Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji
1 min read
Nisam hteo da pišem ove nedelje, niti bilo koje druge o Draži Mihailoviću, ali moram još ovaj poslednji put, pošto je Aleksandar Apostolovski izrazio želju da piše iz partizanskog ugla o Draži (a ne smem da ga odbijem kako me ne bi tužio Ljilji Smajlović, ili još gore, sudu partije), dok je kolegijum Nedeljnika zbog toga odlučio da ja zastupam tu drugu stranu, nakon što smo prošle nedelje, kada je i bilo vreme, pokrili sve u vezi sa rehabilitacijom.
Tako me po stoti put, ne mojom voljom, drugi svrstavaju na nekakvu stranu. Ali nema problema, ‘ajde da ja budem četnik u ovoj današnjoj priči, makar onako kako ga ja doživljavam – otvoreni protivnik dva najveća totalitarizma u savremenoj istoriji – nacizma i komunizma.
Za dalje razumevanje ove priče odmah da napomenem da nikad nisam glasao za Vuka, ne daj bože Šešelja, odnosno da sam od kad sam dobio pravo glasa zaokruživao Đinđića, koji je prvi dan na vlasti skinuo petokraku sa Skupštine grada kao prvi demokratski gradonačelnik.
To što njegova stranka, koju je prethodno obnovio Borislav Pekić, a osnovao Milan Grol, danas osuđuje rehabilitaciju Draže Mihailovića, nema veze s demokratijom, već s komunistima koji su još jednom zalutali u Krunsku, ovog puta ulicu. Mada nema veze ni sa tim, pošto je najglasniji protivnik rehabilitacije, šef poslaničkog kluba DS Borislav Stefanović, do 1996. član Srpskog pokreta obnove.
Kažu ljudi iz SPO da je bio pravi četnik, da nijednu Ravnu goru nije propustio, gde ja, na primer, nikad nisam odlazio. Ali šta je tu čudno kad je i Vesna Pešić prvi put u parlament ušla na listi SPO 1993, posle čega je tražila da se skine Dražina slika, a onda ipak tri godine sedela ispod nje zajedno sa Žarkom Koraćem.
Sve je to demokratija. Promenio se Vučić, pa što ne bi ravnogorac Stefanović. Samo, meni je draži stari Borko. I novi Vučić, za razliku od Momčila Krajišnika koji pati za starim. Ono što me zbunjuje jeste zaljubljenost samoproklamovane građanske Srbije u Titov totalitarni režim. Ili on to, za njih, možda nije bio.
No, demokratija je da svako misli i govori šta hoće. To je bila i jeste ideja demokratskog društva koje je ustalo protiv dva totalitarizma koja su u svetu, ali i u Srbiji, hodala zajedno do napada Hitlera na Sovjetski Savez. Istorijska je činjenica da su samo demokratska društva, Britanija i Francuska objavile rat Hitleru, a da je Staljin u njega ušao kada je napadnut.
Istorijska je i logika da bi Hitler, da je bio manje lud ili više strpljiv, sa svojim bratom diktatorom Staljinom lako napravio trajni savez posle kojeg bi se istorija civilizacije zauvek promenila. Sovjeti su dobili rat, ali ga nikad nisu objavili Hitleru.
Čak ni kao avanturistički Srbi koji su 27. marta krenuli na najveću imperiju, ili Draža Mihailović koji je te godine sa nešto malo svojih vojnika odbio da se preda nacistima.
Tako ja doživljavam antifašizam, antitotalitarizam, i zato se radujem svakom drugačijem mišljenju, pa makar se i potpuno ne slagao s njim.
Ja nisam besan kad vidim Dušana Petričića kako u najvažnijim nacionalnim novinama nacrta Dražu i Hitlera kao pajtaše, ili Lazanskog kad u istim novinama, i u istom broju gde svi istoričari pozdravljaju rehabilitaciju, kaže kako ovu temu treba ostaviti istoričarima, a onda on kao vojni analitičar tumači nekoliko istorijskih falsifikata.
Jedino što ne mogu da shvatim jeste da li ljudi zaista veruju u te partizanske pamflete. Da li stvarno veruju da je Tito bio Blek Stena koji je sam pobedio Nemce kao u Bulajićevim filmovima, ili da je bio važnija stvar od mame i tate kako je pisalo u našim bukvarima.
Kupio sam prošle nedelje komplet starih NIN-ova iz 1974. Pa vi ne možete da shvatite šta je to! Do maja i ima nekih tekstova, a onda sve samo specijali o Titu. Da napomenem, 1974. kada su već bili snimljeni i “Kum 1” i “Kum 2”.
Citiram. Broj 1220, od 26. maja, urednici na trećoj strani kažu:
“Ovog puta specijalni prilog posvetili smo Danu mladosti, Desetom kongresu i rođendanu predsednika Tita. U ovakvim trenucima novinarske nedoumice su uvek velike: šta reći – da li se vraćati u prošlost, koju je istorija crvenim slovima obeležila, sadašnjost ili budućnost? Ipak smo se odlučili za ‘realnu dimenziju’...”
Pa onda na strani 14, posle jugoslovenskog osvajanja meseca i ostalih ludosti sledi “realna dimenzija” pod naslovom “Tito vrati se“.
Gligorić se priseća Drvara: “Vrlo se dobro sećam tih trenutaka. U pećini je bilo hladno. Tito je bio ogrnut šinjelom. Meci su fijukali okolo. Jedna minobacačka granata je pala tako blizu ulaza u pećinu, da smo čuli puf kada je uletela u zemlju. Strahovali smo jer Tito nije bio u zaklonu. Neko je to javio Kardelju koji je odmah pošao napred i rekao ‘Tito, vrati se’: Tito ne reaguje. Kardelj malo povisi glas: ‘Tito, vrati se’. To je već zvučalo kao zahtev, kao ‘naređenje’. Tito opet kao da nije čuo…”
I sve bi to bilo u redu da rođena sestra moje bake nije bila u pećini tada s njim! Mila Krstajić bila je njegova lična sekretarica, a njen muž, dakle moj deda ujak, bio je čuveni Titov telohranitelj, i jedini koga je imao, Nikica Prlja, koji ga je izneo na rukama. Tako da ja porodično, iako me svrstavaju na drugu stranu, znam sve detalje iz pećine.
I zato, pre nego što odemo dalje, da vam predstavim svoju porodičnu anamnezu, pošto je to postalo neophodno poslednjih dana.
Moju porodicu satrli su partizani. I one demokratski nastojene, i one istaknute komuniste. Samo u različitom periodu.
“Pre nekoliko dana, Raif Dizdarević na televiziji N1 kaže kako u Drugom svetskom ratu samo Bošnjaci nisu imali organizovan kolaboracionistički pokret (?!) pošto su Hrvati većinom bili uz ustaše, a svi Srbi ljotićevci, nedićevci i četnici Draže Mihailovića. Ukoliko je Draža Mihailović bio saradnik okupatora, žao mi je, Raif je u tom delu u pravu”
Moj deda Gojko imao je trojicu braće i sestru Anđu. Najstariji brat poginuo je u Prvom svetskom ratu. Kada je počeo Drugi, deda, žandarm iz Nikšića, prekomandovan je na Kosovo.
Njegov najmlađi brat Radosav – Rako Lalić bio je kapetan avijacije u kraljevoj vojsci. Ideološki komunista, tako kaže porodična priča, verovatno malo i romansirana. Kada je kralj napustio zemlju, Rako se razočarao u monarhiju i vratio u rodno selo Trepča iznad Nikšića.
Tu je dočekao partizane i prvog dana im se priključio. Imali su sastanak u nekoj kući, njega postavili za komandanta, a onda se dogovarali kako da pobiju sve viđenije ljude u selu. Da poseju strah kako bi im se svi priključili. Rako je skočio, posvađao se sa svima i otišao na spavanje.
Mislio je da je to obična svađa, ali za nekoliko sati njegov kum partizan pojavio se na vratima i rekao mu da odmah beži, pošto će njega prvog da ubiju. Uzeo je uniformu i oružje i uputio se u šumu.. Partizani su došli za dva sata, zapalili kuću i ubili najstarijeg brata Nikolu. Šta je bilo sa ženama, naši stari nam nisu pričali. Nismo mogli ni da ih pitamo. Znam još da su Trepču još tri puta zapalili, i to će vam danas potvrditi svaki meštanin.
Tako je Rako otišao na sever i postao jedan od viđenijih četnika. Danas ima spomenik na Čakoru i na naslovnoj je strani albuma crnogorskih četnika. Kuma je sledeći put video 1945. ispred crkve na Čakoru. Tražio je da mu puste ljude, da će se on predati. Dobio je časnu partizansku reč. Izašli su. I sve su ih pokosili.
Moj otac je rođen nekoliko meseci kasnije u Horgošu, gde je deda mislio da je prešao srpsku granicu i za 300 dolara koje mu je poslala sestra Anđa, pobegla posle ubistva Nikole u Los Anđeles, kupio kuću.
Na njegovu žalost, granica se pomerila bukvalno preko našeg Kamaraša, pa je deda ostao u Srbiji, a od sigurnog ubistva spaslo ga je što su Mašini, to je moja baka, svi bili istaknuti komunisti.
S Lalićima je, dakle, rezultat bio: dvoje ubijeno, dvoje proterano. A s Krstajićima, Prljama, sukob je tek sledio. Sva njena braća završila su na Golom otoku, dok je Mila, Titova sekretarica, otišla u porodičnu kuću u Herceg Novom, nakon što su joj odmah posle rata komunisti ubili Nikicu Prlju, čoveka koji se mogao naći u knjigama za četvrti razred osnovne škole.
Nekoliko puta sam bio u toj kući, ali sam Milu poslednji put video kad je Milan Lalić iz Večernjih novosti beležio njenu ispovest u kojoj mu je rekla kako je samo jednom pitala za Nikicu. Krcun joj je rekao: “Mila, imaš decu.” I tako se ponašala. Ona ih je valjda najbolje i poznavala.
Sve u svemu, mi smo se kao klinci svake godine za Svetog Jovana okupljali u porodičnoj kući u Horgošu, gde se kad ode pop i mi deca, kao, polegamo, pričalo o politici. Stric Miljan, kojeg sam najviše voleo, bio je pravi četnik, domaćin.
I rusofil. Ali tu su bili moj ujak Radovan Šturanović, pisac ustava iz 1974, strina Olivera Lalić, legendarni dvadesetogodišnji gensek Skupštine Jugoslavije. Dakle, sve sami komunisti.
Porodične rasprave bile su kao u filmu “Tri karte za Holivud“, s tim što sam ja kao najmlađi Lalić imao sreću da spavam s bakom Mašom u krevetu i slušam priču o Baji Patku, zbog čega sam uvek bio na američkoj strani.
Baka, rođena u Americi, imala je neku knjižicu o Diznilendu, pa sam ja kao mali znao da samo o njoj ne smem da pričam. Bila je sakrivena ispod kreveta, dok je dedin pištolj bio Miljanu iznad glave. Zbog toga sam, verujem, i relativno uspešan u novinarstvu. Umem da čuvam tajnu najmanje trideset godina.
Tako sam ja odrastao u mešovitoj četničko-komunističkoj porodici prepunoj tajni, u kojoj su i jedni i drugi stradali od Tita.
Moj otac je, štaviše, poput Raka po kojem je dobio ime, bio pravi komunista, dobrovoljac za rat na Kubi, ali je onda prvi uhapšen kada je eksplodirala bomba u zagrebačkom Vijesniku. Paket je došao iz dijaspore, gde su svi naši bili, a prošao je kroz Večernje novosti, gde je on radio, tako da je Ozna, aktivirajući narodne neprijatelje prvo došla po njega. Ćale je prošao poligraf, ali nije i test partije koju je tada zauvek napustio.
Ja sam verovao da će mene da mimoiđe ta sudbina, ali sam onda krajem devedesetih objavio feljton o Draži, i to zato što sam među retkima tamo znao engleski, pa još imao karticu s kojom sam za 24 dolara u Pentagonu kupio dokumenta “Operation branch”.
To je arhiv u kojem je Draža dobio Legiju zaslužnih, a za dokumente u boji tada su mi tražili oko 300 dolara. Firma nije želela ni da čuje. Sve u svemu, od miljenika Jovana Kesara, koji je bio strah i trepet Večernjih novosti, u tom danu sam postao njegov najveći neprijatelj.
Mnogo godina kasnije saznaću da on nije dozvoljavao da budem primljen u stalni radni odnos, kao ni da postanem urednik godinama kasnije. Problemi su se samo uvećavali kako sam počeo da se bavim istorijskim feljtonima, a posebno kada sam u Arhivu UDBE pronašao dosijee Dragog Jovanovića, Nikole Gubereva, Božidara Bećirevića…
Stvari su se same preda mnom otvarale, na primer, da nije postojala reč četnici, već samo “dražinovci”, da su Nemci u Srbiji samo proganjali četnike, pošto partizana ovde i nije bilo, da su na Banjici dve trećine zatvorenika bili “dražinovci”, da niko od Srba nije smeo da prihvati odeljenje za borbu protiv pripadnika DM, osim Rusa Gubereva, pošto su svi mislili da će da pobedi Draža, da je Nedić zato na svaki način pokušavao da stupi u kontakt s njim, da je Demokratska stranka Milana Grola bila ideološki bekap četničkom pokretu, kao i da je celo suđenje Draži Mihailoviću potpuno falsifikovano.
Pomenuti Kesar je devedesetih godina objavio čuvenu knjigu stenograma sa suđenja, a onda sam ja u arhivama UDBE video kako je sve falsifikovano, odnosno kako ide jedan pasus u Kesarovoj knjizi, pa četiri kojih nema, a koji se nalaze u arhivu Dragog Jovanovića. Pokazao sam to Kesaru, on je gledao, bled, šokiran… Ali za tri godine ponovo je objavio svoju laž!
“To što Đinđićeva stranka, koju je prethodno obnovio Borislav Pekić, a osnovao Milan Grol, danas osuđuje rehabilitaciju Draže Mihailovića, nema veze s demokratijom, već s komunistima koji su još jednom zalutali u Krunsku, ovog puta ulicu. Mada nema veze ni sa tim, pošto je najglasniji protivnik rehabilitacije, šef poslaničkog kluba DS Borislav Stefanović, do 1996. član Srpskog pokreta obnove. Kažu ljudi iz SPO da je bio pravi četnik, da nijednu Ravnu goru nije propustio”
To je taj mozak koji nisam mogao da shvatim, kao što nisam mogao da shvatim kada su me pre nekoliko meseci zvali iz UNS-a da mi se izvinjavaju što nisam dobio nekakvu godišnju nagradu, jer nova predsednica Komisije nije dozvolila zbog mog – navodno – četništva. Logika Jovana Kesara.
