Vaskrsenje na platnu: Zašto je Mel Gibson pomoć potražio u Hilandaru?

Piše: Mišo Vujović
Ispred zlatom optočenog ikonostasa carske Lavre Hilandara, pojavio se čovek koji je na filmu raspeo Hrista i sada traži blagoslov da Ga vaskrsne. Mel Gibson nije došao kao režiser, nego kao pokajnik. Brat Mel, kako ga danas nazivaju i sami monasi, stoji okružen tihom sabraćom kao da više nije glumac, nego svedok — ili možda novi apostol ekranizovanog Jevanđelja.
Fotografija koja obilazi svet kao da je uzeta iz nekog starog albuma dinastije: bela košulja, ozbiljan pogled, zaštitna senka monaške tišine. Nekad je tu, okružen bratstvom Hilandarskim, stajao kralj Aleksandar Obrenović — čovek koji je Hilandar vratio Srbiji posle dva veka bugarske okupacije.
Stajao je tu stari kralj Petar, poklonik srpske slave i stradanja.
Danas, tu stoji jedan od prvaka Holivuda. Ne onog mračnog i opskurnog već umetničkog i pristojnog.
Mel nije tu kao zvezda, već kao čovek koji traži odgovor i snagu da ekranizuje poduhvat epohe. Traži nadahnuće i Božji blagoslov. A gde će ga naći ako ne tamo gde stanuje Bog.
Mel Gibson ne dolazi kao turista. On dolazi u misiji. Posle svog potresnog filma Stradanje Hristovo, koji je duboko uzdrmao savremeni kinematografski jezik i podsetio svet da vera nije dekor već živa rana — Gibson planira svoj najambiciozniji poduhvat: Vaskrsenje. I baš zato, nije se uputio u Rim, Pariz ili Los Anđeles. Nije otišao u Veliku Lavru, ni u Vatoped, ni u Pantelejmon. Došao je — u Hilandar.
Zašto baš tu?
Zato što Hilandar nije samo manastir. On je riznica koja najduže pamti. Njegovi zadudužbinari su vladari podvižnici poput Stefana Nemanje i kralja Militina, ali i stradalnici poput Kneza Lazara i ostalih kosovskih mučenika. Ako i jedan hram Hristov pamti Vaskrsenja to je upravo ova svetinja svetogorska.
On je žila kucavica duše jednog prkosnog i tragičnog naroda. On duhovno okrepljenje i pročišćenje. Ovde se ne snima već duša kali. Ovde se ne režira — ovde se moli. A molitva nadahnjuje i uzdiže.
Gibson, čovek vere i prekaljenog duha, svestan je da stradanje možeš prikazati, ali Vaskrsenje se može samo molitveno osetiti.
Tajnu Vaskrsa ne piše scenograf. Već Duh.
Ona se javlja u tišini, kroz smirenje, kroz dubinu iskustva koje nadilazi umetnost.
Hilandar mu zato nije bio izbor — nego putokaz.
Gibsonov dolazak je, zapravo, najlepša vest za sve koji veruju da se još može povezati Istina i umetnost. I da je, bar na trenutak, Holivud ućutao — a Hilandar progovorio. Možda je to bio jedan od onih retkih trenutaka kad se kamera priklonila pred ikonom.
I možda, ako brat Mel postane brat Melentije, nikada više neće biti deo Holivuda. A više mu Holivud i ne treba.
odlican tekst
Veliko priznanje velikoj svetinji od velikog umjetnika,jos jedan dokaz daje hilandar veliko nasledje evropskog ne samo srpskog hrišćanskog nasledja,svjedoceci o neprolaznosti jednog dugog kulturnog i duhovnog vremena.