Vladko Maček- maskirani Lucifer NDH

Vladko Maček, najmoćniji hrvatski političar i potpredsjednik Ministarskog savjeta Kraljevine Jugoslavije, koji je najodlučnije zagovarao potpisivanje sporazuma sa Hitlerom- nije išao na pregovore sa Hitlerom, niti je potpisao taj sporazum, prepuštajući taj opasni segment mogućeg istorijskog grijeha drugima, zakrivajući potpuno sebe.

Tako se i desilo da je u Bečkom dvorcu Belevedere, 25. marta 1941.godine, potpis na protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu sila Osovine stavio presjednik Ministarskog savjeta Dragiša Cvetković i ministar inostranih poslova Aleksandar Cincar-Marković, a Maček je tu obavezu elegantno zaobišao. Kao neosporni hrvatski politički vođa, Maček je volio da igra iza zavjese ulogu sivog političkog kardinala neograničene moći, koji ukriva svoje tragove i žrtvuje sve druge svojim političkim ciljevima.

Dvostruka i petostruka igra Vladka Mačeka

Poslije puča srpskog generala Simovića koji se desio 27. marta 1941.g., Vladko Maček je planirao kontrapuč u smislu dizanja Četvrte armije Jugoslovenske kraljevske vojske, koju su kontrolisali oficiri Hrvati, sa ciljem slamanja beogradskih pučista.

Po njegovom planu, zagrebačka žandarmerija bi uhapsila komandanta Četvrte armije generala Petra Nedeljkovića, za novog komandanta bi bio postavljen Hrvat, general Avgust Marić, i ona bi krenula put Beograda otprilike paralelno sa udarom Hitlerove vojske. Da je to knez Pavle odobrio, te da se kontraudarac pučistima desio, skoro je sigurno da poslije svega ne bi bilo niti jednog dokumenta da je Maček u tome učestvovao. Dakako, poslije sloma Hitlera- general Avgust Marić bi otišao na vješala kao “saradnik Hitlera”!

Iako je planirao likvidaciju pučista na čelu sa Simovićem, Mačeku nije smetalo da potom uđe u Simovićevu vladu, i odradi sve što je bilo potrebno. Između ostalog, da u njoj ostavi i jednog Hrvata, koji će poći u emigraciju i postati član Izbjegličke vlade, da bi Maček mogao kontrolisati i taj segment političke opcije.

Brzi slom Kraljevine Jugoslavije u aprilskom ratu je djelo ruku Vladka Mačeka, kojim je on pokazao svu svoju moć.

On je na stranu Hitlera, a protiv Jugoslovenske kraljevske vojske, organizovano gurnuo sve hrvatske oficire i generale, vojnike, svoje paravojne formacije, da bi se Jugoslovenska kraljevska armija efektno raspala. Međutim, da je bio glavni organizator tog obimnog i sveobuhvatnog hrvatskog vojnog prohitlerovskog bunta- opet nema dokaza, jer nema pisanih dokumenata sa njegovim potpisom, niti svjedoka!?

I što je najupečatljivije, u toku raspadanja Kraljevine Jugoslavije, Vlatko Maček, pristalica saveza sa Hitlerom, odjednom je odbio da se lično i personalno stavi na čelo Nezavisne hrvatske države, što mu je Hitler predlagao. Umjesto toga, pozvao je Hrvate da budu lojalni monstruoznom ustaškom režimu, koji se čak ni Hitleru nije sviđao. Praktično stvorivši NDH, Maček je zauzeo poziciju da u svemu tome “nije luk jeo, niti mirisao”, što je morbidno simpatično, klasično mačekovski! Ali, da idemo po redu…

Maček stvara NDH, i pere ruke kao Pontije Pilat

U toku napada Hitlera na Kraljevinu Jugoslaviju, Maček je napustio mjesto potpredsjedika Simovićeve vlade, i tu istu vladu odmah okrivio za sve grijehe!

Poslije proglašenja NDH 10. aprila 1941.g. Vlatko Maček je pozvao svoje vojne pristalice da izraze lojalnost novoj ustaškoj vlasti. Obznana Slavka Kvaternika o proglašenju NDH i proglas Mačeka su objavljeni zajedno preko Radio Zagreba 10. aprila u 16 sati i deset minuta, sat vremena prije ulaska njemačkih trupa u Zagreb.

