena i proljeće će opet da sve probudi i oživi. Iz ove smrti koja bez milosti izjednačava planetarnog Dijega i lokalnog Igora, nema povratka. I zato se, konačno, valja uozbiljiti, stisnuti zube i istrpjeti. Navići se na okolnosti i prilagoditi im se najviše što se može i umije, jer zalud je jurišati na vjeternjače. I zato, ne mršti se na sve što je na spisku odbrambenog arsenala jer sva je sila, pa i ova koronina – za vremena. Samo je smrt, i kad je „neprovjerena glasina“, bezvremena i vanvremena.