(VIDEO) Bogić Bulatović nad odrom Ivana Lukovca: Priča o Muškom

Slovo izgovoreno o Savindanu, u uskočkom selu Sirovac, nad odrom narodnog Tribuna, Pjesnika, Profesora, Guslara, Hroničara i Pametara, Ivana Mirkova Prorokovića Lukovca, ljeta Gospodnjega 2021.

Za neke trenutke čovjek se sprema cijeloga života, neke ne može da prihvati ni kada se dese. Zato, prostite braćo i sestre, ako danas ja zvani, ali ne i izabrani, Ivana dostojni vijenac ne ispletem.

Teško je o Ivanu Mirkovome i Jelinome govoriti zato što čovjek ne zna otkuda da krene, kako da se strmekne odnekuda, a da ne zažali što je nešto zaboravio ili zaobišao, a morao je. Da li da krene od mladićke strastvenosti, ili od mudre njegove zrelosti?! Da li od ljepote i hitrosti dječačke, ili od svuda mu širom iskazane dobrodošlice?! Od dara besjedništva, ili dara zajedništva, od primjera najređega sina ili od primjera ozbiljnog roditelja?!

Otkuda da krene se, Pjesniče života?! Hoću li od akrobatike uma ili od sporta, od očevijeh Ti rana, ili od studentskih dana, Pjesniče života?! Od Hajdane vjerne sa tri orlića, ili graktaja kad nema Te – nema nam ni žića?! Hoću li od profesora koji su ti se divili i pričali o Tebi onima koji tek dolaze, ili od brucoša koji  tražili su načina da zavire u tvoju opijajuću boemiju?! Hoću li od Sarajeva, junače, ili od prepiske naše od juče?! Od Pekića Ti Borislava, ili iz daljine gde „ko breg se diže Avala plava“? Hoću li od Ivane i Jele koje znaju podjednako da izgub ničim ne mogu da namire, pa se samo radi nas sada junače? Od Perjanice Perjanika da počnem, ili od tuge sestre Olje?! Od krila salomljenih bratskijeh, ili od djece svikle da Otac besmrtno i moćno govori i ljubi iz potiljka i potaje kao Bog?! Otkuda Pjesniče života, Prorokoviću, Proroče slobode, a Odsutniče danas i sjutra iz Nje koju si životom dozvao?!

U ranoj mladosti, dok mogao si plot iz mjesta da preskočiš, govorio sam da mora da je tako izgledao Onaj kada kretao je iz Marićevića jaruge. U mlađanom očinstvu, pod cilindrom, bio si naš Skerlić! Pristajalo ti je i jedno i drugo, i šešir i sablja, i taman si ko Marko rješavao potonje bojeve.

Bio si i sin mudraca iz Sinope. Cinizmom si stirjeljao iz svojih visina Duha, pristajući da darove svoje beskrajne i bujne strpaš u periferije bureta i kafana. Herbarijum si bio i riznica, muzej rijetkih umjetnina. Antikvarnica koja nosi kišobran ko žezlo, brat koji razumije i „mnogi bratski grijeh utaja“, koji štiti i hrabri, pridržava i bodri i nikada ne daje povoda da bude upitan: možeš li, rode?! Nepokolebljivi gorštače u gospodskom fraku „velikih gradovnih mjesta“: Svuda bivali su brodi, gdje god da prilazio si vodi! Velika pobuno i nepristajanje ni na kakve minimume. Prerano si udario zvekirima tužnim na naša vrata očaja u dan Onoga koji udarao je pozno.

Rušio si klišee i norme. Tvoj kliše je bio čovjek: Ko si ti, čovječe, dječače?! Hoću da se upoznamo. Vidiš, ja sam dječak Ivan. Ivan, jedna čudna pojava pod Suncem. Sasvim zapitan, ali sasvim čovjekoljubiv i pouzdan. Sasvim otvoren za sve, i za greške, grešniče, samo osjetljiv sam na laž. Samo ne volim lošu poeziju i beskrajno ljubim Hrista. Cijelim bićem ljubim Hrista i smrt moja stalno mi je preda mnom kao smrt predaka mojih, koji u meni vječno su prisutni i živi. Naročito kada krenem orno na djelanje u njivu sirovačku, u istoriju, u kolumnu ili politiku. Tada sam hajduk i nema povlačenja, dječače. Često čitam nekrologe i živim za dan koji jednom mora doći, svakako.

