Valja mreti

Piše: Pavle Obradović

„Valja mrijeti“, reče Blagota Dragović iz Kosova Luga-Bjelopavlići, sinovima visokim komunističkim funkcionerima savezne UDBE Mirku i Nikoli.

Blagotin je sin bio i Jevrem Dragović, poznat u Beogradu kao lepi Ješa, najbolji prijatelj akademika Radomira Lukića, iz čijih se druženja i danas Beogradom prepričavaju mnoge anegdote. Brat od ujaka im je bio pok. akademik Zdravko Velimirović, ujak časni Luka Velimirović, baba, čuvena Janica iz Zagarača. Pred popis stanovništva u Crnoj Gori 1981.g. Blagota je Nikolu i Mirka hitno pozvao, da iz Beograda dođu kod njega u Bjelopavliće. Rečeno učinjeno. Sjeli pred kućom, sestra Desa sipa lozu i Blagota kaže sinovima:

„Polakote sa tom lozom, to je za ljudi pečeno“

Tada počinje ozbiljno:

„Valja mrijeti, sinovi moji! Znate, biće ovaj popis ljudi, znam, do vas će to, službeno, brzo doći, kako sam se pisao. Hoću da znate i čujete to od mene. Zbog vas i vaše ideologije četres godina sam živio kao Crnogorac. Ono šta mora da se desi, neminovno se bliži, valja mrijeti đeco moja. Hoću da umrem kako sam i rođen, htio sam da to znate i čujete od mene, da ne saznatete službeno.“

Zapanjeno, Nikola ga pita: „Đede, nećeš se valjda pisati kao Srbin?“

A, on mu kaže:

„Neću se čoče pisat ka Turčin? Još nešto, vi ne morate da se oko toga brinete, ja sam to regulisao, ako vam dojave da je pop bio oko mojega groba, hoću da znate nije to radio na svoju ruku.“

Ovo mi je ispričao Nikola, koji se i sam u devedeset i nekoj godini života pokajao, ispovijedio i pisao kao Srbin.

Kada je naš slavni glumac Pavle Vujisić umirao, zadnja želja mu je bila da vidi Nikolu Dragovića. Kada je Nikola izašao iz Pajine bolesničke sobe, Paja je kako to rade ljudi, okončao svoj burni život. Šta mu je rekao? Ostaće još neko vrijeme tajna, ako je ne ispriča g-đa Nada Sekić.

Dragovići, kao moćni ljudi poslije II svetskog rata su u amanet od ujaka Luke Velimirovića, prosvjetnog inspektora Zetske Banovine, dobili da čuvaju i štite Pavla Vujisića, jer je njegov otac mnogo zadužio, prije rata, Velimiroviće. Na Nikoline zadnje odluke, mnogo je uticao taj zadnji razgovor sa „štićenikom“ velikanom našega glumišta. Jedini živi svjedok, koji bi mogao da iz prve ruke možda ljepše, bolje i sadržajnije ispriča taj odnos udbaša i umjetnika je divna gospođa Nada Sekić, supruga pok. Ramiza Sekića glumca, koja ih je sve trpjela, njihova duga druženja i pijanke. Zajedno smo često slušali njihove ispovijedi, Paja je njoj, često, znao da ispriča i šta drugima nije. Život je čudo!