Orginalni Mačekov proglas je bio ovakav:

“Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, obćinske načelnike i odbornike itd. da iskreno surađuju s novom narodnom vladom. S poštovanjem Vladko Maček. Od 10. travnja 1941.”

Na taj način, Maček je osigurao legitimnost prenosa vlasti tako da poslije proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća. Sve institucije Banovine Hrvatske su se stavile na raspolaganje novouspostavljenoj monstruoznoj državi. Samo tako su ustaše mogle momentalno da otpočnu sa progonima i zločinima, bez gubljenja jednog jedinog dana.

Hrvatski nacionalni interes!?

Hrvatski istoričari o tim događajima sada imaju ovakav ugao gledanja:

”Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom Jugoslavije, no to nije imalo veze s nacističkom ili fašističkom ideologijom, već s činjenicom da je stanovništvo Hrvatske bilo duboko nezadovoljno političkom i društvenom situacijom u Jugoslaviji. Nakon dvadeset godina borbe s beogradskim režimom, bez žrtava je uspostavljena samostalna hrvatska država te je izbjegnut rat u kojem je dotada stradala velika većina Europe.”

Dakle, čak i ovim osvrtom se još jednom potvrđuje zašto je hrvatski politički establišment tog vremena podsticao Kraljevinu Jugoslaviju na pakt sa Hitlerom. To je bio, naprosto, hrvatski nacionalni interes! A cilj- da hrvatski narod ne postrada “kao što je postradala velika većina Evrope”. I to nije sporno, i ništa protivno zdravom razumu. Sporna je bila suština NDH, koja je bila zločinački orjentisana manijakalna država. Zar su Hrvati “spašeni stvaranjem NDH” da bi inkriminisani narodi u toj državi doživjeli tregičnu sudbinu od ruke iste NDH, i da li je to korektno?

Nema sumnje, poslije oslobođenja od “krvavog beogradskog režima”, marionetska NDH je postala obična krpa za čišćenje njemačkih čizama, sa samo jednim suverenim prvom- na uništavanje žigosanih nepodobnih naroda, i ništa više! Sve ostalo je bilo izvan njihove moći, jer im to nisu dali Hitler i Musolini! Zbog tog nedostatka suverenosti i demokratije nisu se smjeli žaliti na njemačke okupatore, niti govoriti o nekakvom “krvavom berlinskom režimu”. Berlin se ne bi dvoumio da razbuca NDH ukoliko bi mu ona otkazala poslušnost, ili iskazala nezadovoljstvo bilo kakve forme. Hitler je, uostalom, takozvanu NDH poklonio ekstremistima u zadnji momenat, jer nije planirao da postoji takva karikatura od države.

Odbijanje njemačkog predloga da se zločinačka NDH pacifikuje

O tome da je NDH “visila u vazduhu”, i slučajno stvorena, najbolje govori činjenica da Hitler nije bio oduševljen Musolinijevim planom o stvaranju marionetske hrvatske države, jer je podrška ustašama u Hrvatskoj bila jako slaba.

Hitler je insistirao na tome da hrvatska etnička područja izvan italijanske interesne zone postanu dio Hortijeve Mađarske, i to samo kao autonomna pokrajina. Zato je Hitler Mađarskoj ponudio, prvo 28. marta i ponovo 19. aprila 1941., čitavu Hrvatsku sjeverno od italijanske interesne zone.

Mađari su odbili tu ponudu, odgovorivši da ih zanima samo pristup moru i dijelovi teritorija uz Mađarsku južnu granicu – Bačka, Baranja, Banat i Međimurje. Da preciziram, Slavko Kvaternik je proglasio NDH 10. aprila, podršku njenom stvaranju je dao Maček, i dok se hrvatsko pučanstvo veselilo toj sreći, poslije samo devet dana- 19. aprila, Hitler je odlučio tu samoproglašenu tvorevinu u potpunosti likvidirati i pokloniti Mađarima.

Na drugoj strani, par dana prije napada Hitlera na Jugoslaviju- u Zagreb je dolazio specijalni Ribentropov izaslanik Edmund Fezenmajer nagovarajući Mačeka da proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Njemci nisu htjeli da manijakalne ustaše dođu na vlast u Hrvatskoj, bila ona nezavisna marionetska država ili mađarska pokrajina, već da dođe neki normalniji režim koji će omogućiti da taj dio teritorije bude miran. Maček se kolebao, i zbog toga do te varijante nije došlo.