Naravno, nisam se uopšte uzbudio jer nisam znao ni da me je neko kandidovao, a godišnju nagradu UNS-a dobio sam 1998. s dvadeset i kusur godina kada mi je ona nešto značila, upravo za ove feljtone, ali je to etiketiranje koje mene stiže i 2015. godine.
Tako je bilo i posle gostovanja u emisiji “Da možda ne” gde sam ja posle filma o Vraniću rekao: zašto ne pričamo o najvećem četničkom zločinu u Foči? Na Peščaniku je izašlo kako sam slegao ramenima s profesorom Bojanom Dimitrijevićem na pomen Foče. Kako to neko može da napiše?
Ja zaista ne mislim da je Draža bio Majka Tereza, ali ne mislim ni da reportažom sa mesta zločina posle 75 godina može da se dokazuje zločinački gen četnika. Znam i da je Draža zbog Vranića streljao Kostu Pećanca, kao i da je naredio ubistvo komandanata osumnjičenih za Foču, ali mi do danas nije jasno zašto komunisti odbijaju da pričaju o svojim zločinima.
Pa, danas Amerikanci priznaju silovanja po Nemačkoj, kao i ubistva civila, uništavanje čitavih gradova. Samo Himler, Ajhman, pričaju da nisu odgovorni. U psihologiji to se radi kad si mnogo kriv.
I zato meni u tom totalnom ratu prebrojavanje mrtvih ide na živce. Jer, po ovoj logici, dovoljno je pomenuti Pasja groblja, kada su partizani na Badnji dan 1942. nad telima 240 unakaženih građana razapeli psa na krst i napisali “pasje groblje”, a pošto je to tri i po puta više nego u Vraniću, da li to znači da su partizani tri i po puta veći zločinci od četnika? Ili da odemo još dalje, šta smo mi, generacija koja je dozvolila Srebrenicu, ukoliko su četnici zločinci zbog Vranića?
Kako nazivamo ove ljude u Hagu koji nisu digli jednu optužnicu za Srebrenicu kad je Draža usred Drugog svetskog rata naredio streljanje odgovornih za Foču? Kakva nam je država koja ne sudi ni “škorpionima” koji su pred TV kamerama streljali decu?
Ili, ako već pominjemo hašku komandnu odgovornost, po kojoj je Draži sudio i komunistički Vojni sud, onda je jedini odgovorniji od njega bio njegov predsednik vlade i njemu nadređeni Slobodan Jovanović. Čovek na novčanici od 5.000 dinara? Čovek osuđen na istom procesu na kojem je i Draža?
No, o tome se danas više ne može pričati. Draža je mogao da bude rehabilitovan kao u celom svetu, 1991. ili najkasnije 1996, kada je Đinđić skinuo tu zvezdu a američki veterani doneli Legiju zaslužnih u Beograd. Sve posle toga bilo je samo ponovno ubistvo Draže Mihailovića i njegovog pokreta.
U ratovima u Bosni i Hrvatskoj, Srbe su zvali “četnici”, iako su nas predvodili komunisti sa Slobodanom Miloševićem na čelu, i njegovom suprugom, rođenom u šumi 1943. od majke Vere Miletić. Ratove u Bosni vodili su Karadžić i Mladić koji su se pre toga utkrivali u tome ko više voli Tita.
Šešelja je služba napravila da uništi svaku ideju monarhije ili demokratije kako su je promovisali i reosnivači DS predvođeni Borislavom Pekićem.
Danas istoričari nemaju nikakvu dilemu da je četnički pokret bio antifašistički, osim Dubravke Stojanović.
Prošle nedelje smo pozvali Ljubodraga Dimića da pokrije tu drugu stranu (otprilike kao ja sada), ali nam je on u temi o rehabilitaciji rekao da to treba da ostane na mlađim istoričarima, pošto se tek otkrivaju svi dokumenti.
A svi mlađi, od Peđe Markovića, Slobodana Markovića, koji je valjda simbol građanske Srbije, Dušana Batakovića, Momčila Pavlovića, Koste Nikolića, Čedomira Antića, Bojana Dimitrijevića, ne znam da li ste primetili da je većina u DS, ili je bila, danas kažu da je Srbija imala dva pokreta otpora.
To u prošlom broju Nedeljnika potvrđuje i Vladimir Gajger, sa Hrvatskog instituta za povijest, baš kao što je pre nekoliko godina usred emisije “Nedjeljom u dva” na HRT-u to Aleksandru Stankoviću rekao najpoznatiji hrvatski istoričar Dušan Bilandžić.
Citiram: “Draža se ne može određivati na liniji fašist-nefašist, njega određuje njegova politička koncepcija, a on je srpski hegemonista i imperijalist.”
Sve to nije važno za ljude koji imaju neki svoj stav. Koji neće o tome da pričaju, da polemišu. Mi ćemo za dve nedelje u R Magazinu da objavimo nove dokumente ruskih istoričara i njihov pogled na četnike, a videćemo da li će da vas iznenadi. Evo, da vam otkrijem samo jednu stvar koju je Nikita Bondarev pronašao u ruskim arhivima – da je Staljin 1944. još razmišljao da li da podrži Tita ili Dražu.
Šta ćemo s tim? Ništa, naravno. Kao što ništa nećemo s odlikovanjem De Gola, činjenicom da su prvi grad u Srbiji – Kruševac – oslobodili crvenoarmejci i četnici zajedno, da je Hari Truman, na zahtev Dvajta Ajzenhauera, 1946. najvišim odlikovanjem SAD odlikovao Dražu Mihailovića. I to s obrazloženjem koje sam ja za 24 dolara pronašao u Pentagonu, po kojem je “Operacija Halijard” najveće spasavanje savezničkih pilota u Evropi u Drugom svetskom ratu.
Nađite jednog fašistu ili kolaboracionistu kojeg su odlikovali De Gol i Truman, ili jedan grad na svetu koji je Crvena armija oslobodila s fašistima, i povlačim ceo tekst. Potpisujem Apostolov.
“Sve ovo najbolje pokazuje u kakvom stanju se nalazi Srbija. Država ne da istinu ukoliko nije ucenjena. U društvu vlada totalna konfuzija, podela na dve strane. Lažna istorija izvučena iz konteksta koja je samo u ulozi dokazivanja svoje teze. Nacionalisti su uglavnom protiv nacionalnih vrednosti i monarhije, građanski pol danas su zauzeli ljotićevci – oduševljeni izdajnici svoje zemlje i jedini pacifisti na svetu koji agresivnim metodama nameću svoj stav”
I za kraj, moram da napomenem dve geostrateške stvari.
Prvo, ukoliko su četnici bili saradnici okupatora, onda u Srbiji nije bilo antifašista, pošto su partizani do 1944. bili na teritoriji NDH. Tako ispada da su Hrvati, muslimani i prekodrinski Srbi bili antifašisti, a jedina okupirana zemlja, i jedina u kojoj je važilo sto za jednog, bila zemlja u kojoj su svi bili fašisti.
Druga je teza o četničkim zločinima, koja je imala ideju da izjednači četnike i ustaše, i na kojoj je napravljena Titova Jugoslavija. Finale je u “Bespućima” Franje Tuđmana u kojima on iznosi tezu kako su ustaše htele “samo” trećinu da pobiju, drugu trećinu da proteraju i pokatoliče, što je logički nonsens, i istorijski falsifikat, a “četnici su hteli da pokolju sve“.
Tako pre neki dan Raif Dizdarević na televiziji N1 kaže kako u Drugom svetskom ratu samo Bošnjaci nisu imali organizovan kolaboracionistički pokret (?!) pošto su Hrvati većinom bili uz ustaše, a svi Srbi ljotićevci, nedićevci i četnici Draže Mihailovića. Ukoliko je Draža Mihailović bio saradnik okupatora, žao mi je, Raif je u tom delu u pravu.
I zato je važno da se stavi istorijska tačka na taj proces. Naša država zna sve o Draži. Ja sam svedok. Kada sam preuzeo Press, na jednom od prvih sastanaka pojavio se Slobodan Homen s pitanjem šta tražim da prekinemo napad na neku od sudija Vrhovnog suda.
Nisam ni znao o čemu se radi, ali sam rekao: “Daj Dražu.” I za dva dana, na stolu me je čekalo svedočenje Bože Kundaka koji ga je ubio hicem u potiljak na Adi Ciganliji. Novočetnici su potrčali da kopaju po Adi, kao da je moguće naći kosti posle 70 godina na jednom toliko puta plavljenom ostrvu.
Ali to najbolje pokazuje u kakvom stanju se nalazi Srbija. Država ne da istinu ukoliko nije ucenjena. U društvu vlada totalna konfuzija, podela na dve strane. Lažna istorija izvučena iz konteksta, koja je samo u ulozi dokazivanja svoje teze.
Nacionalisti su uglavnom protiv nacionalnih vrednosti i monarhije, građanski pol danas su zauzeli ljotićevci – oduševljeni izdajnici svoje zemlje i jedini pacifisti na svetu koji agresivnim metodama nameću svoj stav.
Kao dete nastradalih četnika, odraslo u komunističkoj kući, u kojoj su komunisti kasnije još više stradali od svojih, ne znam šta da mislim. Nemam odavno ni stranku za koju da glasam, ni opciju kojoj da pripadam.
Osećam se kao Borislav Pekić 1944. u oslobođenom Beogradu:
“S ulice se čuje bat nogu i pesma.
Četiri godine čekala se pesma,
četiri godine bat nogu.
Ni ova pesma ni ove noge...”
Autor: Veljko Lalić
ZA SE-KURE POKOJNI PREDSEDNIK LIBIJE MOAMER EL GADAFI INAČE VELIKI PRIJATELJ SRBA REKAO JE ALIJI IZETBEGOVIĆU DA MUSLIMANI U BOSNI NEMAJU VEĆIH PRIJATELJA OD SRBA ŠTO JE I PRAVA ISTINA .ALI RADIKALNI ISLAMISTI A POJEDINE I NAŠE STRANKE NIJESU HTJELE SR JUGOSLAVIJU KOJU BI ČINILE SRBIJA CRNA GORA BOSNA I MAKEDONIJA.
TAKO JE DOŠLO DO RATA I UBIJALI SU SE LJUDI SAMO ŠTO SU RAZLIČITE VJERE TI LJUDI KOJI SU TO RADILI NIJESU VJERNICI TO SU BOGO UBICE
U TOM RATU NIJE BILO NEVINIH .
POMINJEŠ KUSTURICU DOBIĆEŠ ODGOVOR KOJI PRIJE NEKI DAN REKAO GORA N BREGOVIĆ OTAC MI JE HRVAT MAJKA SRPKINJA ŽENA MUSLIMANKA ŠTA OĆETE GOSPODO VI OD MENE.
VJERSKE SLOBODE SU SVUDA ZAGARANTOVANE BEZ KOD LJUDI KOJI MOZGA NEMAJU NIJESU TO FUDBALSKI TIMOVI PA DA NAVIJAMO I ČEKAMO KAD ĆE PRELAZNI ROK PA DA PREĐE NEKI MUSLIMAN U PRAVOSLAVLJE ILI OBRNUTO .
KAŽEŠ DA SI AGNOSTIK I JA POŠTUJEM TVOJE OPREDELJENJE ALI NAJPOZNATIJI AGNOSTIK ČARLS DARVIN TVRDIO JE DA JE ČOVEK POSTAO OD MAJMUNA JA SE SA TIM NE SLAŽEM I TO JE MOJE MIŠLJENJE.
I JOŠ NEŠTO DA TI KAŽEM KOLIKO SU SRBI HRVATI I MUSLIMANI NA OVIM PROSTORIMA PROMIJENILI VJERU TO SAMO BOG DRAGI ZNA
Bajo, ne trudi se. Vidiš da Baljov prvo kaže da je agnostik a sad kaže “nijedan pravi musliman ne bi mogao…”. Što bi rekao vladika Njegoš – “Niko krupno ka Turčin ne laže”.
Oče Sekula, jesil promijenio gaće? opasno smrdiš!
Ti bi(nazvao si me bratom pa ću i ja tebe)brate da od mene napraviš još jednog Kusturicu koji se ko bajagi vratio prađedovskoj vjeri! Nije se on vratio niđe, ali zna da vam ide niz dlaku a vama se to dopada! Međutim, ako bih se vraćao u neku vjeru u kojoj su bili moji prađedovi, što bih baš odabrao svetosavlje koje mi se iz mnogo razloga ne sviđa? (liči mi na lijeva skretanja) Što se nebih vratio u vjeru u kojoj smo bili svi prije nego što smo primili hrišćanstvo? No šta da radim ja jer sam agnostik( znaš li šta je to?)dakle, ne idem ni u crkvu ni u džamiju,ni u neku treću vjersku ustanovu!
ZA MOG BRATA SEKU -RE RAZLIKA MEĐU NAMA JE ŠTO SI MUSLIMA A JA PRAVOSLAVAC PREVAZIĐIMO TO BRATE
PROČITAJ OVO
MUSLIMANI PRE I POSLE DOLASKA TURAKA NA BALKAN
Ne znaju ili neće da znaju da su bogumili samo jedna hrišćanska jeres, može se slobodno reći u pravoslavlju, a nikako neki poseban bogumilski narod.
1.Prof. Selimoviću, Vi ste jedan od odličnih poznavalaca srpsko-muslimanskog pitanja kroz našu, ne tako srećnu, balkansku istoriju. Ko su današnji muslimani u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, KiM, kakvi su njihovi koreni?
