Vladika Metodije: Fascinacija Zapadom donijela mnogo zla srpskom i ruskom narodu, Rusija je nada za čitav slobodoljubivi svijet!

Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je sa sveštenstvom, na praznik Svetih carskih novomučenika Romanovih, 17. jula 2023. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju u Sabornoj crkvi Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću.

Uz kralja Nikolu, kralja Petra i druge značajne ličnosti, Sveti car Nikolaj Romanov je, zajedno sa carskom porodicom, Ruskom pravoslavnom Crkvom i ruskim narodom, ktitor nikšićkog Sabornog hrama, podignutog u spomen na crnogorske i hercegovačke junake, koji su život položili za slobodu i krst časni u Veljem ratu, kad je Nikšić oslobođen od Turaka.

Molitvenom sabranju i proslavi ktitorske slave prisustvovao je ambasador Ruske Federacije u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov, rukovodstvo Opštine Nikšić Marko Kovačević i Nemanja Vuković, kao i drugi gosti svečanosti koji su svojim prisustvom doprinjeli toržestvenosti praznika, objavljeno je na sajtu Eparhija.

Na početku Svete Liturgije, Vladika je rukoproizveo bogoslova Radovana Mićovića u čin čteca za crkvu Svetog Arhangela Mihaila u Velimlju.

Arhipastirskom besjedom bratio se Preosvećeni Episkop Metodije, čestitajući ktitorsku slavu nikšićke Saborne crkve. Citirao je riječi iz testamenta Svetog Petra Cetinjskog: Proklet bio svaki Crnogorac, koji se odrekao majke Rusije.

„Riječi iz testamenta našeg vladara, Svetog Petra Cetinjskog sve nas danas opominju. Zamislimo se nad sobom, braćo i sestre. Ko nam to veli, kad nam veli i pod kojim ličnim iskušenjem i stradanjem ne odstupa od Boga, Istine i Rusije. Otac naš sveti Petar I Petrović Njegoš, koji je svom sinovcu Radu, vladiki crnogorskom i pjesniku, govorio na umrli čas: „Ja ti sad ne mogu pomoć ništa, no ti ove najposljednje riječi od mene: moli se Bogu i drž se Rusije.“

„I vladika Rade se sa stricem saglašava: „No po svemu tome i po svoj toj žalosti koja me je postigla, imam prvo tvrdu nadeždu na velikomogućega Stvoritelja i sirih utješitelja, pa na jedinorodnuju pokroviteljnicu i obraniteljnicu našu Rosiju da nećemo bit zaboravljeni ni visočajše njezine milosti lišeni“. Moramo se sjetiti ovih riječi naših svetih otaca i najvećih sinova naših. Moramo ih znati i kao vjeru držati i uzdati se“, rekao je Vladika Metodije, zapitavši se da imamo koga drugog ko nas je više osvijetlio i prosvijetlio, ko nas je toliko volio. Imamo li koga drugog većeg i boljeg, svetog, da nas uči i usmjerava, da nas spasava i onda i sada.

„Kako onda, tako i danas, tako i u vječnosti: Rusija je nada za čitav slobodoljubivi svijet. U svetoj Rusiji je nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta. I zašto onda, braćo i sestre, tražimo vode u pustinji, a na Živoj vodi Svetih otaca naših rađamo se i živimo? Zašto poput bludnog sina jedemo roščiće, umjesto kod Oca svoga tele ugojeno? Dok ne dođemo sebi, veli Sveto Jevanđelje. Dođimo sebi, braćo i sestre. Dođimo svojima, Ocu svome, braći svojoj, kući svojoj, narodu svome, vjeri svojoj pravoslavnoj, Hristu svome“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.

Naveo je da je neprestana fascinacija naše i ruske elite zapadnim hedonističkim modelom, okrenutih protiv samih sebe, donijela je mnogo zla srpskom i ruskom narodu.

„Oni koji to bolje znaju govore da taj defetizam duha u Rusiji traje već 300 godina, još od Petra Velikog, a kod nas od pojave elite ili samoprozvane elite. To je ksenofoban, mračan i primitivni nacionalizam koji nije svojstven pravoslavnoj tradiciji i kulturi. Tužan je način na koji je elita izdala cara Nikolaja. Posljedice su bile strašne. Sa koliko mržnje i likovanja su intelektualci i komunisti dočekali vijest o ubistvu cara. Radilo se o nekoj vrsti divlje mržnje, koju je ime cara Nikolaja izazivalo kod tadašnje elite. Nikolaju se ne prašta, iako se radilo o skromnom i pobožnom vladaru, čestitoj porodici, dobroj djeci. Uzalud, njegovo ime i samo postojanje izazivalo je bijes i agresiju protivnika. Čuvajmo se tog zla, braćo i sestre. Vratimo se sebi“, poučavao je Preosvećeni Episkop Metodije.