Kada su krenuli zločini u NDH, sve sa pobunama izbezumljenog srpskog stanovništva, Njemci su ponovo pokazali otvoreno nezadovoljstvo Pavelićevim režimom, te u već u septembru 1941. opet tražili od Mačeka da preuzme vlast, što je on opet odbio.

U proljeće 1942.g. Njemci su bili ogorčeni stanjem u NDH, jer su pobune postale nekontrolisane i prostirale se na sve većoj teritoriji, što je za to područje vezivalo sve veći broj njemačkih vojnika. Shvatili su da politika ustaškog terora prema Srbima u NDH šteti njemačkim interesima, pa su natjerale vlasti u NDH da smanje snagu represije, i upravo tada je ustaškom režimu od strene Njemaca zabranjeno nasilno prekrštavanje pravoslavnog stanovništva u katolike.

Njemci su tada Eugena Dida Kvaternika proglasili glavnim krivcem za zločine nad Srbima, koje su izrodile pobune, pa je po njihovoj komandi on smijenjen u septembru 1942.g.

Njemci traže smjenu Pavelića, a Maček sanja promjenu dresa

U ljeto 1943. Njemci su ponovo izgubili nerve, jer je opet porastao masovni otpor usmjeren protiv ustaških bahanalija, pa su predložili da Pavelić ode s vlasti. Umjesto njega, trebala se formirati nova vlada NDH koju bi sačinjavali Mačekovi HSS-ovci i nestranački stručnjaci. Ustaše su željele koalicijski vladu sa HSS-om, čiji su predstavnici isključili mogućnost takve koalicije, pa su namjere o pacifikovanju zvijeri pod nazivom NDH propale. Dakle, ne samo da je Maček odbio likvidaciju zločinačke suštine NDH, i stvaranje normalne okupacione zone koja ne bi činila zločine, već su i njegove kolege iz HSS to odbile.

Maček se tek probudio iz tvrdog sna pred kraj rata. Naime, krajem aprila 1945. godine, kada je bilo jasno da je Hitler izgubio rat te da će NDH propasti, činovnici NDH su u pokušaju da na brzinu priđu pobjednicima predložili Vladku Mačeku da preuzme u svoje ruke hrvatsku vladu i ostvari kontakt s Angloamerikancima. Prema nekim tvrdnjama, Maček je prihvatio ovu ponudu uz uslov da snage HOS-a moraju barem dvije nedjelje držati front ispred Zagreba!

Međutim, rasulo je bilo potpuno tako da je taj lukavi plan propao. Naravno, hrvatski istoričari su ovo ponašanje Mačeka u NDH tretirale kao mudro ćutanje i nesvrstavanje, balansiranje, “meku kolaboraciju osvjedočenog anglofila”, a u suštini je to bio kukavičluk, naželjenje zaustaviti genocid i teror monstruozne NDH vlasti koju je on sam podržao. Čak šta više, sve težnje njemačkih nacista da smire zločinački ustaški režim, dovode do zaključka da je u tom vremenu, iz svog nacističkog interesa, Hitler bio pojam pacifizma na Balkanu u odnosu na ustaško rukovodstvo, kao i Vladka Mačeka skupa sa njegovom HSS.

“Mučeništvo” Vladka Mačeka

Stvorivši monstruma NDH i obezbijedivši vlast ustašama, Maček je odlučio da iznova opere svoju biografiju. Shvatio je da mu je potrebna za to neka saradnja sa Englezima i hapšenje od strane ustaša da bi dobio biografiju mučenika.

Kada je u toku napada Hitlera Maček napustio Simovićevu Vladu, na svoje mjesto je ostavio Jurja Krnjevića, svog bliskog čovjeka i sekretara Hrvatske seljačke stranke. Njega je planirao za ministra u Izbjegličkoj vladi, zlu ne trebalo, što se i desilo!

Kako je Jurja Krnjević postao ministar u Izbegličkoj vladi u Londonu, to je upravo preko Krnjevića Maček uputio pismo Čerčilu.

