Vjerski fanatizam: Četiri žene iz Crne Gore ratuju za Islamsku državu
1 min read
Kada se prije više od dvije godine pročulo da je sa Podgoričaninom Mirzom Haklajem, na teritoriju takozvane Islamske države stigla i njegova supruga Almina Kurpejović, javnost je bila zaprepašćena.
No, pravi šok je tek uslijedio. Sa Alminom i Mirzom, kako se nešto kasnije ispostavilo, u pakao sirijskog ISIL- ratišta bile su i njihove dvije kćerkice. Maloljetne djevojčice su i danas sa majkom i žive u skladu sa strogim džihadističkim pravilima.
U međuvremenu, Haklaj je poginuo, ali ta činjenica nije obeshrabrila njegovu suprugu, pa je prema svjedočenjima jednog od tutinskih povratnika i sama postala istaknuta ISIL- ratnica.
Pobjedin izvor navodi da je jedno vrijeme bila u samom komandnom vrhu odreda takozvane milicije za moral žena i bila veoma surova prema muslimankama koje bi se u bilo kom pogledu ogriješile o šerijatska pravila.
U skladu sa njima vaspitava i svoje djevojčice, koje uz to prolaze i druge vrste obuke u odvojenim dječjim kampovima na teritorijama pod kontrolom ISIL- formacija.
Prije nešto manje od pola godine u jednom od veoma rijetkih oglašavanja posredstvom društvenih mreža ili još rjeđih poruka posredstvom „maočkih veza“, odbila je svaku mogućnost povratka ili barem oslobađanje djevojčica. Svoj i put svoje porodice označila je Alahovim darom, a svako odstupanje kaznila bi bez griže savjesti, pa makar se radilo i o sopstvenoj maloljetnoj đeci.
Vjerski fanatizam „osvojio“ je još (najmanje) tri državljanke Crne Gore, potvrđeno je Pobjedi iz dva nezvanična, ali do sada više puta potvrđivana kao potpuno pouzdana, izvora.
Riječ je o Kerima Emini, Almedini Reković i Adeli Redžepagić, mladim ženama koje su na ISIL- ratišta stizale preko Turske, inspirisane uglavnom radikalizmom svojih muževa ili ljubavnika.
Po energičnosti, surovosti i odanosti džihadističkom konceptu navodne odbrane islama i brutalnog kažnjavanja nevjernika, ne zaostaju za suprugom pokojnog Haklaja.
Asasini (iz arapske reči hašišijin – predani hašišu) je izraz za ubicu-atentatora koji su Evropom proširili Marko Polo i letopisci krstaških ratova. Prvenstveno označuje militantnu sektu, izmaelite nizaritske grane, koji su bili ukopani u svojim orlovskim gnezdima u Siriji a naročito u neosvojivim tvrdinama u blizini Kaspijskog mora u Persiji. Najpoznatija je tvrđava Alamut.
Poznati alamutski asasini su bili vrlo opasne ubice, koji su pretili sunitskima vođama jer su bili pretnja šiitima. Pre izvršenje ubistva uzeli bi kocku hašiša i tako omamljeni lakše sproveli atentat na važne osobe.
Alamut (persijski: دژ الموت) je bila najznačajnija tvrđava militantnih šiitskih Izmaelita. Ostanci Alamuta se nalaze južno od kaspijskog mora u provinciji Rudbar (100 kilometara od Teherana) u Iranu. Grad je bilo zamalo nemoguće zauzeti jer je imao odličan položaj i vrlo težak pristup. Tako je u njemu našao uporište Hasan el Saba, vođa Izmaelita, kojeg su zvali „starac sa gore“.
Prema legendi, Hasan el Saba je, da bi napravio utisak na neprijatelje, svojim vojnicima (asasinima) naređivao da se bace u prepad sa vrha pećine. To je na sunitske neprijatelje napravilo grozan utisak i poneki put spasilo Alamut opsade.
Alamut je izgrađen oko 840. a uništen od Mongola 15. decembra 1256, kada je tvrđava predana bez borbe. Tom prilikom je uništena jedna od najvećih biblioteka sveta.
kod nas je ova tema vrlo skrono ili skoro neznatno obradjena ,tako ako se malo zadje u ovaj pokret vidi se tezina danasjeg pokreta IS i svih drugih kopija prije njega,nasi naucnici nijesu dovoljno posveti paznje ovom pokretu,za koji se smatralo da je pobijedjen ,ali se uvjek iznova pojavljivao u raznim formama,naravno sada potpomognut sa Zapada!
Nadam se da se neće vraćati ovamo, tako napucane adrenalinom zbog „Alaha“. Pričaju mi muslimani – komšije da se oni boje od ovakvih i da im više nije prijatno ići u džamiju. Ovi im govore da nisu pravi muslimani, da previše liče na hrišćane i da smo ih mi omekšali.
