Veličanstveno je i teško biti Srbin, uz sve zablude i stranputice koje su nas opet vodile ka Carstvu Nebeskom i Hristu Bogočovjeku
o. Darko Ristov Đogo
Piše: o. Darko Ristov Đogo
Ne zna čovjek šta da kaže kada vidi slike ove naše djece na koju su pucali Šćipetari u sred našeg Kosova i Metohije… Tu ljudsko, zaista, zapire poznanje. Bog da ukrijepi duše dobre. Jesmo li svjesni da je uvijek takav srpski Badnji dan? Da je sloboda koju imamo u Srpskoj – teškom mukom izborena? Da je ona u kolonizovanoj ali nesmirenoj Srbijici u užem smislu riječi – i dalje zalog ovnove, ako se vratimo Hristu? Da je ova smjesa borbe i mira u Crnoj Gori – još malo odmora, da pokažemo svoje lice, lice nepodjeljenih Srba? Znamo li da su svi naši Božići od vijeka takvi – da jedni stradaju, drugi se brinu, treći slave – a u stvari, svi Srbi, bez razlike, u svesrpskom Otačastvu, pozvani da znamo da su Vaskrsenja ne biva bez Krsta i da su je naša pravda na Kosovu zakopana?
Zato je svaki moj Božić – sjetna radost i radosna sjeta, stradanje u slavlju i slava Hristolikog stradanja.
Da, zato je veličanstveno i teško biti Srbin, uz sve zablude i stranputice koje su nas opet vodile ka Carstvu Nebeskom i Hristu Bogočovjeku.
