Visoki smo koliko je naša svijest o srpskoj kulturi visoka. Nacionalnoj, srpskoj kulturi. Za nju se živi i mre
Ilustracija
Piše: Rade Crnogorac, član inicijative “Mi znamo ko smo”
Kad kažem da sam Srbin, to prije svega znači da pripadam srpskoj kulturi, da me ima tamo gdje pretrajava zajedničko istorijsko sjećanje, da osjećam da je moj, srpski narod zajednica u vremenu i vječnosti onih koji su bili, onih koji jesu i onih koji će tek biti, te se tako i moje srpstvo pojavljuje kao kulturna kategorija.
Otuda je i osjećanje odgovornosti onih „koji nešto čitaju” pred imenom naroda nešto drugačije, a trebalo bi biti i veće, nego kod onih „koji ne čitaju”.
Kad čitamo srpsku poeziju, kad čitamo Njegoša, Zmaja, Jakšića, Crnjanskog, Stankovića, Andrića, Nastasijevića, Vladana Desnicu, Desanku, Novicu Tadića i Bećkovića, naša svijest o veličini srpske kulture treba da raste i da osjećamo, čitajući velikane srpske književnosti, kako je najljepša i najuzvišenija tvorevina srpskog naroda zapravo srpska kultura i da i mi najbolje možemo rasti spoznavajući visine i širine srpske kulture.
Kako raste naš osjećaj odgovornosti pred sopstvenom kulturom, tako raste i osjećanje našeg kolektivnog duga pred srpskim narodom i njegovom kulturom, onog duga koji se ne može odužiti ni za deset života, ali koji treba svakodnevno vraćati pristojnim ponašanjem, njegovanjem srpskih tradicija i čuvanjem obraza svoje kulture. Ne može se zamisliti uzvišenija žrtva od ljudi koji su postradali za zajednicu, a gdje ima zajednice čovjekove ako je nema u porodici, Crkvi i nacionalnoj kulturi?
Stoga ja mogu tvrditi da sam nacionalista, ali kulturni nacionalista, koji je potpuno siguran da nema i ne može i ne treba biti nacije izvan kulture i kulturnog prostora u kojima počiva biće nacije. Niko nema šta tražiti tamo gdje nije ostavio kulturni trag, a mi smo naše tragove ostavili od Svete Gore do Sent Andreje, i od Sent Andreje do Skadra i Dubrovnika, i od Dubrovnika do Trsta.
Visoki smo koliko je naša svijest o srpskoj kulturi visoka. Nacionalnoj, srpskoj kulturi. Za nju se živi i mre. I ponovo živi.
Geografska dimenzija je mnogo sira nego sto je izneto. Mnogo vaznije, takodje treba pridodati vremensku dimenziju – od Lepenskog vira do Rolan Garosa21 (tj. do danas).
Bravo momci, svaka čast na inicijativi. Nemojte nikome nametati šta treba da bude, već samo citirajte velikane crnogorske istorije koji kao što su Njegoš, Danilo ili Nikola, koji su znali da pripadaju srpskom narodu.
TAKO JE RADE ALI TREBA OPISMENITI NAS NAROD DA NE SRLJA ZA SVAKOM POROTUVOM.