Vesna Jovićević tri godine bez dokaza „pakuje“ optužnicu protiv pukovnika Aleksića

Istraga u predmetu protiv državljanina Srbije Radovana Aleksića, pukovnika Vojno-bezbjednosne agencije Vojske Srbije, zbog navodnog pokušaja ubistva bivšeg šefa policijskog odjeljenja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije Predraga Šukovića u centru Podgorice, već skoro tri godine i dalje tapka u mjestu, bez naznaka da bi u skorije vrijeme mogla biti zaključena.

Postoje ozbiljne indicije da je Više državno tužilaštvo u Podgorici, zajedno sa Upravom policije, Agencijom za nacionalnu bezbjednost i pojedincima iz državnog vrha Crne Gore učestvovalo u montiranju krivičnog postupka protiv pukovnika Aleksića.

Prema našim saznanjima, Tužilaštvo čini sve da se istraga ne okonča, odnosno traje što duže. Stvar je jadnostavna – to odgovara nalogodavcima ovog montiranog procesa, jer se tako prikrivaju stvarni nalogodavci i izvršioci krivičnog djela koje prikriva državni vrh.

Posebnu odgovornost za ovakvo stanje u ovom postupku snosi Vesna Jovićević, tužiteljica koja rukovodi Višim državnim tužilaštvom u Podgorici i Željko Tomković, tužilac koji vodi istragu.

Iz izvora bliskih Tužilaštvu, saznajemo da Vesna Jovićević u ovom slučaju ima odlučujuću ulogu.

Manipulisanje dokazima

Postoje indicije da ona samoinicijativno ili po nečijem nalogu manipuliše dokazima o Aleksićevom boravku u Srbiji, prikriva stvarne činjenice o napadu na Šukovića, pravi konstrukcije i tome slično.

Indikativno je da je njenom zaslugom istraga preusmerena na Aleksića koji, što je dokazano, nema nikakvih dodirnih tačaka sa Šukoviševim ranjavanjem. To je, čak, urađeno prije nego što je kao „svjedok“  uveden u cijelu pricu “kriminalac iz Sarajeva” .

Uloga Vesne Jovićević slična i u mnogim drugim predmetima, a posebno se u slučaju istrage ubistva urednika „Dana“ Duška Jovanovića ponašala na sličan način. O tome je svojevremeno Komisija za istraživanje napada na novinare imala značajna saznanja.

Osim toga, ostalo je zabilježeno da je tužilac Tomković, odmah nakon hapšenja Radovana Aleksića, javno slavodobitno izjavio: „da je Tužilaštvo prikupilo dovoljno dokaza da je Aleksić počinio predmetno krivično djelo“.

Zato se sada, nakon više od dvije i po godine, opravdano postavlja pitanje – šta je sa tim dokazima, odnosno gdje se oni nalaze?

Zbog toga je evidentno da Vesna Jovićević, pored Uprave policije i ANB i pojedinaca iz državnom vrha, koji su nalogodavci ovog montiranog procesa, snosi ogromnu odgovornost za postupanje prema Aleksiću.

Pukovnik Aleksić je uhapšen 2. oktobra 2016. godine zbog sumnje da je navodno pokušao da ubije Šukovića u centru Podgorice. Aleksić je jedno vrijeme bio u pritvoru, a zatim je, uz jemstvo, pušten na slobodu. Njemu je, ipak, ograničeno kretanje na teritoriju Podgorice.

Očigledno je da neko, a zna se i ko, nije svjestan šta ovo sve znači i kakve posljedice može imati, ne samo za Aleksića i njegovu porodicu, već i za odnose sa Srbijom i što je najgore za sam sistem bezbjednosti u Crnoj Gori.

Neodgovorno Tužilaštvo

Posebna odgovornost je ne Tužilaštva, koja se, prije svega, ogleda u preusmjeravanju istrage prema pukovniku Aleksiću, iako je ona u početnom periodu išla u sasvim drugom pravcu.

Prema našim saznanjima, Aleksić ima dokaze da ovaj postupak nije počeo prijavom kriminalca iz Sarajeva, koji je lažno svjedočio, već je prethodno dat nalog da se njemu podmetne pokušaj ubistva Šukovića, kako bi se uhapsio, a zatim pokušao dovesti u vezu sa „destabilizacijom Crne Gore“.

Podsjećamo, Aleksiću je u to vrijeme pripisivano od pokušaja ubistva Šukovića do veza sa stranim obavještajnim službama. Čak su i pojedinci iz državnog vrha Crne Gore pokušali obmanuti državni vrh Srbije o njegovoj ulozi u Crnoj Gori  u ranijem periodu.

Međutim, taj plan je propao, jer je pukovnik Aleksić poznat kao veliki protivnik zloupotreba službi bezbjednosti i kao neko ko je u ranijem periodu zaslužan da vojne službe bezbjednosti SR Jugoslavije u Crnoj Gori nijesu zloupotrebljavale svoj uticaj, već radile isključivo po zakonu.

Međutim, ispostavilo se da je to mana, a ne vrlina.