Treba uhvatit zalet pa ih dobro napuniti noga, tu mislim i na ove hanumice – onako preventivno, i one sa bradama, i kratkim pantalonama, i ove iz ženske policije za moral – kako se svakome oslačalo da je siledžija! Pa neka idu u Saudijsku arabiju i tamo žive kao sekta. Ne mogu da vjerjem, ali izgleda da ima i gori od Turaka.
možete li zamisliti za desetak godina kad ta djeca porastu i kad se vrate u svoju domovinu kako će se lijepo ophoditi prema pravoslavcima
Evo im moja zena, samo nek ode vise od mene 🙂 ne moraju mi je vracati
Zlo nam u dom. A mi stojimo, gledamo, čudimo se. Ima li ko da hapsi ove ljude? Nema DB kad, treba pohapsiti opoziciju, oni su pravi dušmani ove države.
Sirota djeca! Prepuštena na milost i nemilost ludače. Pa što ako ih je rodila? Postoje li institucije socijalne službe koje mogu da prosude kome treba uzimati djecu ako je njihova bezbjednost ugrožena? Jer nije se ova prosto ustala jedan dan i pošla u Siriju. I što sad? Što im sudbina dodijeli?
Ovaj svijet ide sa zla na gore! A mi gledamo….
nijesu o ovome pisali Serbo i ovi tvoji znastvenici,prema tome tvoj intelekt to nije registrova a i nije po priodi i volji Bozjoj za to osposobljen Aco1
Dugosuko , svi oni koji ovo tvrde su budale, kao sto si i ti. Nigdje o ovoj pjesmi ovo nije zapisano. Da je spaljeno sedam cobancadi na planini Mokra, znalo bi se. Tim prije sto je to period kada je bilo stampe. Posebno takav slucaj bi bio zapamcen na podrucju Vasojevica gdje se to spaljivanje desilo. Ali o cemu se radi. O tome da si ti kreten Dugosusko. Destilovani debil koji po citav dan pise gluposti koji sakuplja po internetu. I tu pomoci nema jer si se navukao.
TROJICA SRBA KAŽNJENI ZBOG NEULJUDNOSTI PREMA TURSKOM DETETU
(Presuda Beogradskog suda iz 1830. godine)
Iste godine, 1830, zbio se i slučaj neuljudnosti prema detetu Asan-begovom. Mirko, Vilotije i Petar kažnjeni su sa po 25 batina i po 8 sati apsa zbog pomenute neuljudnosti, a Asan-beg je ovim kaznama bio zadovoljan.
Asan beg Jaić predstavio nam je da je on 28 junija tekuća leta sa više družestva i haremom u Ciganskoj Adi na teferiču bio, kojeg dana prolazeći lađa Marka Aleksića iz Šabca za Beograd, dete Asan-begovo upita lađare šta imadu na lađi u buradima, na koje pitanje Vilotije Pantić, dumenyija Markov, odgovori detetu: K… Ovo isto povtori i Marko Aleksić, a sluga njiov na lađi Petar Nikolić dade k tim rečima: Baš dobro mu kazaste, i ja sam mislio tako da mu odgovorim. Prizvat Marko Aleksić, Vilotije Pantić i Petar Nikolić, po ispitu i sami priznali su da su tako govorili; za koje prestuplenije su kaštigovani – Mirko, Vilotije i Petar sa 25 batina i 8 sahati apsa, koim sudom i Asan beg bio je zadovoljan.
https://www.google.me/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=5&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwjVrZulk8rLAhUGZg8KHXroAqAQFgg0MAQ&url=http%3A%2F%2Fpricalica.blog.rs%2Fblog%2Fpricalica%2Fnepoznata-istorija-srba…%2F2011%2F08%2F18%2Fcija-je-sota&usg=AFQjCNEWiAmVu6reMGzR8F6CdeL5XqxV-A&bvm=bv.117218890,d.bGQ
Samrtni ples Šote Galice
Dijana Dimitrovska | 21. jul 2007. 19:09 | Komentara: 7
Pesmu „Šote, mori, šote“ svi pevaju po svadbama, iako ona veliča ubijanje Srba .Pesma nastala po nazivu Šote Galice, žene šiptarskog odmetnika Azema Bejte, koja je spalila šestoro srpskih čobančića pevajući „šote mašala“
SRODNE VESTI
Vukov pisar dobija muzej
Vukov pisar dobija muzej
Naša gudža bolja od engleskog pola
Naša gudža bolja od engleskog pola
Rušili kuće pod zaštitom države
Po diplomu sa šajkačom i opancima!
