Usud

Poplavi biblijskih razmjera prethodila je, sjećam se, vremenska prognoza na RTS-u, pokazaće se – tačna, s kartom na kojoj se vide teritorije naširoko obojadisane u žuto i u zeleno, dok se samo jedno malo ostrvo u širem regionu – crvenilo od prognostikovane kiše. Epicentar toga dažda dogodio se, gle, ponad naših zemalja.

Kao da je Priroda odlučila da nas kara, H.A.R.P. kazni, a Bog opomene, u čemu su uglavnom sadržane sve tri teorije u vezi s onim što nam se netom dogodilo.

Kišni lijevak poplavio je mnoge oči, i medijske slike koje su obišle svijet.

Čovjek je u nemogućnosti da uporedi da li su Poplave u Srbiji, i Srpskoj, veća katastrofa od Potresa na Primorju 1979. g. ako ni zbog čega, a ono zato što se katastrofe ne mogu porediti. Intenzitet pomoći zato može.

Očima vidim kako se obalne kutije pune novcem, kako je narod srcem uz Srbiju, kako iz Boke i iz Crne Gore odlaze paketi, i svijet stisnut autobusima da dâ ruke. „Da pomognemo onako kako su i drugi pomagali nama!“ – pripovijeda se, i propovijeda se.

Klimam glavom kada Vučić na vanrednoj sjednici Vlade kaže da se ni dinar pomoći ne smije da pronevjeri, ali i dalje vagam kome se on to obraća, građanima ili biračima: ako su natčovječanski napori za podizanje kiklopskih nasipa de facto bili mogući u malo vremena, do koga je što motivacije nema da se sa istim žarom dugoročno saberemo, i umetnemo prste u svaki djelić Sistema koji pušta vodu?

Divili smo se Japancima kada su disciplinovano, u redovima, podnosili Fukušimu. Divim se starijima koji skidaju kapu (!) srpskoj omladini, nalik onim momcima koji su minule subote uveče pozivali na „najbolju žurku“, u Makiš na peskaru, gdje su se tovarile vreće s pijeskom. Nesreće ujedinjuju, spoznali smo ovih dana. Kao i 1999. g. što smo.

Sloga spasava.

U danima pred nama jedna će druga sloga da ujedini NATO snage u vježbama ponad Baltika. Zaista se ne mogu da otmem pitalici što bi bilo da dno ne postoji, te da nas povrh svega – premda neće – neko ovako nebranjene jošt i napadne. Ako se kiša kao i mečka može čačkati, a onda može li i na širim, slovenskim prostorima, neko prvo da prospe more vode da bi daždom od sumpora i ognja, daleko bilo, potom udario po okeanu nevoljnika?

Kako bilo, u trenutku pisanja ovog teksta jedna je nevolja prošla, a druga, gle, pristiže za njom; s visokim temperaturama, duž poplavljenih obala.