„Viva Vero“, Montenegro

Piše: Filip Lutovac

21. maja 2021 obilježava se 15. obljetnica od održavanja referenduma 2006 godine. Razne patriotsko-komitske organizacije spremaju slavlje. Prave se zastave ogromnih dimenzija, vatrometi i ostalo. Po dobro uigranom scenariju dijele se bonovi za gorivo. Imamo i pravu poplavu naručenih “patriotskih” pjesama. Sve ukazuje na to da će biti prava karnevalska atmosfera i da ima razloga za slavlje. Ali, da li je baš tako?

Deceniju i po trajanja nove Crne Gore obilježile su na prvom mjestu pljačka i otimačina. U godini odvajanja od Srbije dug je iznosio 700 miliona eura, da bi na kraju 2020. porastao na vrtoglave 4 milijarde. Od zemlje koja je kao mali sistem, sa izuzetnim prirodnim potencijalima mogla da bude istinski lider u regionu, DPS patriote su je zajedno sa svojim privescima dovele do prosjačkog štapa. Sve je to pratilo enormno bogaćenje prvog čovjeka DPS-a i članova njegove porodice. Takozvani “tranzit” cigareta, u stvari najobičniji šverc, krijumčarenja nafte I droge, napravile su “gospodina” iz Rastoka jednim od najbogatijih političara na svijetu.

Služeći njemu obogatio se i jedan broj ljudi, koji od avgusta prošle godine krstare u kolonama i na skupovima širom Crne Gore u navodnoj odbrani države. Jedan od viđenijih patriota je bivši gradonačelnik Podgorice Migo Stijepović, koji je za izradu crnogorske zastave donirao cijelih 10 eura. 0.001% od 100.000 eura koje je naočigled cijele Crne Gore strpao u džep kovertu sa tim iznosom za potrebe kupovine glasova DPS-a u Zeti.

Naravno da Crna Gora pod bivšim režimom nije potonula samo u ekonomskom, već i u svakom drugom smislu. Period od 1997. (sukoba sa Slobodanom Miloševićem) do 2006. Đukanović je iskoristio za brutalni inženjering promjene identiteta Crne Gore. Izbacivanje srpskog jezika iz školskog sistema, ukidanje trobojke, nametanje pjesme ratnog zločinca Sekule Drljevića za himnu, bili su jasan nagovještaj Srbima kakav ih položaj čeka u nezavisnoj Crnoj Gori.

Posle referenduma pojačan je gas dukljanizacije. Dvorski istoričari su nemilice falsifikovali istoriju. Napravljen je i novi jezik. Radilo se sve u cilju raskidanja veze sa tradicionalnom Crnom Gorom i njenim srpskim identitetom. Veliki udarci i poniženja su bili priznanje lažne države Kosovo i učlanjenje u NATO savez, protivno većinskoj volji građana. Sve to kao da je bilo malo dukljanskom režimu pa je krajem 2019 donoseći “Zakon” o slobodi vjeroispovijesti udario na Crkvu. Uz akumulirano ogromno nezadovoljstvo narod je crkveno pitanje doživio kao svojevrsnu crvenu liniju. U toku 8 mjeseci prošle godine organizovale su se litije, najveći skupovi u istoriji Crne Gore. Narod je na čelu sa sveštenstvom , sa ikonama i svijećama u rukama poručio Đukanoviću i kamarili oko njega da je vrijeme da odu. To se i desilo u noći 30. avgusta.

Što se tiče praznika 21. maja mislim da nema nikakvog razloga za slavlje. Ne samo zbog trenutne katastrofalne situacije, već prije svega zbog referendumskog procesa koji je bio najblaže rečeno neregularan. Dovođenjem hiljada ljudi koji nemaju prebivalište u Crnoj Gori iz SAD i zapadnoevropskih zemalja, kupovinom glasova, ucjenjivanjem ljudi napravio se ovaj Frankeštajn od države.

Sve suprotno onome što je Crna Gora bila kroz čitavu svoju istoriju. Srpska i pravoslavna. Država postavljena na osnovama iz 2006. godine i stvorena na tako prljav način, ne može biti srećna i dugovječna, ni sebi ni svojim građanima, kao što trenutno nije.

“Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi” rekao bi čuveni Valtazar Bogišić.