Vi ste rekli „ne tako srećnu, balkansku istoriju“, a ja bih pre rekao tragičnu balkansku istoriju. Današnji naši muslima ni, koji su nastali na prostorima bivše SFRJ, su u ogromnoj većini slovenskog porekla. To je u nauci nesporno, mada ima i onih koji bi hteli da su bosanski i deo raških muslimana bogumilskog porekla. Ne znaju ili neće da znaju da su bogumili samo jedna hrišćanska jeres, može se slobodno reći u pravoslavlju, a nikako neki poseban bogumilski narod. Ako je veliki deo bosanskih bogumila došao iz Raške pa oni su mogli da budu samo Srbi, a ne bilo ko. Bogumila, patarena, katara kao pripadnika te jeresi je bilo i u susednim zemljama koji su se širili sve do Južne Francuske. U Južnoj Francuskoj ima stećaka koliko i u Bosni i Hercegovini. Ideologija te jeresi nije ni nastala, a ni konačno nestala na našem tlu. Bogumilstvom se hoće da dokazuje neka stara posebnost, neki individualitet iz kojeg se vremenom konstituisala bošnjačka nacija. Na taj način se pokušava dokazati da postoji neki istorijski kontinuitet.
Ako su srpska plemena bila dominantna u Raškoj, Zeti, Bosni, Travuniji, Zahumlju, Neretvi, Usori, Soli i stvorila srpske srednjovekovne države, što je u istorijskoj nauci nesporno, pa kojeg bi to onda mogli biti porekla naši domaći muslimani po dolasku Turaka Osmanlija od kojih će primati islam? Odgovor se nameće sam po sebi. Bilo je muslimana koji su bili iz Anadolije i drugih turskih zemalja, zatim Grka, Mađara, Bugara, Albanaca, Kurda i dr. kao turskih činovnika, uleme i vojnih starešina, ali je to bilo zanemarljivo malo u odnosu na masu domaćih muslimana koji su bili poreklom Srbi. I ti
su, tzv.Turkuše, ustvari, srbizirani, jer su često ženidbeno-udadbenim vezama sa našim m
uslimankama, pa i hrišćankama, prihvatili naš jezik, pismo i mnoge narodne običaje. Najbolji primer za to je prostor Sjeničko-pešterska visoravan, oblast Novog Pazara i Tutina gde su se u 18.veku doselili albanski katolički Malisori. Tu se najvećim delom islamizirali, prihvatili srpski jezik i postali naši muslimani.
Salih Selimović
2. Na Naučnom skupu „Srbi muslimanske veroispovesti” imali ste najzapaženije izlaganje! O čemu ste govorili?
Pre svega hoću da kažem da je ovakav naučni skup trebao davno da se održi, ustvari više takvih skupova koji bi bili posvećeni ovom tako važnom pitanju. Baveći se proučavanjem naše, nažalost često i tragične, prošlosti shvatio sam da je velika većina naših muslimana na prostorima bivše SFRJ srpskog porekla, mada ima i onih koji su albanskog porekla, a zanemarljivo malo turskog porakla. Na ovom naučnom skupu ja sam se ograničio na prostor Stare Raške (Raške oblasti) ili nekadašnjeg Novopazarskog, a kasnije Sjeničkog i Pljevaljskog sandžaka. Napravio sam jedan pregled tog procesa islamizacije od turskog osvajanja u 15.veku i njegov dalji tok sa određenim uzrocima islamizacije i migracionim kretanjima kao jednim od posledica tog osvajanja i okupacije.
Ima pokušaja da se islamizacija predstavi kao jedan rado prihvaćen proces od strane hrišćana i bogumilske jeresi. To nije tačno. Nije se vera tek tako menjala. Nije tačno ni to da su Osmanlije prisiljavali na masovnu islamizaciju, pogotovo u prvom periodu njihove vladavine. Prisile je bilo uglavnom kroz tzv.danak u krvi (devširma)ili u nekim lokalnim sredinama. Islam je najviše prihvatan iz pragmatičnih razloga, jer je to bila vera osvajača. Time se olakšavao i materijalni i društveni položaj, a moglo se napredovati i na društvenoj i državnoj lestvici sve do najviših zvanja i položaja. Domaći muslimani su prihvatali da budu „Turci“ iz političkih razloga, a ne što su to i stvarno bili, kao što je sada i slučaj sa velikim delom raških ili sandžačkih muslimana koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, takođe iz političkih razloga. Možda nije
isključeno da se ponovo počnu izjašnjavati kao Turci s obzirom na sve češće i veće prisustvo Turske na ovom prostoru.
3. Budite ljubazni, kažite nam, kada je proces islamizacije počeo u pokorenim srpskim zemljama u otomanskoj imperiji, a kada se završio? Koliko je trajao?
O fenomenu islamizacije kao jednom društveno-istorijskom procesu može se govoriti samo posle dolaska Turaka Osmanlija u srpske zemlje. Bilo je pokušaja da se predstavi kako je bilo dosta muslimana u našim zemljama i pre dolaska Turaka. Retkih muslimana kao pojedinaca je bilo jer su hrišćanska Evropa i Vizantija imali dodira kroz trgovinu i ratove sa tadašnjim islamskim svetom, ali ne postoji nikakav kontinuitet između tih muslimana i onih muslimana koji su se islamizirali po dolasku Turaka. Proces islamizacije u srpskim etničkim zemljama, kao što sam već rekao, počeo je u 15.veku posle turskih osvajanja. Nije tačno da su svi bogumili odmah prihvatili islam, mada su se oni brže islamizirali od pravoslavaca i katolika u Bosni. Proces je tekao veoma sporo i u skoro prva dva stoleća tursko-osmanske vladavine više je bio individualan.
Tek u 18.veku na prostoru Stare Raške(Sjeničko-pešterska visoravan, Bihor, Rožaje, Štavica, Srednje i Donje Polimlje, Kričak) on dobija masovniji karakter posle dva austro turska rata. To su bili tzv.Bečki ili Morejski rat, koji je trajao od 1683. do 1699.godine i austro-turski rat koji je trajao od 1736. do 1739.godine. Tada je došlo i do definitivne diferencijacije na versko-konfesionalnoj osnovi našeg srpskog stanovništva. Hrišćani su masovno stali na stranu Austrije i Mletačke Republike, a muslimani na stranu Osmanske Imperije. Drugi veliki talas islamiziranja nastao je posle kratkotrajnog oslobođenja Sjeničko-pešterske visoravni i dela Polimlja u prvoj polovini 19.veka za vreme Krađorđevog ratovanja. Mnogi istoričari se slažu da je taj „huk islamizacije“ završen početkom 19.veka. Ipak je pojedinačnih prelazaka u islam bilo i u drugoj polovini 19.veka. Inače, sam proces islamiziranja domaćeg stanovništva je trajao, kao što se vidi, veoma dugo. Konverzija nije
bila ni laka ni jednostavna. Mnoge hrišćanske ili opštenarodne tradicije su kod muslimana bile i dalje prisutne, pa čak i do današnjih dana. Zanimljivo je da se u devedesetim godinama prošlog veka pojavio proces reislamizacije. Tom fenomenu moraće se prići rasterećeno i objektivno.
4. Gde je islamiziranje išlo brzo, a u kojim krajevima je bilo teško „turčenje” Srba?
Hteo bi da odmah nešto kažem u vezi sa izrazom „turčenje“. U vreme kada su hrišćani u našim zemljama prihvatali islam bilo je normalno reći da su se ti ljudi „poturčili“, jer su islamsku veru u naše krajeve doneli Turci kao osvajači i to je bila vera osvajača iako su i Turci tu veru primili od Persijanaca i Arabljana. Ne postoji turska vera. Naši muslimani nikada nisu postali Turci, jer su sačuvali svoj maternji jezik, mnoge ranije tradicije i uvek znali svoje poreklo.
Proces islamizacije je bio mnogo dinamičniji i masovniji u urbanim sredinama, tj.varošima, palankama, trgovima, šeherima, zatim u krajevima kroz koje su prolazili važni karavanski putevi, na važnim geostrateškim ili u pograničnim mestima i krajevima. Islamizacija je bila spora i teška u ruralnim sredinama i planinskim predelima(Pešter, Stari Vlah Bihor, Kolašin, Kričak, Rožaje) kao i u onim sredinama gde je bilo više crkava, manastira i sveštenika kao što je veliki deo Polimlja.
5. Muslimani su uvek bili u delikatnom položaju. U čemu je njihova najveća nesreća?
Kao što sam već rekao, naši muslimani nisu činom prihvatanja islama postajali Turci. Oni su i dalje, bez obzira kojem društvenom sloju pripadali i na kojim položajima se nalazili, čuvali svoj maternji jezik, pismo i mnoge narodne običaje iz vremena kada su bili hrišćani, najčešće pravoslavci. Od etničkih Turaka su se uvek razlikovali, a te Turke su nazivali „Turkuše“ u pežorativnom smislu. Ni Osmanlije u njih često nisu imali veliko poverenje pa su na vezirski položaj ili nekog glavnog paše skoro uvek u Bosanskom
pašaluku postavljali Turke koji su bili poreklom Anadolci, Albanci, Grci, Bugari, Kurdi, Mađari, a naše su slali u udaljene provincije prostrane Imperije. Turci su podcenjivali i čak ismevali naše muslimane nazivajući ih Bošnjacim , što Bošnjak u doslovnom prevodu znači praznoglav, tvrdoklav. Dakle, naši muslimani ipak nisu tretirani kao pravi Turci, a ni oni sami se u duši nisu tako osećali.
Posle prestanka osmanlijske vladavine muslmani su se našli ni na nebu ni na zemlji. Osećali su veliku nesigurnost i povlačili su se u sebe i krug porodice. Mnogi nisu mogli da shvate i prihvate istorijsku realnost. Velika masa je bila i potpuno anacinalna. Oni su znali samo to da su muslimani. Neki su patili i iz nekog kompleksa i osećanja neke krivice iako su se vere i ideologije menjale i menjaće se dok postoji ljudski rod. Ipak, jedan broj muslimanskih intelektualaca, trgovaca i plemstva (age i begovi)znali su za svoje poreklo i pokrenuli su pitanje nacionalnog osvešćivanja muslimana i vraćanja svojim nacionalnim korenima. S druge strane, nažalost, bilo je nerazumevanja od jednog dela srpske intelektualne i političke elite za taj proces. To je kod mnogih muslimana izazvalo revlt pa su iz našeg poslovičnog inata hteli biti svako samo ne Srbi, što je našim neprijateljima i te kako odgovaralo i u tom pravcu su oni sprovodili bezkrupuloznu i, nažalost, veoma efikasnu propagandu. Tako je srpski nacionalni korpus izgubio ogroman broj muslimana čiji su koreni srpski. To se slično događalo i sa Srbima katolicima.
Da završim onom čuvenom, tačnom i još neprevaziđenom konstatacijom umnog Meše Selimovića: „Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja“.
5-A Koliko greše današnji muslimani, a koliko Srbi pravoslavci, odnosno predstavnici inteligencije obe konfesije? Šta treba oni da znaju?!
Mislim da je najveći problem politizacija i kod jednih i kod drugih, mada ima i mnogo nerazumevanja i nepoznavanja. Zatim, tu je i onaj fanatični i rigidni verski faktor. Mora se priznati da kod velikog broja muslimana postoji kompleks, a kod nekih, možda, i osećaj krivice, što sam već pomenuo. Vere i ideologije su se menjale i menjaće se dok postoje ljudi. Za mene je mnogo bitnije kojim se jezikom govori, koje je etničko poreklo i koje su narodne tradicije pa da se na osnovu toga zna i nacionalna pripadnost. Pozitivni građanski zakoni dozvoljavaju da se čovek kao individua izjasni da je Kinez, Japanac, Nemac, Turčin, Bošnjak, ali da li se on i stvarno tako oseća i da li tek tako samo deklarativno može biti pripadnik tih nacija? Naši muslimani, pa i oni koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, treba da vole ovu svoju zemlju, jer su i njihovi pra, pra dedovi tu ponikli. Nije dobro da se voli tuđa zemlja više od svoje, jer u tom slučaju Srbin pravoslavac s punim pravom može da se ljuti i da kaže pa kad više voliš tu drugu državu onda idi tamo, šta ćeš ovde. Što se tiče dela inteligencije Srba pravoslavaca mogu reći da i tu ima mnogo nerazumevanja i predrasuda. Mnogi se teško oslobađaju pojma „turčenje“ i „Turčin“ sa svom negativnom konotaciojom koja iz toga proističe. To daje oružije u ruke muslimanskim ekstremistima da uvek mogu da šire animozitet kod muslimana prema sabraći Srbima pravoslavcima, kao i dozu straha i nesigurnosti. Imao sam prilike da i meni neki od tih ostrašćenih muslimana Bošnjaka kažu: „Vidiš li ti da te oni neće, a ti zapeo da si Srbin“. Moj odgovor u smirenom tonu je uvek bio: „Ako ovu zemlju prihvatimo kao svoju, a mi i nemamo drugu, i ne bežimo od svog porekla, jezika, narodnih tradicija moraće nas prihvatiti. Nemojte da odgovarate inaćenjem i kontriranjem, jer umesto da se približavate, poštujete i razumete vi se ukopavate u rovove i samo pucate jedni na druge na zadovoljstvo naših zajedničkih neprijatelja. Tako se ide samo u nesreću“.
Na početku sam rekao da je politizacija prisutna kod velikog dela političke i intelektualne elite kako kod muslimana tako i kod pravoslavaca. Te elite iz svojih sebičnih razloga i političkih interesa skupljaju poene da bi zadržali postojeće položaje ili da bi došli do njih. Svojim istupanjima često pucaju svim i svačim jedni na druge i običan svet uvlače u sukobe i šire nepoverenje. Njima je važno da dobiju izbore i unosne položaje.
I jedni i drugi treba da znaju i uvažavaju „Da je brat mio koje vere bio“ i da „Ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara“
6. Mnogi viđeni islamizirani Srbi kroz istoriju, u dubini duše, nisu se odrekli svojih korena, pomagali su pravoslavni živalj, gradili Srbima mostove, svetinje… Kažite nam nešto više o tome, budite ljubazni, navedite nam imena poznatih islamiziranih Srba koji su bili duboko svesni svog porekla ( kroz vekove).