Neće cure skeledžiju
PREDRAG Mihailović (25) iz Velikog Mokrog Luga oženio se prošlog meseca. Svadba kao sve velike svadbe u tradicionalnim sredinama: veliki šator u prostranom dvorištu, dvesta zvanica,mahom rođaka sa njegove i Jelenine (23) strane i, naravno, orkestar. Sa Ćoletom, harmonikašem, seo je za sto da pročešljaju repertoar.
Ova pesma može, ova je vesela, ova ne može, ova je tužna, ova nije naša a, ova, ova ne dolazi u obzir.
– Zašto, pa tu najviše vole, na nju igraju kolo, svi poskaču kao ludi kad čuju „Šote, mori šote“!
– To je šiptarska pesma. Rekao mi je drug, koji je čitao na Internetu, da su tu pesmu šiptarski odmetnici u Kraljevini Jugoslaviji pevali kao simbol srbomrštva. Uz nju su klali i ubijali Srbe. Ta se pesma ovde neće pevati.
Predrag je ostao neumoljiv, iako se usprotivio i njegov otac, govoreći da se ne seća da je za tu pesmu ranije vezana neka ujdurma.
Pitali su sve koje su poznavali. Neko je rekao da ne zna da je pesma šiptarska, drugi da nešto ima, ali se ne sećaju, treći su bili sigurni da je muslimanska, četvrti da je sa juga Srbije.Niti su saznali, niti su pesmu pevali. Tek, priča o Šoti ide ovako:
Šota je vlastito ime žene odmetnika Azema Bejta iz dreničkog atara, koji je sa svojim kačacima (odmetnicima) držao pod kontrolom ovaj kraj. Sela Galica, Ljubovac, Poljance, Mikušince i Dubovce, koja će i kasnije ostati leglo terorizma, bila su mesto gde policija Kraljevine, a i sve kasnije, uvek dočekivala iz svih oružja.
Daleko od dohvata države, baš u tom kraju besnela je pobuna šiptarskih odmetnika. Neposredno pred ustanak, 1924. godine, jedna vojno-žandarmerijska jedinica opkolila je Drenicu.
– Policiji i vojsci Kraljevine SHS, pisao je Predrag Simić u istorijskom prikazu pod nazivom „Enveristi“, trebalo je punih šest godina posle osnivanja prve jugoslovenske države da uguše pokret kačaka u Drenici, koji su predvodili Adem Bajta i Šota Galica, i nije slučajno što je baš u ovaj kraj 1944. izbila pobuna balista koju je predvodio Šaban Poluža.
Kada je policija opkolila odmetnike, pukovnik Stojanović, pozvao je Azema Bejtu na predaju, ali su umesto odgovora dobili kuršume. Naređena je paljba. Ceo dan i sve do duboko u noć trajale su borbe. Ujutru, sunčevi zraci otkrili su do temelja razrušeno selo i 125 mrtvih odmetnika. Azema Bejtu nisu pronašli.
Tek mnogo godina kasnije saznalo se da ga je iz obruča srpske policije spasla njegova žena i ratna drugarica Ćerima, zvana Šota Galica. Teško ranjen, na putu je umro, a telo mu je bačeno u jednu jamu kraj sela Prčeva. Svi odmetnici, koji su uspeli da se spasu, zakleli su se tada da njegov grob nikada neće odati.
Odali su ga 1971. kada su, navodno, njegove kosti, sahranjene 1971. godine, a on proglašen za nacionalnog heroja.
Šota Galica nastavila je posao svog muža. Napadala je Srbe gde god je stigla, ubijala, odsecala uši po čemu je i njen muž bio poznat, a onda je jednog dana, kako je ostalo u narodnom pamćenju, uhvatila na planini Mokri, šestoro srpske dece, čobančića, vezala ih i založila vatru.
Dok su deca vrištala umirući u stravičnim mukama, ona je oko vatre igrala samrtnu igru, pevajući iz sveg glasa: „Šote, mori šote, šote mašala, davno želim, šote mori, da te igram ja“.
Decenijama je zvuk ove pesme u koju su utkani krici stradale srpske dece veselo odzvanjao Srbijom. Sada ga je sve manje. Istorija je konačno obelodanila jezivu priču o njenom nastanku.
ZNALO SE
– OSAMDESETIH godina, nijedna svadba nije mogla da prođe bez ove pesme – kaže Lune Milojević, poznati harmonikaš i predsednik Udruženja za zaštitu narodne muzike „Izvor“ – Svirao sam je i ja, iako se i u Titotvo vreme znalo da je šiptarska i da ima jezivu istoriju. Danas, svest mladih ljudi je mnogo snažnija i drugačija, nikakva ideologija je ne sputava, pa je, prirodno, i ovu pesmu izbrisala iz srpskog nasleđa.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d1/Azem_Bejta.jpg