Ocjenivši da se Rusija vraća sebi, Vladika je konstatovao da se čitav 20. vijek sveo se na borbu protiv pravoslavlja, te da je danas jasno da su događaji iz 1917. bili tragični ne samo za Rusiju, već i za čitav svijet, uključujući i nas.

„Fizički rat je samo posljedica dugotrajne metafizičke borbe i vojevanja sila dobra i zla. Oklevetani rat Crnjanskog ponovo je na djelu. Mržnja prema Rusiji, vjeri i tradiciji Rusije je nešto što traje vjekovima. Ipak, uvjeren sam da će naša djeca i unuci živjeti u svijetu koji shvata važnost Rusije. Ako svijesti o tome ne bude, neće biti ni Rusije, a bojim se neće biti ni svijeta koji volimo“.

„Revolucija 1917. bila je radikalno i nasilno nametanje carstva zemljaskog, koje je imalo katastrofalne posljedice po ruskog čovjeka. Sve se to istovjetno prelilo kod nas pravoslavnih na slovenskom jugu. I taj Drugi rat, ispočetka rat komunista i sovjeta protiv fašista, najedanput se pretvorio u otadžbinski rat. Kroz njega je progovorila dubinska zrela carska Rusija, i to je bila pobjeda nebeskog nad zemaljskim, nakon golgote koju je prošao ruski narod“, ocijenio je Episkop Metodije, dodajućin da je neosporni pravoslavni identitet izblijedio i otišao u drugi plan, a ipak, sačuvao se i krišom nastavljao da vodi Ruse kroz istoriju.
„On se sačuvao i posle kraha monarhije Romanovih, javljao se u sovjetsko vrijeme. I nas je održala ta duhovna pravoslavna krv, kao rijeka ponornica izbijala je iz stradanja, nepravdi, progona, samozaborava, ideologija laži, krvnih njiva…nije joj bilo umira od Jekaterinburga do Golog otoka“.

„Dok se golgotski put Srba otkrio na Kosovu, naša braća Rusi su u 20. vijeku više puta bili na raskrsnici, između carstva zemaljskog i carstva nebeskog. S jedne strane, zapadni pritisak i zapadnjaštvo kao napredak u kategoriji imanentnog čovjeka, a s druge strane uzrastanje u onoj sferi koje je bezmjerno. Tom uzrastanju nužna je golgota. A ima li drugog puta do carstva Božijeg sem Golgote i žrtvovanje sebe za drugoga?Taj narod koji je izdržao golgotu je narod budućnosti. On je nosilac veličine i spasa čitavog svijeta. Jer, samo narod koji se prikuje za krst spozna sebe i smisao života. Danas je Sveta Rusija postala, ne samo dio pravoslavnog svijeta, nego i njegova posljednja tvrđava. U punom smislu riječi – Sveta Rusija, jedino uporište pravoslavlja“.

„U blagom i svetom Liku Hristovom nađimo svoj put i svoj smisao, oslobodimo bludnog sina iz dobrovoljnog ropstva i grijeha, sjetimo ga ljubavi Oca njegovog i radosti neprolazne i zagrljaja od kog i pjesma i srce igra. Budimo ono što jesmo. I sjetimo se riječi Svetog Petra Cetinjskog s početka i prevedimo to na ovo vrijeme i recimo: Proklet bio svaki Crnogorac koji se odrekne sebe. A to znači Hrista, Pravoslavlja, Rusije, srpstva i svog časnog i svijetlog korijena svetorodne loze Nemanjića i Petrovića“, zaključio je Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije.

Po odsluženoj Liturgiji prelomljen je slavski kolač i osveštano slavko žito povodom ktitorske slave Sabornog hrama u Nikšiću.
Nakon Liturgije odslužen je parastos ktitorima, sveštenoslužiteljima i dobrotvorima Sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, kao i generalu Jugoslovenske vojske u Otadžbini Dragoljubu Mihailoviću, koji je postradao na današnji dan 1946. godine.

(Eparhija.me)