Da, to je tačno. Podugačak bi bio spisak tih naših slavnih i čestitih predaka koji su u osmanlijskoj državi, kao i za vreme austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, zauzimali visoke državne, vojne, sudske i druge položaje. Jedno vreme u 16.veku vodili su glavnu reč u turskom carstvu. Čak je postojao i srpski lobi na turskom dvoru, pisalo se i govorilo srpskim jezikom. Između ostalog i sultani Mehmed Fatih i Sulejman Zakonodavac su odlično govorili srpski. Isa-beg Ishaković, osnivač Novog Pazara i Sarajeva je bio poreklom Srbin iz Hercegovine iz roda Hranušića, zatim da pomenemo paše i vezire Mahmutbegoviće koji su od Crnojevića, Ahmet-pašu Hercigovića od knezova Heraka(Vraneša), Ferhat-pašu Vukovića od Desisalića, Husein-pašu Boljanića i niz mnogih drugih. Dosta je da se samo pomene Mehmed-paša Sokolović (Sokoli). Bez obzira što je on izvanredno vodio tursku državu kao veliki vezir ostvarujući njene interese, nikada nije zaboravio ni svoj kraj ni da je Srbin. To je bio slučaj i sa svim njegovim rođacima koji su primili islam kao i sa onima koje je on dovodio i postavljao na određene položaje. I u 19.veku većina muslimanskog begovata i visoke uleme je znala svoje korene i čuvalo svoj jezik i ćirilično pismo. To pismo je nazivano bosančicom
koja se dugo zadržala, begovskim pismom, a i sami neki begovi su ga nazivali „Stara Srbija“. Još u 17.veku je književnik Hevaji Uskupi iz Tuzle napisao srpsko-turski rečnik.
Među brojnom muslimanskom elitom koja se u nacionalnom smislu smatrala Srbima treba istaknuti neke begove, age, bogate trgovce, intelektualce kao što su bili iz čuvenih porodica Ljubovića, Karabegovića, Gradaščevića, Sulejmanpašića, Hasanbegovića, Mušovića, Muratbegovića, Selmanovića, Selimovića, Bajrovića, Dizdarevića, Kučevića, Rasovca, Spahovića, Kadića, Čavića, Hašimbegovića, Hasanagića, Ćemalovića i mnogih drugih. Među intelektualcima da pomenem samo Omer-bega Sulejmanpašića Despotovića, Avda Karabegovića Hasanbegovog, Avda Karabegovića, Saliha Karabegovića, Šukriju Kurtčehajića, Derviš-bega Ljubovića, Smail-agu Ćemalovića, Osmana Đikića, Hatidžu Đikić, Hasana Rebca, Ahmeda Mehmedbašića, Avda Huma, Mešu Selimovića,Ćamila Sijarića, Skendera Kulenovića, Emira Kusturicu, Derviša Sušića itd.
6-A Neki Srbi muslimanske veroispovesti su se vratili predačkoj, svetosavskoj veri! Navedite neke najpoznatije. Šta to govori o njima, budući da je za taj gest potrebna čelična volja, velika vera i ljubav prema svojim korenima i istini.
Bilo je vraćanja nekih muslimana pradedovskoj veri. Neki su to činili duboko ubeđeni u ispravnost tog čina dok su neki to činili iz nužde ili pod prisilom posle povlačenja Osmanlija sa nekih naših područja. Po mom uverenju to treba da bude lični čin svakog čoveka. Promena vere u svakom slučaju treba da bude svojevoljan čin, jer smatram da tek tada to ima smisla i opravdanja. Kao jedan veoma izuzetan primer navodim našeg slavnog reditelja i filmskog stvaraoca, i stvaraoca na drugim poljima Emira Kusturicu. Gospodin Kusturica je izuzetna ličnost, hrabar i dosledan u svojim shvatanjima. Ja mu se divim.
7. Vi ste istoričar, i branite istorijsku istinu, bez obzira na činjenicu što se to nimalo ne sviđa pojedinim aktuelnim verskim vođama u Novom
Pazaru i Sarajevu. Oni bi muslimane da podvedu pod neku drugu rasu, da ih potpuno odvoje od korena. Da li smo u pravu?
Naravno da u tome što kažete ima istine. Pre svega nije na verskim vođama da određuju šta je istorija, arheologija i etnologija i šta te nauke na osnovu materijalnih i pisanih izvora i narodnih tradicija utvrđuju. Njihov bi posao trebao da bude rad sa vernicima kao vernicima, a ne kao političkim ljudima i da se brinu o održavanju i izgradnji verskih objekata i ustanova. Oni treba da svoje vernike uče toleranciji i ljubavi prema svim božijim robovima bez obzira na veru i naciju i da poštuju državu u kojoj su rođeni, u kojoj žive i rade, kao i njene zakone.
Već sam rekao da sam, kao i mnogi drugi, proučio obilje dokumenta tzv.prvog reda koja nedvosmisleno pokazuju da je stanovništvo u našim zemljama bilo u ogromnoj većini srpsko bez obzira da li je ispovedalo pravoslavnu ili katioličku veru ili su bili bogumili. Da pomenem samo turske popise iz 15,16 i 17 veka. U tim preciznim popisima navedena su imena uživaoca i vlasnika baština kao i imena timarnika i starešina sela i džemata. Imena tih ljudi nisu ni turska, ni arapska ni persijska već slovenska, u našem slučaju srpska. U nekima su navedeni i popovi, kaluđeri, crkve i manastiri. Pa kakvi bi to još trebali dokazi o tadašnjem stanovništvu srpskih etničkih zemalja? To što ta istina ne odgovara nekim muslimanskim verskim vođama mogu da razumem, ali ih ne mogu da opravdavam.
Međutim, političke vođe ni u kom slučaju nebi smele da zavode muslimane zbog trenutnih političkih poena radi stvaranja nekih posebnosti u nacionalnom ili rasnom smislu te ih i na taj način konfrontiraju sa svojim dojučerašnjim rođacima, kumovima, pobratimima, komšijama. Muslimani, koji se od 1993.godine izjašnjavaju kao Bošnjaci, u Staroj Raškoj i u Bosni i Hercegovini, nisu nikada mogli biti Turci, Iranci, Saudijci (svaka čast tim narodima). Muslimani mogu biti samo ono što i jesu po poreklu, jeziku i još uvek mnogim sačuvanim ranijim narodnim običajima. Ogroman je broj naših muslimana koji imaju srpska, odnosno slovenska prezimena.
Bošnjaštvo iz perioda osmanske i austrougarske vladavine je promovisao osvajač i okupator iz svojih interesa. Ovo sada je treći put da se naši muslimani opredeljuju da su Bošnjaci. Da se razumemo. Ja ne osporavam pravo da se svaki čovek, pa tako i musliman, nacionalno izjasni ili ne izjasni, kako hoće, pa i kao Bošnjak. Druga je stvar sintetičko stvaranje nacionalnog kolektiviteta. Tu se moraju poštovati određene naučno utemeljene odrednice.
7. Poznata je i Vaša profesionalna zainteresovanost za kult Svetog Save, i odnos muslimana prema najvećem srpskom svetitelju kroz vekove. Budite ljubazni, budući da se veoma malo zna, kažite nem nešto više o tome.
Baveći se terenskim istraživanjima u vezi porekla i islamizacije na Sjeničko-pešterskoj visoravni i Polimlju, kao i u celoj Staroj Raškoj, neki najstariji muslimani i muškog i posebno ženskog pola svojim kazivanjima vezana za narodne tradicije dali su mi šlagvort da se malo više zainteresujem za ostatke kulta sv.Save kod muslimanske populacije. Moram priznati da sam bio iznenađen odgovorima na neka moja pitanja koja sam postavljao nastarijim kazivačima. Nevedim neke primere. U razgovoru sa Alijom Tarićem iz sjeničkog sela Kladnice, koji je tada imao 94 godina (umro u 98. 1990.godine)postavio sam mu, između ostalih i sledeće pitanje: «Amidža, zašto često pominješ Savindan u vezi nekog događaj kao za Savindan, po Savindanu». Odgovorio je kratko: «Ovo je zavetna zemlja». U vezi sa tim pitanjem nije više ništa hteo da mi kaže. U selu Papiće na Pešterskoj visoravni najstarija žena Zada Papić, koja je tada imala 98, a umrla je 1996. u 108.godini, mi je takođe dala interesantan odgvor. Rekao sam joj da su mi pričali da se za Savindan u mnogim muslimanskim kućama sprema neko posebno jelo pa me interesuje koje je to jelo i zašto to muslimanke rade. «Moj sinko, to jelo je masenica, a tako je radila i moja majka i moja bijača (baba)». Takođe mi je rekla «da za Savicu mora spremiti masenicu».
Osim ovih primera iz novijeg vremena mora se reći da su muslimani prijepoljskog kraja, Polimlja pa i iz udaljenijih krajeva dolazili na grob sv.Save umanastiru Mileševi tražeći utjehe i leka.
Donosili su vredne darove i štitili manastir Mileševu kao i svoju svetinju, jer je tu počivalo telo sv.Save. U to vreme imao se utisak da je sv.Sava bio opštenarodni svetac. To je sigurno bio jedan od razloga što je Arnautin Sinan-paša naredio spaljivanje moštiju sv.Save na Vračaru kod Beograda 1594.godine želeći da se domaći muslimani, tadašnji Turci, odvrate od manastira Mileševe i zaborave kult sv.Save. U tome nije uspeo već je, naprotiv, tim svojim varvarskim gestom postigao kontraefekat. Do skora na planini Jadovniku na Savinu vodu išle su žene muslimanke koje su nerotkinje verujući da će pijući tu vodi ostati trudne. Nijedan musliman u tom kraju neće napojiti stoku na toj vodi niti dozvoliti da uopšte priđe toj vodi.
8. Ima li smisla razgraničavati muslimansku od srpske književnosti, kada se zna ko su mislimani, čijim jezikom pišu i govore? Kada se zna da smo istog srpskog korena!
Smatram da nema nikakvog smisla razdvajati književno stvaralaštvo pisaca jednog istog naroda. Govori se i piše istim jezikom i pismom. To razdvajanje nema nikave veze sa naukom i umetnošću. To razdvajanje je samo stvar politike, a kada se ona mnogo meša u nauku i u umetnost zna se kakave će i čije će one biti. Religiozna književnost je nešto drugo.
9. Da li ste kao predstavnik intelektualne elite u Raškoj oblasti ali i u Srbiji, imali problema zbog Vašeg doslednog stava poštovanja istorijske istine?
Oni koji su me osuđivali i koji me i dalje osuđuju, mada u poslednje vreme nešto manje, iz neznanja i nerazumevanja nezameram im. Njih samo žalim, jer su ih oni koji su vodili politiku zloupotrebljavali. Međutim, nažalost, bilo je onih koji su trebali da imaju znanstveni i intelektualni pristup pitanjima naše prošlosti i sadašnjosti, ali iz pragmatičnih i političkih interesa, da ne kažem profitabilnih interesa, napadali su me i osporavali moja saznanja i mišljenja, i ne samo moja. Imao sam situacija kada su me paušalno napadali bez obzira što neke moje radove nisu ni čitali. Neki muslimanski nazovi političari su me jednostavno ignorisali i nisu
dozvoljavali da opština u Sjenici pomaže štampanje mojih knjiga „Sjenica“ i „Kladnica“. Nisu hteli ni da otkupe jedan broj primeraka. Direktor biblioteke u Sjenici je 2004.godine otkupio tri primerka moje knjige „Sjenica“na svoju odgovornost što znači da ima muslimasnkih intelektualaca koji razumeju o čemu ja pišem ali zbog svog položaja i nezameranja sa onim ekstremnim nesmeju da to javno ispolje. Ove godine je izašla iz štampe moja knjiga „Kladnica“ i 200 primeraka nema ko da otkupi. Da je tu naučnu monografiju napisao neko drugi i sa drugačijim shvatanjima bilo bi otkupljeno i mnogo više primeraka. Ipak je štampanje pomoglo i nekoliko uglednih muslimana iz Sjenice koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. To znači da poštuju moja uverenja i moj rad. Ja im se i ovom prilikom zahvaljujem.
10. Kome odgovara podgrevanje muslimasnsko-pravoslavne nesloge, naroda istog porekla, iste krvi, istog jezika, pisma?
Na unutrašnjem planu podgrevanje nesloge, sukoba i nerazumevanja između muslimana i pravoslavaca odgovara onim političarima i verskim vođama koji na tome grade svoje karijere. Kada im zatreba oni proglase opasnost ili ugroženost vere, navodno i nacije, od druge vere i nacije. U to se obavezno uključuju i mnogi elektronski i pisani mediji čiji je učinak jako veliki, ako ne i najveći. Ja često u šali kažem da su mediji ne sedma već prva sila. To odgovara našim destruktivnim, kriminalu i zločinima sklonim elementima koji mogu da dođu do izražaja samo u smutnim i ratnim vremenima, kako kod muslimana, tako i kod pravoslavaca. Oni se tada pojavljuju kao branioci i zaštitnici vere koji su spremni i da ratuju iako apsolutno najveći broj njih nikada nije ni ušao u crkvu i džamiju niti znaju šta je to vera i verovanje. Tada se njima ukazuje prilika da pljačkaju, ruše, pale i ubijaju. Takva delovanja nanose teško popravljive ili nepopravljive štete i sopstvenom narodu. Mnogo vremena i mnogo rada pametnih i čestitih ljudi treba da se takve pojave amortizuju ili uklone, mada se teško zaborave. Onim učenim i dobronamernim u tim vremenima ostaje da samo ućute, jer zbog svog znanja, mudrosti i dobronamernosti mogu da od takvih izgube glavu.
Ta naša nesrećna nesloga i te kako odgovara našim starim i novim neprijateljima. Osvajači i okupatori naših zemalja Osmanlijska Imperija, Habzburška Monarhija, pa i Nemačka, su se i te kako služili onom univerzalnom Divide et Impera. To danas čine EU i SAD. Mislim da bi Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednice morale u interesu ogromne većine svojih vernika mnogo više da porade na međuverskoj toleranciji i saradnji. Nacionalni i državni interesi treba za sve da su isti. I SPC i IZ kao institucije morale bi da mnogo više kontaktiraju preko svojih predstavnika i time amortizuju neke loše političke poteze neodgovornih pojedinaca i sa jedne i sa druge strane, a i nekih publicista i kvazi istoričara. Mislim da bi i država na osnovu svog ustavno-pravnog sistema mogla i trebala da bude rigoroznija i doslednija u sankcionisanju onih koji deluju na trovanju tih odnosa što ima za posledicu političku i uopšte društvenu nestabilnost, pa i svakovrsnu nesigurnost.
