(VIDEO) Dijaloška tribina “Religija i medicina”: Medicina i duhovnost ne mogu jedno bez drugog

Sinoć, 20. decembra 2021. godine, u Svetogeorgijevskom domu pored crkve Svetog Đorđa pod Goricom, održana je četvrta po redu dijaloška tribina, u organizaciji Crkvene opštine Podgorica, na temu „Religija i medicina“.

Dijaloške večeri koje moderira protojerej-stavrofor Gojko Perović imaju za cilj da razjasne odnos religije i ljudskih djelatnosti koje su od fundamentalnog značaja za čitavo društvo ( nauka, politika, umjetnost itd.) i da to učine autentični predstavnici religije i stručnjaci iz drugih oblasti, kako bi se spriječile razne površne, a često i zlonamjerne interpretacije.

Učesnici večeri bili su ljekari Kliničkog centra Crne Gore dr Marinko Paunović, specijalista opšte hirurgije i dr Batrić Babović, specijalista interne medicine i nefrologije, kao i hafiz Sulejman Bugari, islamski teolog i savjetnik reisa u Crnoj Gori.

Prvi govornik, dr Paunović, počeo je svoje izlaganje osvrtom na istorijsku povezanost religijskih ustanova i bolnica još od vremena antike. Manastirske bolnice u Hilandaru i Studenici, koje je osnovao Sveti Sava, predstavljaju početak savremene medicine u našoj regiji. Liječenje u njima nije bilo neorganizovano, već se sprovodilo po određenim pravilima koja su propisivali tipici. O tome svjedoče dokumenti u kojima možemo naći detalje poput organizacije odvojenih odjeljenja sa određenim brojem kreveta za različite kategorije pacijenata. Pri manastirima su djelovale i preteče današnjih medicinskih škola.

Sve ovo govori o nepostojanju bilo kakve konfrontacije medicine i religije, koja se pojavljuje mnogo kasnije. Doktor je istakao svoj stav da smo svi mi na istom zadatku i da “jedni u drugima treba da tražimo partnere i ne vidim razloga da onaj koji je pri Crkvi ne poštuje medicinu ili onaj koji je u medicini ne poštuje Crkvu“. Ukazao je na činjenicu da se na ozbiljnim svetskim naučnim institucijama proučava uticaj religije na zdravlje. Interdisciplinaran pristup toj tematici je nešto što je neophodno. Dr Paunović je to naveo statističke podatke koji govore da ljudi koji vjeruju bolje podnose bolest, operacije i period oporavka. Oni su poslušniji pri sprovođenju terapije i ljekarskih savjeta. Takođe, kada izgovaraju riječi poput „Daće Bog“, „u vašim smo i Božijim rukama“ oni to ne govore prosto kao uzrečicu, već to dolazi iz srca i dubokog uvjerenja da je u tim momentima Bog uz njih. Istakao je i pitanje slobodne volje, rekavši da svaki pacijent sam bira kako će da živi i da se liječi, ali je dužnost ljekara da savjetuje u skladu sa svojom profesijom.

Efendija Bugari takođe je kazao da se duhovnost i medicina nikada nisu odvajale i da nisu mogle jedna bez druge, jer bez poštovanja oba aspekta nije moglo doći do izlečenja. Raz je nastao zbog pokušaja medicine da dokaže da se može bez duhovnosti, što je dovelo do parcijalnog pristupa čovjeku i do bolesti od kojih sama medicina boluje. Ipak, život je nezamisliv bez oboje, a to potvrđuje islamska tradicija koja ne preporučuje da se živi tamo gdje nema ljekara i onoga ko zna Božiju riječ napamet. Citirao je i Muhamedove riječi: „Čistoća je pola vjere“, koje se odnose upravo na higijenu. Sasvim je normalno i bilo je primjera da je jedan čovjek teolog, hafiz Kurana i doktor medicine, naveo je ef. Bugari, kritikujući ograničen pogled na probleme sa kojima se suočavamo. Citirao je Paracelzusove riječi koje govore da treba liječiti bolesnika, a ne samo organ, ponovo naglašavajući potrebu cjelovitog pristupa čovjeku.

Otac Gojko problematizovao je pristupe koji idu u krajnosti, kada vjernik ima potrebu da potpuno zanemari medicinu ili kada se medicina postavi kao svojevrsna religija.

Efendija je ukazao na primjer proroka Mojsija, koji se obratio Bogu zbog svoje glavobolje i od Boga dobio iscjeljenje prvi put upotrebom određene trave, a drugi put odlaskom kod ljekara. Time je shvatio da je Bog taj koji je dao i lijek i ljekara.

„Sklad između religije i medicine je preduvjet za svestranu terapiju čovjeku“, zaključio je Bugari, jer po islamskom učenju čovjek ima pet „tijela“, a to su fizičko, biohemijsko, intelektualno, emotivno i duhovno.

Dr Babović je, odgovarajući na pitanje oca Gojka o povezanosti pacijentove vjere sa procesom liječenja, istakao da je vjerujući čovjek „ dopuna ljekaru i njegov najbolji pomagač kako da se izađe iz sveopšte krize“. Podsjetio je na ličnost Svetog Luke Krimskog, episkopa i hirurga iz 19. i 20. vijeka. Citirajući Hristove riječi: „Vjera tvoja spasla te je“, kazao je da je vjera u određenom smislu medicina i osnov tjelesne medicine, koja ne može bez duha.

Govoreći o neophodnosti prisustva sveštenika i postojanja molitvenog prostora u bolnicama, podijelio je svoja iskustva i dobre primjere iz medicinskih ustanova u Hrvatskoj i Turskoj, pozivajući na primjenu tih principa saradnje vjerskih zajednica i zdravstvenih ustanova i kod nas. Takođe je naglasio neophodnost pokretanja dijaloga između vjerskih organizacija i medicinskih stručnjaka na temu transplantacije organa, vještačke oplodnje, bioetike, biomedicine i sl. Po njegovim riječima, ne treba izgubiti ni ono što je tradicionalno ni ono što je savremeno.

Dr Babović zaključio je da je ljekar „sluga koji je tu da prirodne procese uputi tamo gdje je Bog odlučio da oni završe“ .

Oba ljekara saglasila su se da naši zdravstveni radnici svojim ličnim primjerom pokazuju ljubav za svoj narod i da u datim okolnostima često uspijevaju da urade i više od očekivanja.

Otac Gojko je izrekao svoju prepoznatljivu maksimu; „I ovo će proći“, navodeći da su se ljudi i ranije u vremenima epidemija pribojavali da je kraj svijeta već tu.

Podsjetio je na primjer Svetog Petra Cetinjskog koji je u svoje vrijeme uspostavio karantin u manastiru Brčeli, izdajući uputstva i propisujući mjere za suzbijanje neke tadašnje opasnosti. Takođe se prisjetio blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, koji se u svojim poslednjim danima pridržavao savjeta ljekara i učinio sve što je bilo do njega da ispoštuje medicinske procedure, ali je i odlučio da se do kraja liječi u svojoj zemlji, u istim uslovima u kojima se liječi njegov narod.

Značaj ove večeri i dijaloga između religije i medicine prepoznao je i svojim prisustvom pokazao dr Igor Galić, direktor Instituta za javno zdravlje Crne Gore.

Sledeća tribina najavljena je za petnaest dana, a tema i tačno vrijeme održavanja biće objavljeni posredstvom crkvenih medija.

Lazar Šćekić