U tom pismu Maček je “izrazio divljenje britanskom otporu Hitleru, i istakao da hrvatski narod nije ni za koga drugog već za Veliku Britaniju i demokratiju”. Takav je bio Maček, kojem hrvatski istoričari daju anglofilsku dimenziju između ostaloga- jer je “slušao Radio London”?!

Da ga je Čerčil tih dana masirao u masažnom salonu u Londonu, a potom mu češkao tabane, Maček bi poslije masaže napisao pismo (za svaki slučaj?!) i drugoj strani, Hitleru, te mu „uz izraze divljenja, priznao da hrvatski narod nije ni za koga drugoga osim za Hitlera”.

Prosto je nevjerovatno da je Maček pisao pismo Čerčilu u kojem se kleo u odanost Hrvata Velikoj Britaniji, a par nedjelja ranije želio pokrenuti Četvrtu armiju i likvidirati Čerčilove agente na čelu sa Simovićem, koji su organizovali beogradski puč.

Hapšenje od strane ustaša je lako završio, po standardnom scenariju. Da bi imao mučenički oreol, vlasti NDH su ga u oktobru 1941. godine otpravile u logor Jasenovac, gdje je ostao četiri mjeseca da se to upiše u biografiju. Podsjetimo se, Mačeku je Hitler u septembru 1941., dakle mjesec dana ranije, predlagao da preuzme vlast u NDH a da Pavelić ode! Da ga je Pavelić zbog toga nagradio Jasenovcem, ne uklapa se u logiku!

Od marta 1942. Maček je proveo godinu dana u kućnom pritvoru na svom u imanju u Kupincu, da bi od marta do septembra 1943. bio, gle čuda, “zatočen” na stanu monstruma Vjekoslava Maksa Luburića, upravnika zloglasnog logora Jasenovac. Ako mislite da je na tom stanu mučen i prebijan, griješite. “Mučenik Maček” je na tom stanu bio u društvu majke i dvije kćerke tog ustaškog zločinca. Što je najinteresantnije, Maček potom, u svojim memoarima, nije skrivao lijepo mišljenje o Maksu Luburiću.

Vladko Maček nije imao razloga sa de plaši ustaša, jer im je na tacni dao čitavu infrastrukturu Banovine Hrvatske, stalno odbijao da zauzme mjesto Pavelića, a ranije u Kraljevini Jugoslaviji ustaške teroriste čak i oslobađao od dugogodišnje robije.

Recimo, kada je 180 ustaša osuđeno na dugogodišnju robiju za terorizam i oružanu pobunu u Kraljevini Jugoslaviji, svi su oni oslobođeni zahvaljujući Vladku Mačeku. Naime, odmah poslije potpisivanja sporazuma Cvetković- Maček, resor pravosuđa je pripao Mačekovoj stranci HSS, i novi ministar ih je odmah abolirao- te su već početkom 1940. godine svi bili slobodni da nastave terorističke aktivnosti.

Nije bio spreman da se žrtvuje jer se plašio vješala?

Maček nije imao hrabrost kneza Pavla da se žrtvuje u interesu naroda, i svog i srpskog. Knez Pavle je prelomio i odlučio da mu ime pogine u istoriji potpisivanjem saveza sa Hitlerom, ali da ostanu životi ljudi Kraljevine Jugoslavije ako taj savez uspije. Vlatko Maček nije bio taj humanistički kalibar, niti političar dobrih namjera.

Zato je prosto nevjerovatno da su italijanski fašisti i njemački nacisti tog zlog vremena, čak i u svojim bahanalijama bili pojam korektnosti u odnosu na kompletan hrvatski politički establišment. A to implicira nevjerovatni zaključak- da se nikakva borba protiv okupatora nije trebala voditi (tim prije u obliku postojanog bježanja), već su se sve ustaničke sile trebale usmjeriti- ili na na rušenje genocidne NDH, ili na mijenjanje njene zločinačke strukture. Nesporno je da je to trebalo biti urađeno i nekakvim dogovorima sa crnim đavolom, kakvi su bili njemački nacisti, ako bi to dovelo do spašavanja civilnog stanovništva koje se našlo u vrtlogu NDH pakla.

Jer, sumnje nema da je hrvatska politička struktura, i pod dubini i po širini bezumlja kojeg je demonstrirala u NDH, bila višestruko gora od njemačkih nacista.