11. Zašto smo – naivni i kratkovidi svi mi?
Eh, zašto? Mnogo bi se i o tome moglo razmišljati i pisati. Trenutni interesi i materijalne koristi velikog dela onih koji su uvek spremni da se udvaraju svemu i svakome počevši od onog u firmi ili ustanovi, pa do onog ko je u nekoj vlasti pa tako i okupatoru, kao i potencijalnom osvajaču. Udvarat će se i crnom đavolu, ako treba. Tako rade oni za koje naš narod kaže da su promućurniji i snalažljiviji. Baš njih briga za nacionalne i državne interese. Takvi ukoliko se i bave politikom rade to samo da bi ostvarili svoje kratkoročne materijalne interese i obezbedili samo svoje porodice. To je za njih trenutno profitabilno. Takvo ponašanje jeste izraz kratkovidosti koje nanosi ogromnu štetu opštim interesima. Neki su, opet, malodušni i ne vide mogućnost da se nešto bitno promeni na bolje u smislu nacionalnih, ekonomskih i državnih interesa smatrajući da sve rešava neko drugi i moćniji. Oni delatnici i pregaoci koji shvataju svu pogubnost takvog kratkovidog i naivnog gledanja i ponašanja i koji se bore za šire i dugoročnije interese naroda i države često se baš oni kod većne naroda smatraju naivnim, pa čak i budalama, jer mnogi dobro naplaćuju svaku reč i svaki svoj korak. Da
li je naivnost u suštini izraz jedne duboko usađene dobrote u čoveku pa da zbog toga i ne vidi svu pokvarenost i grozotu u ponašanju i delovanju mnogih ljudi? Dobri ljudi ne misle, bar ne odmah, na šićar i brzo zaboravljaju zla i ne misle na osvete, ali su i lako povodljivi što zli i nemoralni znaju dobro da iskoriste i zloupotrebe. To se, u izvesnoj meri, može kazati i za dobar deo našeg naroda.
Mislim da i opšta krizna situacija u okruženju i šire deluje deprimirajuće i defetistički na dobar deo naše političke i intelektualne elite, a ne samo na šire narodne mase. Gubi se i nada u neku sigurniju perspektivu. Tako se rađa i plodno tlo za svakovrsne mimikrije i konformizam i za ostvarivanje kratkoročnih želja i potreba.
12. Prof. Selimoviću, da li se vekovni latentni sukob zbog istorijskog nerazumevanja, i nemirenja, koji silni podgrejavaju, kad god im se prohte da Balkanom teče slovenska krv, bilo muslimanska ili pravoslavna, može nekako zaustaviti za sva vremena? Kako da se prevaziđe, ta do sada, najcrnja nepomirljivost?
Na ovo pitanje je teško dati neki optimistički odgovor, jer i mi sami toj neslozi doprinosimo iz ličnih, grupnih ili partijskih interesa. Od srednjeg veka imali smo uvek neku tuđu državu koju nismo mogli da volimo. Kada smo ponovo stvorili svoju državu teško se navikavamo da je poštujemo kroz uvažavanje i dosledno sprovođenje zakona i pravila zajedničkog života. Među nama i u običnom , a ne samo u političkom životu ima dosta arogancije, netrpeljivosti, isključivosti. Sve je to plodno tlo za destruktivno delovanje iznutra na slabljenju celog državnog ustrojstva, društvenog ponašanja u smislu uvažavanja razlika i posebnih interesa. Verski faktor je uvek pogodan za neprijateljsko delovanje kako iznutra tako i izvana. U poslednje vreme primetna je politizacija u radu verskih institucija. Sigurno ni to nije bez mentora sa strane. Balkan, „taj olujni ćošak Evrope“ i „bure baruta“ koje je uvek spremno da eksplodira, od pamtiveka je zbog svog geostrateškog položaja na udaru velikih sila. Ni danas se nije ništa promenilo. Ko je bio gospodar Balkana bio je
ili je mogao postati gospodarem Bliskog istoka, Crnomorskog basena i Kavkaza. Veliki imaju samo jedno pravilo: „Ili se skloni ili se pokloni“. Imam utisak da se tzv.istočno pitanje još nije definitivno rešilo, a očigledno je da se još sprovodi i poznati Drang nach Osten. Ipak da se poslužim onom čuvenom Pašićevom: „Nema nam spasa, ali nećemo propasti“.
13. Odakle Vi vodite poreklo i kada su Vaši preci Selimovići prihvatili islam. Koju slavu su slavili?
Radio sam nešto i natome, mada nedovoljno. Ima u tome istine kada kažu „kod majstora je najgore“. Još kao dete slušao sam razgovore mog oca sa priteljima i komšijama o mnogo čemu. Jednom prilikom su pričali o svojim starinama. Zapamtio sam da je otac govorio da smo mi Selimovići iz Hercegovine i da smo prešli u islam mnogo davno. Jedan od komšija, mislim da se prezivao Turalić, priupitao je mog oca da li zna kako su se prezivali pre primanja islama, a otac je odgovorio da su se prezivali Vujovići. Ja sam na osnovu tih oskudnih saznanja iz detinjstva kasnije uspeo da utvrdim da se taj moj daleki predak Selim islamizirao negde u prvoj polovini 17.veka. Ti Vujovići, potonji Selimovići, živeli su u jednom selu između Bileće i Trebinja. Tamošnji Vujovići su slavili sv.Arhanđela. Kao turske spahije i oficiri raseljavali su se po Hercegovini i Bosni. Među njima je bilo bogatih zlatara i trgovaca.
14. Velika reka srpskog naroda istorijski se račva u tri toka muslimanski, katolički i onaj glavni koreniti, pravoslavni. Zašto ova okolnost ne može da se iskoristi za mnogo uzvišenije i mudrije istorijske ciljeve, ili ćemo naivno uvek dozvoljavati da nas zavađaju zapadnjaci, Vatikan, turski apetiti, u svakom slučaju, oni koji su žedni balkanske krvi i zemalja i svoje moći ?
Da, srpski narod je bio prava reka. Međutim, istorijske okolnosti su dovele do toga da se u verskom pogledu podelio u tri vere. Nije to samo specifičnost srpskog naroda. Mnogi narodi imaju takvu situaciju, ali su u nacionalnom pogledu ostali jedinstveni. Kod nas je problem u tome što su se naše male jugoslovenske nacije uglavnom konstituisale na versko-konfesionalnom i donekle regionalnom principu. To se desilo i sa Srbima pa su nedavno nastale nove nacije kao crnogorska, makedonska, muslimansko-bošnjačka. Interesima Vatikana i Zapada to svakako odgovara, jer što smo sitniji lakše je sa nama vladati, manipulisati i potkusurivati sa nama svoje imperijalne apetite. Pitanje je da li će se sve i na tome zaustaviti. Tu se sada pojavljuje i neosmanizam koji takođe ima svoje planove i interese. Sadašnja Turska je regionalna ekonomska, vojna i politička sila. To će sigurno Vatikan, NATO i SAD znati da iskoriste za svoje ciljeve na Balkanu. Posebna pažnja se i inače posvećuje Srbiji kako bi se njena privreda i finansije što više preuzele čime bi se veoma bitno ugrozio njen politički, ekonomski i vojni položaj i lakše dovršila amputacija nekih njenih delova.
15. Muslimanski narod, odnosno srpski narod muslimanske veroispovesti, preinačuje svoj maternji srpski jezik u bošnjački, po deveti put u istoriji menjaju svoje ime!!! Od čega to beže?
Činjenica je da Muslimani i dalje lutaju u svojoj nacionalnoj identifikaciji. To lutanje i toliko puta menjanje nacionalnog imena postalo je tragikomično. U tome se i pokazuje sva tragedija muslimana na našim prostorima. Traganje za svojim identitetom je postalo i predmet raznoraznih manipulacija naših zajedničkih neprijatelja. Ti naši dušmani, o kojima je već bilo reči, dozvoljavali su da se muslimani izjašnjavaju kako hoće samo ne mogu da budu Srbi iako su u ogromnoj većini srpskog porekla, govore i pišu srpskim jezikom i pismom. Na saboru u Sarajevu 1993.godine muslimanska verska, politička i intelektualna elita se opredelila po treći put da muslimani budu Bošnjaci. U tom cilju bilo je potrebno da imaju i svoj maternji jezik pa su ga nazvali bosanski, bošnjački. Bez obzira kako se on zvao i laicima je jasno da je to srpski jezik. Sintetičke nacije i jezici su plod aktuelne političke aktivnosti, odnosno odluke, a ne jedan dugoročan društveno-istorijski proces koji je neophodan za stvaranje nacionalnog kolektiviteta, zapravo identiteta. Ne postoji istorijski kontinuitet između bogumilstva i bošnjaštva, kako promotori bošnjaštva to žele predstaviti o čemu sam već nešto rekao.
16. Kako pojedinim muslimanskim verskim vođama u raškoj oblasti i BiH, koji traže veliku nevolju, mogu biti bliži Turci, Arapi, mudžahedini ( na koje se pozivaju) od njihove – braće Srba? Da li su svesni da čine užasno zlo sopstvenom narodu. I potomstvu, jer im u nasleđe umesto ljubavi ostavljaju mržnju?
Mislim da sam dobrim delom na ovo pitanje već dao svoje mišljenje odgovarajući na neka prehodna pitanja. Ne mogu da nama muslimanima Bošnjacima budu bliži ni Turci ni Arapi, niti bilo koji drugi narod od naše braće i sugrađana Srba. Ja se puno puta setim one narodne: «Ko neće brata za brata hoće tuđina za gospodara», kao i «Brat je mio koje vere bio». Nažalost, mnogo često se to zaboravlja. Tih divnih reči se setimo onda kada nas tresne po glavi, ali pošto smo slabog istorijskog pamćenja brzo te udrce zaboravljamo. Mi smo, po svoj prilici, rođenjem operisani od istorijskih pouka i poruka. Izgleda da je naš usud da svaka naša generacija mora da se sukobi i međusobno ratuje, doduše i uz mentorisanje i asistenciju naših i starih i novih «prijatelja». Njima je stalo da stalno podgrejavaju verske surevnjivosti, mržnja i osveta da bi realizovali svoje imperijalne planove. Već sam rekao da neke verske vođe prave razdor kod sopstvenih vernika. Umesto da se bave verom oni se bave politikom i svojim stavovima podgrejavaju sukobe i mržnju prema vernicima pravoslavcima. Mislim da oni to rade svesno i dugoročno i svakao uz političku i materijalnu podršku iz inostranstva. Oni vešto koriste trenutno teško unutrašnje stanje u državi i njen sadašnji položaj na međunarodnom planu.
17. Budite ljubazni kažite za naše čitaoce nešto o Vama, profesiji, Vašim knjigama, učešću na naučnim skupovima. Ili kako se to kaže o Vašoj biografiji.
Teško je govoriti o sebi. Mogu vam samo reći da sam rođen 25.oktobra 1944.godine u Tešnju, BiH. Osnovnu školu i gimnaziju sam završio u rodnom gradu, a studije u Sarajevu. Radio sam kao nastavnik istorije i direktor škole u Kladnici i sekretar SIZ za osnovno obrazovanje u Sjenici, zatim kao direktor u Gopdijevu i Sušici
(Bijelo Polje). Istorijom kao naukom počeo sam se baviti skoro odmah po završetku studija. Oblast mog posebnog intzeresovanja je poreklo, islamizacija, demografski i migracioni procesi na Sjeničko-pešterskoj visoravni i u celoj Staroj Raškoj ili Raškoj oblasti. Aktivni sam učesnik mnogih naučnih skupova i stalni saradnik više naučnih zbornika i revija. Do sada sam objavio preko 50 naučnih radova koji su publikovani u naučnim zbornicima istorijskih muzeja i arhiva u Srbiji i Crnoj Gori. Autor sam studija «Sjenica» i «Kladnica» i jedan od autora antropogeografske studije «Sjenički kraj». U štampi je nova knjiga «Prilozi poreklu, islamizaciji, migracionim i demografskim procesima u Raškoj oblasti“.
Bajo, sjetih se da te pitam: Ima li razlike između ova dva genocida: genocid u Šahovićima 1924. i genocid u Velici? Pokušaj bit pošten pa vidi koja je razlika od genocida u ratu i genocida u miru ,bez rata, po dozvoli države i kralja Aleksandra! Vidiš, nijesam te pitao koji je genocid gori jer mislim da nema boljeg i goreg genocida, oba su van pameti!
Vidi nesretni ahmed seku ture,šta li si već.Između genocida se ne prave razlike.Razlika je u tome što ja priznajem Srpske zločine a ti šovinistički ne priznaješ Albansko – Bošnjačke.Koliko si već puta rekao da lažem kad sam iznio činjenice o zločinima muslimana nad Srbima.To govori o tvojoj pomračenoj svijesti.Čim negiraš spreman si i da ih učiniš.Interesantni su tvoji izlivi bijesa,mržnje i to one histerične iako se kamufliraš i kao,,anonimni,, i ko zna ko još.Što je najgore ni u jednom tvom odgovoru ni trunke žaljenja prema Srpskim žrtvama.Kakav si ti monstrum u ljudskom obličju.I zato prekidam svaku vrstu dijaloga sa tobom.jer nemaš ni osnovne kulture a ni ljudskosti da bi polemisali.
Najkraće da ti odgovorim. Pravi musliman ne može i nije sposoban da napravi bilo šta od onoga što ste vi četnici učinjeli. Lažeš ako kažeš da su muslimani neđe poklali đecu kao Đurišić u Pljevljima i okolini. Jednog od tih koljača koji je zaklao majku poznatog glumca Miša Janketića vaše svetosavlje je proglasilo za sveca! Tako sad kad uđeš u crkvu i ugledaš tog sveca prekrstiš se pred njim i njegovim svetim nožem!(To je SV Milorad Vukojičić- Maca). No dosta više sa gluvim i slijepim nema dogovora!