Naime, sve što je u postupku istrage ranjavanja Šukovića preduzeto bilo je u funkciji obračuna sa Aleksićem i zataškavanja slučaja ili preciznije u pravcu ne otkrivanja stvarnih nalogodavaca i izvršioca predmetnog krivičnog djela.

Lažni svjedoci

Odgovornost Tužilaštva ogleda se i u ne reagovanju na primedbe koje je pukovnik Aleksić dostavio na svaku procesnu radnju pojedinačno i u kojima je ukazano na teške zloupotrebe policije i Tužilaštva. 

To se, kako saznajemo, posebno odnosi na izmjene video-snimaka sračunatim da se snimci i fotografije dovedu u stanje da snimljeno lice koliko-toliko podsjeća na Aleksića, iako niko ne zna da li je to lice zaista izvršilac ili pak neko drugo koje nije ni obuhvaćeno snimkom.

Tu spada i lažni nalaz vještaka antropologa od strane  jednog patologa iz Kliničkog centra Crne Gore, iako je skandalozno da patolog vrši antropološko vještačenje.

Takođe, odnosi se i na lažni izvještaj o Aleksićevom kretanju, gdje je dokazano da je Uprava policije obmanjivala istrašne organe i širu javnost, kao i protivzakonito pristupanje Aleksićevim telefonima prije vještačenja, što je čak konstatovano na pregledu i od strane vještaka i policijskih službenika. Iz telefona su brisani svi sadržaji koji Aleksiću idu u prilog i mnoge druge.

Tužilaštvo ne može izbjeći ni odgovornost zbog saslušavanja lica i davanja im svojstva svjedoka te tretiranja njihovog iskaza kao relevantnog, iako se radi samo o ličnim procjenama i mišljenjima o tome – šta misle ko je osoba na video-snimku.

Nezavisno od toga što su oni prethodno instruisani, radi se o skandalu i posebnom crnogorskom izumu da lice može svjedočiti o sopstvenom razmišljanju i procjeni. Ono što je najgore jeste da i Viši sud prihvata lična razmišljanja dvojice kriminalaca kao relevantne i Aleksiću se određuje mjera pritvora, zbog koje se praktično još uvijek nalazi u pritvoru.

Na Tužilaštvu je odgovornost i za ne reagovanju na protest advokata Radovana Aleksića, zbog činjenice da je kriminalac iz Sarajeva došao da svjedoči u pratnji dva pripadnika ANB.

Opravdano se postavlja pitanje u kom svojstvu su pripadnici ANB boravili i šta su tražili u Tužilaštvu za vrijeme saslušanja? Da li je ANB pripremala tog kriminalca, mada to svjedočenje ništa ne znači i ono je služilo samo za predstavu u režimskim medijima o tome „kako je bivši kolega prepoznao Aleksića“.

Tužilaštvo, takođe, ne može pobjeći od odgovornosti zbog dugog vođenja istrage bez ikakvog razloga, koja traje skoro tri godine.

Kao što je poznato, pukovnik Aleksić je proveo u zatvoru nepuna tri meseca, nakon čega je izašao na slobodu, ali se praktično nalazi u pritvoru, jer mu je ograničeno kretanje na teritoriju Podgorice.

Faktor Marković

Tužilaštvo treba i da odgovori zašto je odbilo da sasluša Duška Markovića u svojstvu svjedoka, koji je javno saopštio „da je napad na Šukovića izvršen da bi se njemu nanijela šteta, imajući u vidu da se on sa njim nalazio u sukobu“.

Iz Markovićeve izjave se jasno vidi da je njemu poznat izvršilac i da ima dosta saznanja koja bi bila korisna istražnim organima za razjašnjenje cijelog slučaja. Dakle, Markovićevo saslušanje bi bilo od izuzetne važnosti, iako on u svojoj izjavi ničim ne tereti pukovnika Aleksića.

Odgovornost Tužilaštva ogleda se i u uskraćivanju prava pukovniku Aleksiću u postupku na način što mu se ne omogućava uvid u spise predmeta.

Naime, Aleksić je lično dva puta tokom 2018. godine tražio uvid u sadržaj međunarodne pravne pomoći ostvarene sa Srbijom, ali mu to nikada nije omogućeno.

O tome je nas portal već pisao i obavještavao javnost, a o tom problemu obaviještena je i Republika Srbija preko svoje ambasade u Podgorici.

Prema informacijama do kojih smo došli iz srpskog bezbjednosnog sektora, Tužilaštvo Crne Gore od Srbije ne traži ono što treba, odnosno provjeru Aleksićevog alibija, već istražuje sasvim druga pitanja koja ništa ne znače za ovaj predmet. U pitanju je, dakle, klasična opstrukcija postupka.

Tužilaštvo, napokon, snosi odgovornost i za izbjegavanje da preko Srbije provjeri i konstatuju da je pukovnik Aleksić 11. jula 2016. godine, u vrijeme napada na Šukovića, bio u Beogradu.

O tome postoje dokazi i oni se čuvaju kod nadležnih organa Republike Srbije.

Pročitajte još:

Paroh kotorski Momčilo Krivokapić: Masovan odziv peticiji zaustavlja bezbožnike