(VIDEO) Svetionik, i sidro, jedro i pramac, bio je Crnoj Gori svanuće i spasenje, ostaće nada

Priredila: Tamara Ćalasan

„Smrti, gdje ti je žalac, ade gdje ti je pobjeda“

Uoči praznika svetog apostola Luke, svetog Petra Cetinjskog, godišnjice upokojenja vladike Rada, upokojio se još jedan veliki cetinjski mitropolit. Naš mitropolit Amfilohije, izbavitelj, obnovitelj, graditelj i učitelj Crne Gore, njenog naroda i crkve.
Vaskrsenja ne biva bez smrti, pa tako je Crna Gora i njen vjerni narod ostao bez svog pastira, ali dobio je velikog zastupnika pred nebeskim oltarem, uz Svetog Savu, Simeona, Vasilija Ostrošog, Petra Cetinjskog, lovćenskog tajnovidca Njegoša, i svih svetih. Nebeska hristova vojska dobila je dar, raduje mu se Lovćen, njegovo raspeto Kosovo, ostroške svete grede, njegova Morača.
Jedinstvena i neponovljiva ličnost srpske i svjetske teologije i duhovnosti, monah i pjesnik, naslednik drevnih crnogorskih vladika, čuvar pećkog trona crkvenih poglavara, ostavio je dubok trag među vjernicima Srpske pravoslavne crkve, građanima Crne Gore, Srbije, Republike Srpske i u čitavoj hrišćanskoj vaseljeni.

Ovozemaljsko čudo i život Rista Radovića počeo je na Božić 1938. godine u selu Bare Radovića u Donjoj Morači, gdje je rođen kao peto od petnaestoro djece Ćira i Milene Radović. Prva znanja stečena u manastiru Morača, u teško posleratno ateističko vrijeme, širio je u Beogradu, a kasnije i u Parizu, Bernu, Rimu, Atini… Veliki uticaj na njega ostavio je veliki bogoslov Sveti Justin Ćelijski, ali i svetogorski otac Pajsije. Tokom sedmogodišnjeg boravka pod okriljem Grčke pravoslavne crkve prima monaški postrig i u Atini postaje – monah Amfilohije.

1985. godine, Sabor SPC izabrao ga je za episkopa banatskog. Pet godina kasnije hirotonisan je za vladiku komunizmom opustošene Mitropolije crnogorsko-primorske. Tokom trodecenijske obnove duhovnog života mitropolit je uspio ne samo da otuđeni i posvađani narod vrati pod okrilje Crkve, već i da obnovi više od šest stotina napuštenih crkava i manastira, pa i da podigne monumentalne hramove, poput onog u kom će po sopstvenoj želji počivati Hram Hristovog Vaskresenja u Podgorici, i Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Mitropolit je svoje pastirstvo proveo u snažnom zamahu crkvenog graditeljstva, ali i u borbi za jačanje položaja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Mitropolit Amfilohije iz osamdesetih godina prošlog vijeka zapamćen je kao žestoki protivnik komunizma i borac za povratak našeg naroda svojim korijenima. Najteže godine proveo je na stradalnom Kosovu i Metohiji, sahranjivajući naše mrtve, vidajući srpske rane.

Znao je da govori oštro i ponekad neodmjereno, što je i sam umio da prizna. Uvijek je govorio, da su tako govorile sve crnogorske vladike. I jesu, pamti istorija, a mitropolita Amfilohija će pamtiti onako, kako su zapamćeni najveći

Ostaće upamćen i po tome, što je Crnu Goru učinio centrom pravoslavlja, i kao niko u ovom vijeku okupio sve patrijarhe i vladike, i vaseljenskog Vartolomeja i sveruskog Kirila, što pokazuje kakav je autoritet bio u pravoslavnoj vaseljeni.

Zadnje godine svog života proveo je u borbi za crkvu i svetinje, koje je htio da otme otuđeni crnogorski režim, poveo je svenarodne litije koje su brojale stotine hiljada građana, a koje su bile biblijski prikazi Crne Gore kojoj se divio cijeli svijet.

Kažu, umro Mitropolit, a on vaskrsnuo, kako umro, a nikad življe srpstvo, nikad tvrđa vjera, nikad lakše ponijeti krst, nikad glasnije raspeti nisu pjevali.
Onaj bistri dečak iz Morače, što je brao zukve, ojačao je svoj narod, poveo crkvu i Hrista do pobjede, ojačao narod toliko, da čini se sad može ponijeti i planine.

A mogao je mitropolit Amfilohije biti šta god je poželio, a on je nekada davno još na Svetoj Gori kazao, „Risto Ćirov, biće srpski pop“, a bio je svetionik, i sidro, i jedra i pramac, bio je Crnoj Gori svanuće nakon komunističkog bezbozničkog mraka, bio je spasenje i ostaće nada. „Ne plačemo mi danas za njim, no za nama bez njega“.

Ostavio nam je amanet, koji ako smo ljudi moramo ispuniti. „Moja duša neće imati mira, sve dok Njegoš ponovo ne usni svoj večni san na mestu koje je sam izabrao – u kapeli na Jezerskom vrhu. To je moj amanet, poslednja volja i zakletva narodu Crne Gore!

Od danas imamo dva amaneta, dvije zakletve, DOGODINE NA LOVĆENU, DOGODINE U PRIZRENU!