Bajo, šta bi dao da možeš da iz istorije izbrišeš( ovaj put da budem precizniji) njemačku vojsku iz ovog događaja koji ću naravno i ja okarakterisat kao genocid i ako ga zvanična istorija nije tako okarakterisala, jer sam za razliku od tebe čovjek; a ti si četnički monstrum jer pokušavaš jedan tako stravičan događaj podmetnut komšijama kako bi pripremio teren za neki novi četnički genocidni zločin! Ti o tome slušaš tvoje četničke guslare tipa novinara Branka Jokića koji je do srži četnik i klepa istoriju kako mu se sviđa, otprilike ovako kao ti! Ja sam međutim istinu potražio od pravih istoričara (više njih) na internetu i našao sam da je ta zla njemačka vojska pretpjela ogromne gubitke u borbi s partizanima u dolini Lima i da se tako prepolovljena i ogorčena vraćala preko Čakora. Prema njemačkim izvorima u tom zločinu su učestvovali: 21.SS divizija “Skenderbeg”, 14. puk 7.SS divizije “Princ Eugen” i borbena grupa “Stripel”,borbena grupa “Bandl”, legija ” Krempler”, 2 bataljona puka “Branderburg” i djelovi 5. policijskog puka i djelovibugarske 24. divizije. Dakle glavnu snagu su činile njemačke trupe koje su imale asistenciju albanskih i bugarskih jedinica. divizijom “Skenderbeg” komandovao je njemac August Smidthber koji je bio zloglasni nacista i svuda za sobom ostavljao krvave tragove posebno u Pivi i još mnogo đe! U selu Velika su svoje ogorčenje naplatili genocidom nad nenaoružanim stanovništvom kako bi se osvetili za svoje gubitke. Nije to slučaj samo tu. Njemci su i ranije praktikovali po Srbiji strijeljanje 100 Srba za jednog njemačkog vojnika. Ovđe sve da su šćeli nijesu se tako mogli naplatit jer nije bilo toliko stanovnika. Što se tiče sastava te njemačke divizije “Skenderbeg” ja neću o tome no se potrudi i ti malo makar na internetu, uglavnom ne stoji ni malo svaljivanje krivice za taj genocidni zločin na muslimansko stanovništvo Plava i Gusinja ali ako imaš namjeru da pripremaš teren za vaš četnički zločin, izvoli, nastavi u tvom stilu!
I na kraju to što si mi rekao o porijeklu. Moj odgovor: u opšte nijesam opterećen svojim porijeklom jer niko moj nije nikad bio zločinac kao tvoji koji su i bebe u kolijevci klali. To je grijeh do neba i samo su ga mogli napravit oni koji su lažni hrišćani tj svetosavci. samo vaša vjera i vaši popovi su znali blagosiljat kame i puške zločinaca koji idu na goloruki narod. To pravo hrišćanstvo ne odobrava!
Seku ture opet si zabalio.Obriši se kukavče.I smanji malo tih 15000.Kao što si lagao za pokolj u Velici i diviziju ,,skenderbeg,, preimenovao u ,,Eugen,, a Albanske i muslimanske fašiste preveo u banatske švabe.Da si fašistički monstrum vidi se iz tvoje patološke mržnje prema Srbima i njihovim žrtvama pobijenim od tvojih fašista.Istina najviše boli a jaću vaša nedjela razotkrivat.Znam da te boli tvoje porijeklo ali šta ćeš jednom si izdao pa opet ćeš.Moj prljavi sandžaklijo.
Kosta Pecanac prißtao na saradnju
Aktiviranje Koste Pecanca
Toliko si se izgubio u ovome tekstu da i ne znaš šta si sve slagao.Ima još živih svjedoka pa razgovaraj sa njima a ne izgovaraj laži kroz usta umrlih.
Jel ovaj tvoj tzv “odgovor” znači da si ti lažovčina koji se potpisuje sa “bajo” i još sa nekim neću da ih pominjem? Što se tiče laganja, e tu vas četnike ne može nikad i niko nadlagat, a bogme ni nadlajat! Baš mi je stalo da tebe uvjerim u ono što ti odlično znaš, znaš za sve zločine koji se nijesu događali samo od 41.-45 no i ranije a i poslije u četvorogodišnjem ratu četnika protiv muslimana đe su se i pored tolikog oružja koje im je poklonila i dala JNA i silnih dobrovoljaca iz Srbije i CG obrukali jer nijesu pobijedili skoro goloruki muslimanski narod! Jasno, bilo je dosta oružja ali nije bilo mooooda! Daće bog da ponovo poželite nešto što će nam dat priliku da vam sve na gomilu i odjednom vratimo!
Da si čovjek kao što nijesi ne bio se krio iza anonimnosti.Ti si prikriveni ISIL-ovac iz šuma oko Bihora.
Ima li šta ogavnije, krvavije, drskije , primitivnije i lažljivije od svijeta kame i kokarde? Šta mi navodiš neke muslimanske zločine na sjeveru Crne Gore a ni slučajno nećeš da kažeš šta je glavni uzrok genocida i četničkih zločina nad 15000 nenaoružanih muslimana . Pazi ovo(valjda ti je poznato): “Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore č i š ć e n j e m S a n d ž a k a o d M u s l i m a n a i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa!” Draža Đurišiću. Dakle sve te tvoje tzv srbske ubice ste proizveli lično vi a oni su trebali da legnu na zemlju, rašire ruke i noge i čekaju prljavog, pijanog i usmrđelog baja da ih pokolje!!!
Baljove, imaš jedan četnički dokument koji je autentičan za razliku od tog koji citiraš. To je ono pismo u kom komandu izvještavaju da su muslimani napali na jedinice Radeta Korde, potisnuli za a potom popalili sva srpska sela i pobili nejač. Kao predvodnici sunića koji su to počinili se navode hodža Rovčanin, hodža Pačariz i hodža Rastoder (bem ti vjeru zlikovačku i terorističku). Ovo objašnjava akciju u dolini Lima koju su četnici sproveli kasnije protiv Turaka i na toj akciji im treba odati priznanje i počast. Šta kažeš, 15 000 pobijene nejači? Pa toliko nije bilo ukupno muslimana tada u Sandžaku, jesi li ti normalan, pobijeno ih je možda 100-200. I to nacista i zlikovaca, mi Srbi nejač ne diramo, to se protivi našoj ratnoj etici za razliku od vas turskih izmećara.
Opet lažeš! Dokle jadan!?
Sad mi je jasno ko si ti.Solidarišeš se sa Srpskim ubicama iz tvoga kraja-Ćamilom Praševićem,Bikom Dreševićem,zloglasnim hodžom Rovčaninom,Sulejman efendijom Pačarizom.To su tvoji idoli,,.Niječeš ,,Srpske žrtve od strane muslimanskih fašista.Ponovo bi sandžak u okviru velike Albanije.To su oni što su sa talijanskim fašistima ,,odbranili ,,Pljevlja.Stravični zločini muslimanske milicije nad ranjenim partizanima u Pljevljima 2.12.1941.Ti si taj seku -ture.Zato ti izbija pjena na ustima. Neće ti pomoći ni sve skenderbeg divizije ,ni muftija jerusalimski El- Huseini koji dođe u Sarajevo u ,,kolovozu,, 1942 da blagosilja handžar divizije u borbi protiv Rusije.Ne možete nas sve pobiti.Dok je spomen crkve u Velici biće i spomena na kamu i oganj tvojih fašista.
Prije svega želim da se izvinim potomcima nevinih žrtava u Srpskom selu Prebilovci kod Čapljine jer sam juče greškom napisao da je broj žrtava bio oko 100.Stvaran broj žrtava je bio 820 žena i djece u pokolju na Vidovdan 1941 a 51 porodica je potpuno uništena.U susednom selu Opličići je pobijeno 160 Srpskih civila a do kraja rata iz toga kraja još 300 od toga u jesen 1944 100 je otpremljeno u Jasenovac.Zločin su napravile komšije Hrvatske i muslimanske ustaše. Još veći zločin je napravljen u Srpskim selima Stari brod i Miloševići u opštini Višegrad 22.3.1942 na pravoslavni praznik Mladence.Crna legija i muslimanska milicija je usmrtila oko 6.000 Srpskih civila iz zbjega koji se povlačio iz Olova,Kladnja,Sokoca Han PijeskA,Vlasenice,Pala,Višegrada.Mitske scene poklalja Srpskog življa staraca ,djece i silovanja mladih djevojaka biće upotpunjena najveličanstvenijim stradanjem oko 240 Srpskih djevojaka koje da bi izbjegle silovanje skaču u hladnu i mutnu Drinu i u njoj nalaze smrt.Evo i jednog svjedočanstva-
Miloš Bašović (80) Brankovići-Borike-opština Rogatica.,,Iz Višegrada narod krenu niz Drinu prema Starom brodu,uz mene tri brata i sestra.Za nama trči nekava vojska.Narod poče bježati a oni viču uglas,, ne bojte se mi smo Srpska i Crnogorska vojska,,.Kad su nas opkolili vidimo mnoge komšije muslimane među njima.Moju sestru od tri godine ustaša baci u vis i dočeka na bajonet i baci u Drinu.Nasta klanje naroda.Mnoge djevojke da bi izbjegle silovanje skočiše u Drinu….,,Strašno!!!Da strašnije ne može biti.I u mojoj porodici ima žrtava ustaškog terora.Muslimanskih i Hrvatskih ustaša.Ali nikada nisam ustaše izjednačavao sa cijelim narodima.U jučerašnjem tekstu sam se osvrnuo na zločin četnika u Foči.I citirao Hrvatskog istoričara Tomaševića poznatog po studiji o četnicima.Sa druge strane stalno se javlja neki umobolni lik predpostavljam iz sandžaka-seku ture.Nijednom riječju da demantuje valjanost mojih navoda.NIJEDNOM riječju da iskaže poštovanje nad Srpskim žrtvama!!!???Zločin vasionskih razmjera u selu Veliki kod Plava koji su u okviru divizije ,,Skenderbeg,, izvršili Albanski i muslimanski fašisti tog kraja pokušava bolesno da pripiše tobož mom izjednačavau sa čitavim narodima.BOLESNO!!!OGAVNO!!!NELJUDSKI!!!Kada sam tražio da Crnogorske NVO osude zločin nad civilima Čajničkog kraja 1993 u kome su učestvovali po svemu sudeći i Bošnjaci iz Pljevalja čija su imena u tom tekstu i navedena oglasio se pričom o četnicima,što ukazuje na sumnju da mu tih civila iz Čajniča nije ni žao.Posudejem biblioteku od par hiljada naslova tako da polemisanje sa primitivcima i paščadima nije moj manir.Inače o zločinima muslimamanske milicije u sandžaku znam podosta.Navešću samo zločine u selima Pope 9 spaljenih Srba,Šaronje 14,spaljeno 30 sela u tadašnjim opštinama Barskoj,Rastopskoj,Buđevskoj,Priskoj,Trebinjskoj i selima Geguti,Šumure,Gojno,Čedovo,Dragojlovići i nakraju opštini Štavalj danas u opštini Sjenica.Stravično kamenovanje Đuke Savić iz sela Buđeva od muslimanskih fašista itd.I NA KRAJU ZLOČIN JE UNIVERZALAN MA KO GA ČINIO.AMIN!!
Lažeš, Bajo, samo lažeš! Koja je to bolest da imaš tako jaku potrebu da lažeš! A pokvaren si do srži! Ti bi nekako da sad ovog momenta povedeš svoje rehabilitovane u nove genocide nad muslimanima i Hrvatima! Nebih ti odgovorio ali kad god pročitam tvoju “istoriju” povraće mi se od tolike pokvarenosti! Lažeš, samo lažeš! Drugo ništa!
Nemoj molim te našeg lažovčinu Baja jer ipak ima koristi od njega. Ovi koje je on nabrojio nebi znali da su pobijeni da ih Bajo nije pomenuo! Bajo na ovom portalu već vodi treći srpski ustanak protiv svih onih koji su protiv čenika i Draže najdražeg!
Samo mi nije jasno da li se javljaš iz petnjice ili pijeska Libije.
Ove prisutne komuniste i njihove potomke razjari svako pominjanje partizanskih zlocina.
Dragi moji komentatori,
ima puno istine u onome što ste svi iznijeli. Na području Jugoslavije svaka vojska je činila zločine. I ustaše i partizani i četnici i balisti, švabe, italijani …. To je vrijeme prošlo a posljedice traju i danas.
Treba shvatiti jedno : Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci su jedan narod sa 4 imena, 3 religije, jednim jezikom … i među svima nama treba da vlada mir i tolerancija.
Navodna rehabilitacija Draže Mihailovića nema nikakvog smisla. Njega, kao i sve ostale, treba prepustiti Božijem sudu i jednom zakopati te stare podjele.
Ne treba veličati komunistički pokret jer bez obzira na neke zasluge u oslobodilačkom ratu, partizani su izvršili mnogo besmislenih zločina.
Mir s vama svima!
DRAGI BRATE SRBINE MILIVOJE NAIVNI MILIVOJE
•
London: Iz prestižne škole u džihad
Najmanje pet bivših učenika prestižne londonske škole, među kojima je i mladić albanskog porekla sa Kosova, poginulo je u borbama na strani džihadista.
IZVOR: TANJUG NEDELJA, 24.05.2015. | 22:17
Foto: Beta, AP
Jedan od poginulih Britanaca, bivših učenika škole “Holand park”, predvodio je napad bombaša samoubica u automobilima sa eksplozivom, koji je omogućio ekstremistima Islamske drzave da zauzmu ključno uporište u Iraku, grad Ramadi, piše “Sandej tajms”.
Fatljum Šlaku (20) iz Ledbruk Grova, zapadni London, jedan je od šest “mučenika” umešanih u napade na vladine zgrade u iračkom gradu Ramadiju.
Njegov brat Fljamur (23) poginuo je u Iraku u martu.
Njihovi susedi navode da su dvojica braće, koji su albanskog porekla sa Kosova, postali radikalizovani i otišli u Siriju 2013, rekavši svojim roditeljima da putuju kako bi se bavili humanitarnim radom, izveštava “Dejli mejl”.
Svi su pohađali školu “Holand park” nazvanu “socijalistički Iton”, samo nekoliko ulica od Palate Kensington, gde Dejvid Kameron razmatra da pošalje svoju najstariju kćer.
Nelson Mandela, Bil Gejts, Toni Bler i Džon Mejdžor su posetili ovu školu, u čije je renoviranje uloženo 80 miliona funti 2012. godine.
Izvori iz redova džihadista navode da je mladiće regrutovala najpre grupa Džabat al-Nusra, saradnik Al Kaide u regionu, pre nego što su prešli na stranu IS.
Još jedan bivši učenik “Holand parka” nastavlja da se bori na prvoj liniji fronta sa džihadistima IS, dok je drugi u zatvoru zbog finansiranja džihada.
