Ulqin

Piše: Nikola Malović

Početkom septembra supruga i ja obično kažemo da idemo u Aziju i da nas u Boki Kotorskoj neće biti nekoliko dana.

Idete u Aziju? – uvijek pitaju ljudi ne bez doze zavisti i sa podrazumijevajućim potpitanjem koje se nikad ne izgovara: Odakle vam pare do tamo i natrag?

No svi obično prečuju da putujemo samo za vikend. Nasmiju se tek kada objasnimo da na svega dan-dva koncem sezone imamo užancu da skoknemo do Ulcinja. A Ulcinj je za svakog Bokelja – Azija. Zapravo, sve južno od Petrovca to jest.

Pazimo…

Rijetko ko iz Herceg Novog putuje da bi duže od dana boravio u Ulcinju.

Herceg Novi je na zapadu Boke, Ulcinj je pak na jugu Crnogorskog primorja. Crnogorsko primorje počinje iza Buljarice sa čim bi se složile sve istorijske karte Boke Kotorske, dočim ne bi Crnogorci koji svojataju Boku, niti bi se sa tim da je Ulcinj u Crnoj Gori složili Albanci koji svojataju Crnogorsko primorje, onaj uzan pojas od Ulcinja do nešto iza Bara.

Gdje nema jasnih granica počinje ova putopisna storija.

Godinama ne mogu da se otmem utisku kako kontinentalna Crna Gora pojma nema što je to Ulqin – kako piše na ulazu u grad, za sada papralelno sa (latiničnim) nazivom Ulcinj.

Dok hrvatski turizam stađunski upošljava sve više ljudi iz Bosne i Srbije, to crnogorski jug takođe iz ekonomskih razloga importuje skoro isključivo radnu snagu sa Kosova* i iz Albanije.

Baš kao što i ja sa vrata u Herceg Novom prepoznam stranca pa mu se obratim sa Hello!, tako se i meni uzduž Ulcinja svi obraćaju na engleskom. Jer sam stranac. Piše mi na čelu.

Prosječan uposleni radnik teško priča srpski. Glavna ulica kojom se dolazi do istočnog podgrađa i gradske Male plaže vodi kroz špalir nevelikih porodičnih butiga, zanatskih radnji, suvenirnica, gdje-gdje azijski zbijenih sitničarnica, radnji s garderobom i plažnim programom, onda berbernica, restorana, pekara sa upravo fantastičnim burecima i pecivima, gustoznih ćevabdžinica koje ne nude alkoholna pića, pored kojih se – naravno – nalazi bezbroj apartmana u sjeni mnogih hotela.

Iako je ruski jezik na Bokeljskom primorju čest, na Crnogorskom se čuje sasvim rijetko. Uvijek kada su svadbe, vide se slobodno razvijorene albanske zastave. Takvo je ponašanje navodno kažnjivo u Crnoj Gori.

Kao i u opisima Dositeja Obradovića, albanski narod je radan, pošten. Turistima hoće da se nađu pri ruci. Niko mi nikad nije zakinuo na cijeni. Niko me nikad nije ružno pogledao. Čim me čuju, ako znaju, odmah pređu na srpski.

Ulcinjska ponuda je do prije nekoliko godina ličila na bokeljsku do prije nekoliko decenija. Sada se pak ubrzano razvija. Sve je više turističkih vila i privatnih rizorta koji arhitekturom potkazuju američke uzore. Vrtovi su počesto ogromni, sa bazenima, i travnjacima koji se povazdan navodnjavaju. Toga u Boki nema. Zemlje i vode ima na pretek. Uzgaja se kvalitetno voće i povrće.

Još uvijek ima, srećom, nečeg retro u doživljaju Ulcinja, što godi, jer obećava pošten odnos, tačnije mjere i antikvarni kvalitet. Sve je upola jeftinije nego u Budvi koja je ovog ljeta raskinula sa „srbijanskom“ prošlošću: nema više „kultnih“ diskoteka na otvorenim – simbola turbo-folka iz 90-ih; na šetalištu se više ne mogu pojesti pljeskavice. Mogu pice, ali s nogu. Budva postaje preskupa za narod koji ju je u turističkom smislu napravio.

Na jugu, Stari grad Ulcinj je dakako elitni dio Ulqina. Za razliku od Kotora i Budve gdje se osjeća kolonijalni duh Venecije, unutar zidina provijava duh islamske kulture, prkosa i neke druge alotropske modifikacije slobode.

Grad ima nevjerovatne razvojne kapacitete. Samo 12 km duga pjeskovita Velika plaža konkuriše svim bokokotorskim plažnim resursima. Svakog ljetnjeg dana može komotno da ugosti 150.000 kupača i zaljubljenika u kajt – jedrenje na dasci. U zaleđu te plaže, prosječno široke 100 metara, preko 90% zemljišta je urbanistički nevino. Nekadašnja solana „Bajo Sekulić“ bila je projektovana za berbu 30.000 tona prvoklasne soli godišnje. Sada se na ogromnom prostranstvu mnogih soliotskih polja slobodno gnijezde egzotične tice. Biser Bojane, nudističko naselje na ostrvu Ada Bojana, uskoro će nestati, iako je svim tamošnjim turističkim poslenicima Mira Banjac pred kamerom Živka Nikolića govorila da je budućnost jedino u naturizmu.

Crna Gora je kao i na sve što uz obalu vrijedi, bacila prvo oko a onda i šapu na Solanu, pa sada Ulqin, koji politički klizi prema prirodnoj zemlji Albaniji, radi sve da povrati rudnik slanog zlata.

Ulcinjani znaju, opazio sam, da Crnogorci u jednom opasno griješe: proizvodnja pravi profit veći od uslugah. Udružena sa uslugama pak, proizvodnja na noge podiže svaku geografiju.

(Izvor: Pečat)