Vladika Joanikije: Pravoslavna vjera je očni živac većinskog naroda Crne Gore u koji se NE SMIJE dirati

Udar nađe iskru u kamenu. Tako je udar na Srpsku crkvu i pravoslavlje u Crnoj Gori dobio i gromoglasni odgovor od mladog naraštaja kao iz usta Njegoševih i njegovog vladike Danila koji se sublimira hrišćanskom samožrtvenom lozinkom:

Ne damo svetinje! Donedavno su vjerujući ljudi sa strane na Crnu Goru gledali kao na zemlju velikih svetinja čiji narod nije naročito pobožan, a sada se, u ovoj borbi sa nepravdom pokazalo da je pravoslavna vjera očni živac većinskog naroda Crne Gore u koji se ne smije dirati. I oni koji su to učinili znaju da su napravili kobnu grešku ali im demon vlasti ne da da dođu sebi i da se pokaju.

Ovako za “Novosti” govori episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, povodom današnjeg jubileja – 800 godina postojanja eparhije čiji je vladika. Podsećajući da je Eparhija budimljanska jedna od prvih osam eparhija koju je osnovao Sveti Sava 1220. godine, episko objašnjava da je 350 godina bila nasilno ukinuta, ali da je 2001. godine obnovljena. Simbolično i njegovim uvođenjem u tron budimljanskih episkopa, 4. avgusta 2002. godine.

Evo mene i djece moje duhovne, koju mi dade Bog, kazali ste u besjedi posle uvođenja u tron. Kako danas vidite svoju duhovnu djecu? Na kakvom su putu?

– Ove iste riječi mogu i danas da ponovim ali sa radosnim iskustvom od 19 godina zajedničkog intenzivnog rada i mnogih teškoća koje smo prebrodili. Pobeđivali smo iskušenja i potvrđivali svoj vjerski, svetosavski identitet i kosovsko-njegoševski zavet. Ljubav našeg narod prema Crkvi i njegova odanost svetinjama, njegova bezrezervna podrška sveštenstvu i arhijerejima došla je posebno do izražaja od kada smo otvoreno i brutalno napadnuti od neokomunističke vlasti u Crnoj Gori. Vjerujući narod je brzo i pravilno shvatio da je tzv. Zakon o slobodi vjeroispovijesti usvojen od strane vladajuće većine u Skupštini Crne Gore sa ciljem da se ugrozi sloboda vjere, kanonski poredak, identitet svetinja i opstanak Srpske pravoslavne crkve i njenih svetinja u Crnoj Gori.

Zašto je bila važna obnova Eparhije budimljansko-nikšićke?

– Ustoličenje je bilo istovremeno popunjavanje episkopskog trona u Đurđevim stupovima 350 godina od njenog nasilnog ukidanja i dugotrajnog stradanja. Spoljašnja slika eparhije u momentu njene obnove 2002. godine bila je zabrinjavajuća. Ali, nevidljivi, duboki korijeni svetosavlja napajali su, međutim, nepresušnom snagom božanske blagodati dušu našeg naroda, te je u svim vremenima nepokolebivo ostao na svom mestu. Sa obnovom eparhije narod se sabrao oko svojih svetinja i sveštenika da sa velikom voljom učestvuje u njenoj duhovnoj i materijalnoj obnovi.

Je li bila teža duhovna ili materijlna obnova?

– Mi smo gledali da uspostavimo njihovu ravnotežu. Naravno, mnogo je lakše zidati, ukršavati i obnavljati svetinje nego izgrađivati živu Crkvu Božju. Najbolje je kada to dvoje ide istovremeno i zajedno. Sada nam je najveća obaveza da privedemo završetku gradnju i ukrašavanje Sabornog hrama Svetog Simeona Mirotočivog u Beranama. Gledamo, zajedno sa našim ktitorima i dobrotvorima, da sve uradimo lijepo i kvalitetno kako se ne bismo postidjeli pred nedostižnim ktitorom i nebeskim pokroviteljem Svetim Simeonom Nemanjom. Ne valja kada žurba i nestrpljenje idu na štetu kvaliteta i ljepote.

Važan je i hram u Plužinama.

– Naša je velika obaveza nastavak gradnje Sabornog hrama Svetog patrijarha Makarija u Plužinama. On je mnogo značajan za nas, a posvećen je Svetom Makariju Sokoloviću, obnovitelju Pećke patrijaršije.

Sa svojim vjernim narodom podigli ste desetine bogomolja širom eparhije.

– Do sada smo započeli 65 novih hramova od kojih je većina završena i osveštana. Osim toga, obnovili smo više od 30 starih crkava i manastira, najviše onih koji su bili porušeni do temelja. Izgradili smo desetine parohijskih domova i manastirskih konaka. Sve to svedoči u kojoj meri se blagočestivi narod, sa sveštenstvom i monaštvom, uključio u uzvišeno delo obnove i izgradnje svetinja.

Da li je to uticalo i na svijest o svetosavskom nasleđu?

– Obnova i izgradnja svetinja, išla je sa obnovom pamćenja i produbljivanjem svesti o živom svetosavskom nasleđu i duhovnosti. Značajnu ulogu u tome imali su mnogobrojni sveštenici i monasi, ktitori, dobrotvori, arhitekte, graditelji, umetnici… Podstakla je, takođe, i mnogobrojne naučnike da ozbiljno istražuju ovo do sada zapostavljeno, ali za nauku vrlo interesantno područje.

Bilo je i primera iskrenog požrtvovanja vjernika koji su učestvovali u obnovi.

– U kalendaru pomenute obnove posebno mjesto pripada ljudima koji su se u ovo djelo uključili danonoćnim trudom i ljubavlju ne žaleći da i od svojih usta oduzmu i daju svoj prilog. Oni su nam uvijek dodavali snage i optimizma da nikada ne posustanemo.

Bratska sloga

Eparhija budimljanska je jedna od osam eparhija koje je osnovao Sveti Sava 1220. godine.

– Njegov brat od strica župan Prvoslav podigao je ranije manastir Đurđeve stupove na Limu. Uz saglasnost njih dvojice, Stupovi su pre osam vjekova postali sjedište Budimljanske eparhije. Izbor sjedišta je po mnogo čemu znakovit. Između ostalog, svjedoči da su Sveti Sava i župan Prvoslav živeli u ljubavi i složno radili na istom djelu, da su prevazišli bolne nesporazume koje su imali njihovi očevi, braća Stefan Nemanja i Tihomir. Osim toga, prvi budimljanski episkop bio je Jakov, hilandarski monah i učenik Svetog Save. Imamo vrlo uvjerljive dokaze da je u vreme prvih Nemanjića, a i kasnije, ova eparhija doživjela procvat u duhovnom, kulturološkom i graditeljskom pogledu. Uzdignuta je na stepen mitropolije u 15. vijeku.

(Novosti)