Britanski bezbednosni zvaničnici veruju da je oko 50 ljudi iz Britanije poginulo boreći se na strani džihadista u Iraku i Siriji.
SAMO ZA TEBE MUSLIMANSKI BRATE PO KRVI A NE PO VJERI
Muslimani, a četnici: Borili se s Dražom za kralja, nikad s Titom!
Malo ljudi na prostoru bivše Jugoslavije zna da se u četničkom pokretu u toku Drugog svjetskog rata protiv fašizma, a zajedno s Dragoljubom Dražom Mihailovićem, borio veliki broj muslimana.
Neki od njih su bili i slavni predstavnici Ravne gore.
Slike Draže s narodom, ali i ratne fotografije četničkog vojvode “Telegraf” je objavljivao u prethodnom periodu, ali na konkurs pisca Miloslava Samardžića da se nađe slika Josipa Broza Tita s narodom prije rata još niko nije odgovorio. Slika nema, pa nema.
“Čak je naznačeno da to ne mora biti slika sa srpskim civilima. Neka bude, na primer, s muslimanima. Ako su muslimani zaista podržavali komuniste, da li je Broz makar jednom posetio neko muslimansko selo, naselje, kuću… Gde je slika”, pita se Samardžić.
Draža, međutim, jeste dobro stajao s muslimanima i imao je muslimanske jedinice koje su se borile s njim rame uz rame, poput Avdi-begove Leteće četničke brigade. Muslimani nisu podržavali komunizam, jer su bili vjernici, a znali su da je komunizam bezbožništvo.
Tako je Mustafa Mulalić iz Dražinog Centralnog nacionalnog komiteta, 7. marta 1944. pisao Ibrahimu Pjaniću iz Gračanice u Bosni: “Neka se muslimani ne zavaravaju iluzijama koje stvara ta nova propaganda, jer partizanstvo odvodi u komunistički poredak, a onda i u očitu propast islama”.
Istom prilikom, Mustafa Mulalić je dodao: “Kaži svima muslimanima da đeneral Draža Mihailović u ime Nj.V. Kralja Petra Drugog želi iskren bratski sporazum s nama muslimanima, osnovan na principima naše narodne etike, naše stare bese, čojstva i junaštva, kao i rešenje svih naših političkih, socijalnih, kulturnih i privatnih problema na osnovama bratske uzajamnosti”.
Mulalić je prije rata bio poslanik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a šef mu je bio radikal dr Milan Stojadinović, čija koalicija je okupljala većinu Srba, muslimana i Slovenaca. Komunisti su poslije osudili Mulalića na višegodišnju robiju, a u optužnici je pisalo da je on Srbin muslimanske vjere.
Njegov saborac Alija Konjhodžić bio je bolje sreće – emigrirao je s četnicima u Kanadu. Tamo je objavio memoare, navodeći: “Moje srpsko osvedočenje čisto je kao suza sa izvora”.
Nažalost, veći dio muslimana potražio je saveznika u Silama osovine, a na kraju se prebacio u komunistički tabor iz čistog oportunizma.
Najpoznatiji predstavnik muslimana u četničkom pokretu svakako je major Fehim Musakadić iz Sarajeva. On je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio dobrovoljac u srpskoj vojsci, a bio je i nosilac Karađorđeve zvezde s mačevima.
Odmah po izbijanju Drugog svjetskog rata stavio se na raspolaganje Čiči, koji ga šalje u istočnu Bosnu u štab vojvode Petra Baćovića. Musakadić je osnovao Konjički muslimanski četnički bataljon.
Komunisti su ga zarobili 1943. u Stranama kod Uloga, srez nevesinjski, s još nekoliko oficira i vojnika JVuO. Pred samu smrt uzviknuo je: “Živio kralj, živio Draža, dolje Tito!”
I dr Ismet Popovac, ljekar iz Konjica i komandant Muslimanskog četničkog bataljona, stavio se na raspolaganje đeneralu Draži. Prije rata Popovac je bio predsjednik opštine Konjic.
Njegov bataljon je 20. januara 1943, zajedno s nevesinjskom, konjičkom, kalinovačkom i Drugom sarajevskom brigadom, uspio da oslobodi od ustaša muslimansko naselje Bjelimić. Vlast u oslobođenom naselju preuzeo je major Fehim Musakadić. Dr Popovac je poginuo u Trebinjskoj šumi 1943. godine.
Poručnik Čengić, aktivni oficir Jugoslovenske kraljevske vojske, Ravnogorskom pokretu se pridružuje već početkom 1942. Četnička komanda ga šalje sa specijalnom misijom u Mostar, ali su ga ustaše uhvatile i zaklale.
Istaknuti muslimanski predstavnici u Ravnogorskom pokretu bili su i Mustajbeg Hadžihuseinović, Smajo Ćemalović iz Mostara, Mustafa Berberović iz Blagaja, Abid Prguda, Omer Kalajdžić, Muhamed i Abid Mehmedbašić iz Stolca, Mustafa Leko iz Blagaja, Džemal Kršlaković – imam mudris iz Konjica, hafiz i član ulme medžlisa u Sarajevu Muhamed Pandžo, doktor Muhamed Begović profesor univerziteta u Beogradu, imam Abdulah Hodžić iz Beograda i upravnik “Gajretovog” doma u Beogradu Mehmed Ćemalović…
U štapskoj četi sreskog komandanta u Konjicu Jova Babulovića većina boraca su bili muslimani, a u sastavu Konjičke četničke brigade nalazili su se muslimani četnici iz Konjičke Župe, koja je brojala 200 boraca, Bjelimića takođe 200 boraca i Uloškog bataljona, koji je brojao više od 150 muslimanskih boraca.
Na položaju Bjelašnice bilo je 400 muslimana četnika iz Umčana. U Višegradskoj brigadi pod komandom kapetana Nikića nalazilo se preko 200 muslimana, u odredu pod komandom poručnika Kureša, kao i u Hercegovačkom odredu, gdje je bilo po 80 vojnika muslimanske vjeroispovesti.
Na položaju Djevojčin Kuk bilo je preko 70 muslimanskih boraca, a u borbama oko Neretve potpukovnik Jovanović je, pored svojih vojnika, imao na raspolaganju i više od 200 muslimana četnika na položaju Bjelašnica – Konjic – Bijela.
Da su i nakon završetka rata mnogi muslimani bili uz Dražu dokazuje i postupak Esada Vehabovića iz Bosanske Gradiške, koji je uhapšen zato što je javno tražio da se okači slika “Besmrtnoga Draže umjesto Broza zlikovca!”
U galeriji su slike muslimana pripadnika JVuO, na kojima se, između ostalih, nalazi i četnički vojvoda Ismet Popovac. Na prvoj slici se vidi i đeneral Dragoljub Draža Mihailović, komandant JVuO i ministar vojni u Vladi Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu.
Vjeruj mi volio bih da ti vjerujem ali ili sam malouman ili neznaven jednostavno ne razumijem zašto je pored tolikog “prijateljstva” muslimana i četnika izvršen istinski genocid četnika nad muslimanima posebno na sjeveru Crne Gore? da te ne podsjećam na nevjerovatne cifre! Pa onda ta vaša mržnja ide dotle da na leđa muslimana sa sjevera Crne Gore čak i danas poslije 7 i više decenija tovarite krivicu za recimo isto tako strašan genocid nad narodom iz Velike koji su izvršili od partizana razbijeni ostaci njemačke divizije Princ Eugen a zbog osvete zbog svojih gubitaka u borbi s partizanima! Skoro je Amfilohije na Čakoru o tom događaju govorio tako da se ima utisak da su taj pokolj izvršili samo Albanci i muslimani iz Plava i Gusinja! Šta je to no poziv na neprijateljstvo i odmazdu nad muslimanima? Ako je u toj njemačkoj diviziji i bilo nekog muslimanskog izdajnika on se nije pored Njemaca pitao ni za svoje gaće a ne da samostalno odlučuje! To Amfilohije sigurno dobro zna ali ne ispušta priliku da razvije mržnju prema muslimanima!
Pošteno bi bilo kad bi malo nešto rekao o tome kako bih shvatio neophodnost utiranja muslimana tj genocida od strane četnika!
A je li dobio neki orden za selo Vranić ili za klanje 15000 muslimana na sjeveru Crne Gore?
Koliko znam to su mu jedini neprijatelji đe su četnici upotrijebili svoje omiljeno oružje nož! Njemce, Italijane, i ostale okupatore nijesu ni mrko pogledali, a dobro su stojali i sa ustašama!
Istina o Draži Mihajloviću koju komunisti i danas žele da sakriju
SveVesti 22.06.2011 14:28
Istina o Draži Mihajloviću koju komunisti i danas žele da sakriju
Poslednja dva odlikovanja koja su dodeljena Draži, francuski Ratni krst i američka Legija zasluga prvog stepena, dodeljen posthumno, danas se nalaze u Muzeju na Ravnoj gori. Dragoljub Mihajlović je najodlikovaniji srpski oficir u istoriji.
Sva odlikovanja Draže Mihajlovića
* Srebrna medalja za hrabrost, uručena 1913.
* Spomenica za Srpsko – turski rat, uručena 1913.
* Spomenica za Srpsko – bugarski rat, uručena 1913.
* Zlatna medalja za hrabrost, uručena 1915.
* Engleski Vojni krst, uručen 1917.
* Beli orao sa mačevima četvrtog reda, uručen 1918.
* Beli orao sa mačevima petog reda, uručen 1920.
* Spomenica za rat 1914 – 1918., uručena 1920.
* Zlatna medalja za hrabrost, uručena 1920.
* Albanska spomenica, uručena 1921.
* Orden Svetog Save četvrtog reda, uručen 1928.
* Bugarski Komandirski krst Svetog Aleksandra, uručio lično car Boris u Sofiji 1936.
* Čehoslovački Orden belog lava trećeg stepena za vojne zasluge, uručio lično predsednik 1937.
* Francuski Ratni krst, dodelio general Šarl de Gol, 1943.
* Američka Legija zasluga prvog stepena, najviši orden namenjen strancima, dodelio predsednik Hari Truman 29. marta 1948. Uručen Dražinoj kćerki Gordani 2005.
Francuski Ratni krst – De Golovo odlikovanje
Komandant francuskog pokreta otpora, general Šarl de Gol, odlikovao je generala Dražu Mihajlovića Ratnim krstom. Uz ovaj orden on je izdao i pohvalnu naredbu, koja je 2. februara 1943. godine pročitana svim francuskim jedinicama:
Vikicitati „Armijski general Dragoljub D. Mihajlović, legendarni junak, simbol najčistijeg rodoljublja i najviših jugoslovenskih vojničkih vrlina, nije prestao voditi borbu na okupiranom nacionalnom tlu. Uz pomoć rodoljuba, on bez sustajanja ne da mira okupatorskoj vojsci, tako pripremajući onaj konačan juriš koji će dovesti do oslobođenja njegove otadžbine i celog sveta, rame uz rame s onima koji nikad nisu smatrali da se jedna velika zemlja može da pokori surovom zavojevaču.“
Američka Legije zasluga – Orden Legije za zasluge prvog stepena za Vrhovne komandante
Pored odlikovanja koje je Draža Mihajlović dobio tokom Balkanskih i Prvog svetskog rata, 1948. god. američki predsednih Hari Truman posthumno ga je odlikovao ordenom Legije zasluga zbog učestvovanja u operaciji spasavanja američkih pilota oborenih iznad Jugoslavije.
Komisija za odlikovanja Pentagona odlučila je da generala Dragoljuba Mihailovića uvrsti u “Legiju zaslužnih”, nakon izveštaja istražne komisije Komiteta za pravedan sud Draži Mihailoviću.
Ova komisija, koja je okupljala najuglednije ljude SAD (šest senatora, osam kongresmena, pet guvernera…) otvorila je javna saslušanja u Advokatskoj komori njujorške opštine 13. maja. Saslušanja su trajala pet dana, paralelno s procesom koji su komunističke vlasti u Beogradu vodile protiv Draže Mihajlovića.
Najveću pažnju Komisija je posvetila navodnoj saradnji Mihajlovića sa Silama osovine, jednoj od najtežih tačaka optužnice koji je Vojni sud u Beogradu prihvatio.
Orden je, u maju 2005. god. uručen njegovoj ćerki Gordani na skromnoj ceremoniji održanoj u ambasadi SAD u Beogradu. Odlikovanje nije uručeno sve do tada zato što je američki interes na Balkanu bila neutralna Jugoslavija pod Titovom upravom. Pretpostavljalo se da bi jedan ovakav čin gurnuo Jugoslaviju u naručje SSSR-u i da bi ona postala članica Vašravskog pakta. Vest o dodeli odlikovanja generalu Draži Mihajloviću, tačnije o njegovom uručenju Dražinoj ćerki Gordani izazvala je burne reakcije u Bosni i Hrvatskoj među onim snagama koje nastoje da Jugoslovensku vojsku u otadžbini izjednače sa Ustašama i drugim vojnim formacijama sastavljenim od pripadnika nekadašnjih jugoslovenskih naroda koje su operisale na Balkanu.
Tokom Drugog svetskog rata, 1944. god. američka obaveštajna služba je, u saradnji sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini i njenim komandantom generalom Dražom Mihajlovićem sprovela operaciju “Holjard” (Halyard). Glavni cilj operacije bila je evakuacija američkih pilota, pripadnika američke 15. vazduhoplovne armije koji su oboreni iznad teritorije Jugoslavije. Oboreni američki piloti su uz pomoć pripadnika JVuO prebacivani na teritoriju pod njihovom kontrolom odakle su američkim avionima evakuisani u Italiju sa improvizovanih poljskih aerodroma Boljanići, Kociljevo i Pranjani. Operacija Holjard bila je najveća operacija organizovanog spasavanja oborenih američkih avijatičara u Drugom svetskom ratu.
De Golovo odlikovanje Istina o Draži Mihajloviću koju komunisti i danas žele da sakriju
Istina o Draži Mihajloviću koju komunisti i danas žele da sakriju
Orden Legije za zasluge prvog stepena za Vrhovne komandante.
Nemačka poternica za generalom Dražom Mihailovićem iz leta 1943.Istina o Draži Mihajloviću koju komunisti i danas žele da sakriju
Imao je srbožder Broz više ordenja od Čiča Draže. S tom razlikom, što ih je SAM SEBI dodelio. Samo su afrički diktatori imali više ordenja od srboubice Broza.