Teško se sa Tobom bilo takmičiti ili utrkivati u bilo čemu, pa i u ljubavi. Carskom sinu svega je preticalo i sve mu je vrcalo na sve strane, sve je zvonilo gdje god da je dolazio. Zvonilo od radosti, od muzike i muzikalnosti, preticalo od iskrenosti i od damara. Sa Carskim sinom, nije se bilo takmičiti ni u čemu. Ni u metrima ispjevanim, kako mu brat reče, ni u metrima preskočenim, dok skakalo mu se! Ni u metrima pretrčanim, dokle trčalo mu se! Ni u kilometrima ispijenim, dok ispijalo mu se! Čaše Njegove bile su od oke, njegove gozbe Lazareve. U svemu do kraja, do koske i korica, do zapete i tačke. Ništa tu nije bilo ni scensko, ni egzibicionističko, ni ekscentrično, globtrotersko ni žonglersko, kako je govrio. Znali su to oni koji su ga vidjeli makar dva puta. Drugi susreti su uglavnom susreti razočaranja – drugi susreti sa Ivanom bivali su izazovi za nova viđenja. I tako do u beskraj. Čovjek koji se pamti za sva vremena i prisvaja lako. Gdje god je došao, znalo se i slušalo se, pripovijedalo se kada bi otišao.

Nosio je dar sirotanstva! Budući od Roditelja ljubeznih, Ljubio je ljude ko siroče!

Brate Ivane, Dječače veliki, ja sam onaj mali dječak koji te je čuo u prolazu kako pričaš o poeziji u studentskom bifeu. U onom separeu kako sa lakoćom i suverenošću izušćuješ riječi goleme, riječi opasne. Ja sam, Ivane Brate, onaj dječačić koji danima je smišljao kako da ti priđe i doskoči Ti, da provedeš ga kroz Carske dvore. I domislio sam. Tada sam mislio da sam domislio nešto originalno: kako „Serenata“ počinje banalno, a završava genijalno. I ti si se pozamislio. Ti si me prigrlio. Ti si me tako prigrlio da si me podsjetio i koji sam, i čiji sam, i šta nas sve to tako silno veže i ja te danas pozdravljam i kao Trebješanin, i kao Lopušina, i kao Nikšić, Rovčanin i tvoj Kum. O, zar si imao brata u duhu da nisi pobratimstvo već iskopao i u krvi, Iskoniče?!

Kroz tebe sam učio da se smijem, sad opet nam se valja vratiti suzama. Kroz tebe upoznao sam Uskoke i Hajduke, obje Morače i sve što bješe od Kosova, a i prije njega. Ti si prsa nadimao nam divnim primjerom Krsta i zlatne Svobode. Ti ničim vezan za zemaljske stvari. Kadar si bio izaći u opancima i pred dvorove i među dvorjane i pečatno zaiskati carsku glavu da se ljudski pogledate, pečatni sine i ljudski obrazu! Najbistriji ume i nikada ukroćena, uglobljena i uglavljena u mediokritetstvo, Goropadi. Ne govorim sa patosom. Ivan je bio Patos.

Moja ljetovanja su opet bila dobila dječačku toplinu. Plaži si objašnjavao kako to pjesnik zalazi u more. Danas, opet se gubi moje nasmijano Sunce. Odlazi moja, Vaša, odlazi naša podrška koja u nama nalazila je smisla, pa i u meni. Koja je za besmislice naše govorila da je poetika. Osmišljavao nas je očima ljubavi. Naš šešir i frak, naš štap i lančić diskretni od sata. Naša ironija koju ništa ne boli, naša šala sa nabikoca. Odlazi naš žednik slobode i kada oslobodio se.

Žednik Boga!!!

Bulatović I. Bogić