Zlocini komunista nad Srbima u Crnoj Gori
Prva žrtva komunističkog terora je bio arhimandrit Nikodim Janjušević, nastojatelj manastira Župe kod Nikšića. On je bio ubijen 29. juna 1941. godine.
Na događaje u Jugoslaviji imao je veliki uticaj Staljinov govor održan u novembru 1941. godine, u kome naglašava da će se rat završiti za dvije nedjelje ili najkasnije za šest mjeseci; njemačka armija biće uništena. To je bio propagandni govor bez realističke procjene tadašnje situacije. Prema izjavi Vukmanovića-Tempa, kada su komunisti čuli Staljinov govor, shvatili su da je njihov zadatak “prvenstvena likvidacija pristalica kapitalizma prije završetka rata. Tako će biti lakše izgraditi socijalizam”.
Staljinov govor je bio ključ dogmatskih marksističkih ideologa da otvore vrata klanica, počevši “drugom fazom” revolucije – “diktaturom proletarijata”. Kao rezultat toga, Crna Gora i Hercegovina bile su okupane krvlju uglednih patriota, pobijenih “ne zato što su bili krivci, već zato što su bili ugledni i uticajni”.
U Crnoj Gori i Hercegovini ekstremizmi druge faze bili su odvratni čak i nekim jugoslovenskim komunistima. Vlado Šegrt i Petar Drapšin bili su ukoreni od Vrhovnog partizanskog štaba zbog primjene užasnih kaznenih ekspedicija protivu naroda Hercegovine.
U Crnoj Gori i Hercegovini “druga faza” revolucije dostigla je zenit krajem 1941. i početkom 1942. Partizani su zadržali nazive svojih protivnika: “izdajnici”, “kolaboracionisti” ili “članovi pete kolone”. Bez obzira kako su pokušali da diskredituju svoje protivnike partizani su slijepo slijedili Lenjinov diktum da “komunistička diktatura ne znači ni manje ni više već punu neograničenu vlast bez granica, pravila ili propisa zakonskih”.
Kasne 1941. i rane 1942. godine masovne likvidacije izvršavane su po komunističkim naređenjima kroz Crnu Goru i istočnu Hercegovinu. Prema izjavi Dedijera, njemu je Peko Dapčević rekao da su likvidiranja naređena od viših partizanskih štabova. “Istovremeno je Kominterna upozoravala Tita da se u sadašnjoj etapi radi o oslobođenju od fašističkog podjarmljivanja a ne o socijalističkoj revoluciji” (V. Dedijer, Novi prilozi za biogra-fiju ***, II, Liburnija, Rijeka: Mladost, Zagreb, 1981, str. 387). Najmasovnija ubijanja su vršena u srezovima: kolašinskom, šavničkom, nikšićkom, danilovgradskom i cetinjskom, a i u srezu podgoričkom. Partizanske novine “Naša borba”, publikovane u Crnoj Gori, sadrže imena pobijenih uz primjedbu “nastaviće se”. Partizani su napunili rupe, jaruge, jame, bunare, krečane i groblja elitnim Srbima, u svojoj nemilosrdnoj primjeni “druge faze” revolucije. U procjeni takvog užasa može se samo napraviti pregled imena ovih ljudi, žena i čak mladića u ovom stravičnom periodu.
Nakon zlostavljanja, žrtve su bacane u masovna groblja, kao što su komunisti postupali u Gornjem polju kod Nikšića. Stevan Vučetić tvrdi da je bačeno više od sedam stotina leševa u jamu u Gornjem polju! Partizani su dali ime toj jami Kotor jama, jer je prva žrtva bačena u nju iz Kotora. Jame okolo Cetinja i svih strana Crne Gore primile su leševe žrtava, a u Šavniku žrtve su bačene u bunar. Prota Bogdan Perović i sin mu jedinac brutalno su mučeni, a poslije ubijeni.
Više od četrdeset Karadžića, rođaka čuvenog srpskog reformatora jezika i skupljača narodnih pjesama Vuka Karadžića, pobijeno je u Drobnjaku.
Tri sanduka braće Jovovića – pozadi njihova rodbina, koja ih je izvadila iz jame na Dragovoljačkoj ploči
Osamdeset i dva lica, uključujući mnoge Džakoviće, bačeno je u jarugu Boana. Žrtve iz srezova Cetinja i Bara pobijene su u partizanskom štabu Kunovog prisoja, uključujući braću Šćepanoviće (jedan je bio profesor a drugi oficir), pukovnika Nika Jovanovića, braću Draga i Blaža Kapičića, zemljoradnike, i druge. U jamu na Vrbanju bačeno je više ljudi iz hercegnovskog i krivošijskog kraja.
U Kolašinu nakon povlačenja Italijana 5. januara partizani ulaze u grad i u kasarnu na Brezi zatvaraju sve uglednije i bogatije ljude iz Kolašina i okoline. Na Badnje veče 6. januara partizani su u gradu spremali igranku i Ćnarodno veseljeL. Međutim druga grupa partizana je tjerala zatvorenike da na desnoj obali Tare kopaju rupe u baruštini punoj pjeska. Tako dok je u gimnaziji uz velike količine konfiskovanog alkohola trajala proslava praćena govorima i pucnjavom druga grupa proletera je u Lugu likvidirala sve zatvorenike.
Partija nije trpila kritiku ni iz svojih redova. Mnogi njeni članovi koji su se usprotivili preranom ustanku ili partizanskim likvidacijama ubrzo su likvidirani. Među njima sudija Slobodan Marušić, učitelj Milovan Anđelić (ubijen iz zasjede 6. januara 1942.) Aleksa Pavićević i drugi.
U Hercegovini je bila slična situacija. Prvog februara 1942. iz Vrhovnog partizanskog štaba instrukcije je dobio Đukica Grahovac, komandant operativnog štaba Nevesinja, da se odmah likvidiraju poznati i sumnjivi protivnici, a to je postao njihov svakodnevni posao. Nekoliko dana kasnije operativni štab je obavješten da je 250 članova pete kolone strjeljano. Krajem marta u Gackom je bilo ubijeno oko 70 osoba i približno isti broj u Nevesinju.
Karakteristika mnogih komunističkih likvidacija je da su izvršene po noći. Takođe poslije ubistava partizani su često igrali na grobovima svojih žrtava ili su čak tjerali rodbinu žrtve da to čini.
Nikšić: Otkriven partizanski zločin posle 70 godina
Ceo grad je došao da se oprosti od ubijenih mladića i devojaka / Pero Maksimović (
Nikšić – Sedam decenija Nikšićani ćute o krvavom događaju koji se odigrao u drugoj polovini januara 1943. godine nadomak grada, na prevoju Pandurica, kada su se partizani surovo obračunali sa 12 momaka i devojaka, starih od 16 do 18 godina, koji, praktično, život nisu ni osetili, niti su pripadali bilo kojoj vojsci. Ta mladost bila je kriva samo jer je htela da zimski školski raspust provede kod rođaka u Bjelopavlićima i što se sasvim slučajno našla u kamionskoj koloni do Danilovgrada, koju su pratili Nemci, Italijani i četnici.
Posle paljbe partizana na Pandurica niko od vojnika ni sa jedne, a ni druge strane nije zrnom očešan, dok su goloruki momci i devojke panično pokušavali da nađu sklonište od metaka. Nisu uspeli, ali su ih partizani brzo pohvatali, a potom u obližnjim škripovima metkom u glavu, po kratkom postupku, likvidirali.
Ova priča iz višedecenijske duboke tame konačno izlazi na svetlost zahvaljujući Peru Maksimoviću (78), čoveku čiji je brat Dragutin (16) bio jedna od nevinih žrtava.
– Dugo se ćutalo o ovom partizanskom piru, ali mislim da nikada nije kasno za istinu. Ono što me boli jeste što dželate nikada nije stigla kazna. Morao sam da dignem glas, jer sam predugo mislio da bi to mogao da učini neko drugi, ali nije. Brat mi je u cvetu mladosti pokošen, kao i njegovi vršnjaci, a da niko zbog toga nije odgovarao. Normalno je da svakoga boli svoja rana, pa i mene moja – kaže u razgovoru za „Novosti“ vremešni Pero Maksimović, i nastavlja:
– Imao sam deset godina kada se zločin desio, ali sve pamtim kao da se jutros odigralo. Moj brale Dragutin, Drago, kako smo ga iz milošte zvali, bio je sila, krupan momak, prava planina. I on se radovao zimskom raspustu, pa iako je bilo ratno vreme pokušavao je da uživa u odmoru od škole. Hteo je da nekoliko dana odmora provede kod tetke u Danilovgradu, a uskom saobraćajnicom koja je vodila do tog mesta moglo se putovati jedino u kamionskoj koloni koju su pratile tri vojske: nemačka, italijanska i četnička. Uskočili su u kamione ne sluteći da će im to biti poslednji odlazak.
Hladan je i siv bio taj januar. Ne pamti Pero tačan datum zločina, ali zna da je 1943. godina bila tek zakoračila.Varoš Nikšić jedva da je u to vreme brojala oko 4.000 stanovnika.
– Na ukletoj Pandurica dočekali su ih partizani. Kada su pripucali, vojska se razbežala, a ovi momci i devojke, ne znajući kud, brzo su stigli u ruke partizana. Nijedan vojnik nije bio čak ni ranjen, a kamoli da je stradao! Ali zato su se obračunali sa decom.Uvlačili su ih u škripe i ubijali iz pištolja metkom u glavu. Među svojim vršnjacima ležao je nepomično i brat Drago. Za zločin se brzo saznalo. Moj stariji brat Danilo kad je čuo za ovu tragediju jurnuo je ka Pandurica, misleći da je možda naš Drago živ. Ali, avaj!Obilazeći stege naišao je na nepomično telo bratovo. Ne pamtim imena ostalih momaka i devojaka, osim jedne buricka, koja je živela u centru Nikšića, u današnjoj manastirskoj ulici. Bila je lepotica, vedra i vesela.
Pamti Pero Maksimović suze roditeljske i bratske. Nikšić je grcao tih dana u suzama. Na organizovanom ispraćaju na centralnom gradskom trgu postavljeno je 12 stolova na kojima je bilo podignuto isto toliko kovčega.
– Ceo grad je došao da se oprosti od ubijenih mladića i devojaka, njihovih sugrađana, koji nikom nisu oko zatrunili, a kamoli bili nečija vojska! I predsednik opštine Jevrem Šaulić bio je tih dana uz nas, ojađene porodice. Brata smo sahranili na gradskom groblju, da bi ga 1951. godine preneli u porodičnu grobnicu u Gornjem Polju.
Život prepun tragedije
Porodici Maksimović je komunistička vlast konfiskovala svu imovinu. Ipak, uspelo se preživeti, a Pero je čak završio i Nastavnički fakultet u Rijeci. U svom Nikšiću nije mogao da dođe do posla, pa je dobar deo života proveo u tom primorskom gradu. Tamo se upoznao i sprijateljio sa poznatim advokatom Veljko Guberina, da bi sa oživljavanjem višestranačja u SFRJ osnovali Narodnu radikalnu stranku, sa ciljem da zaštite srpske interese u Hrvatskoj.
– Ceo život pratile su me srpske tragedije, ma gde da sam živeo. Danas sam u Crnoj Gori, pokušavajući da od zaborava otrgnem makar deo zabranjene istorije. Voleo bih kada bi ova moja priča pomogla da se otkriju imena ostalih nastradalih momaka i devojaka na Pandurica.
Partizan, pa četnik
Stariji brat Danilo je 1941. godine bio skojevac, partizan. Ali, kada mu je dat zadatak da ubije najuglednijeg plemenika u Gornjem Polju Joša Jovovića, odbio je to da učini. Ozlojeđen je napustio partizane i prešao u četnike – priseća se Pero Maksimović. – Bio je pripadnik Gvozdenog puka Pavla Đurišića, uhvaćen na Zidanom Mostu i osuđen na 19,5 godina zatvora. Robiju je izdržavao u zloglasnoj podgoričkoj Jusovači.
Pročitajte ” Moć i teror” od Noama Čomskog koji lijepo opisuje kako se kvalifukuju zlodjela “njihovih” a kako “naših”.
„Pasje groblje“
Na Badnji dan 1942. godine partizani su u kolašinskom lugu na desnoj obali Tare, nad telima 240 unakaženih građana, razapeli lešinu psa na daskama u obliku krsta. Zatim su napisali: „Ovo je pasje groblje“. Kao komandant okupiranog Kolašina, major Joksimović je nekoliko meseci kasnije prisustovao iskopavanju žrtava „pasjeg groblja“. On je sve žrtve okvalifikovao kao nevine:
Pred tim jezivim prizorom nemo stojimo svi, naročito rodbina. Ona ne može da prepozna leševe svojih milih i dragih, jer su strašno unakaženi i bez pojedinih delova tela. Ruke i noge su im polomljene; zubi povađeni grubim kleštima još dok su bili živi; lobanje su im razmrskane drvenim maljevima, čije su udarce čuli stanovnici najbližih kuća one svete noći uoči Božića. Sve u svemu, pravi pakao na zemlji, u koji su doterani i u kome su stradali pravednici, Srbi pravoslane vere i nacionalno opredeljeni. To su bili ljudi iz svih društvenih redova, od sudije do običnog radnika. Njihova je jedina „greška“ bila što nisu prihvatli bezbožnički komunizam…[1]
Na osnovu Brozovih naređenja, partizanski preki sudovi slali su ljude u smrt po kratkom postupku i bez prava žalbe. „Ova presuda je izvršena i protiv iste nema mjesta žalbe“, pisao je Sava Kovačević, predsednik Prekog vojnog suda Nikšićkog partizanskog odreda. Od 19 optuženih na ovom procesu, osmoro je osuđeno na smrt, uz konfiskaciju imovine. Od svih osmoro, petoro su bili rođaci Save Kovačevića: Novica S. Kovačević, Blažo S. Kovačević, Marko K. Kovačević, Marko J. Kovačević i Petar B. Kovačević. Prvooptuženi Novica je pre rata bio sudija, dok je njegov rođak i ubica, Sava, bio krijumčar duvana
Kako da ti se sad vjeruje kad u 99% onoga što pišeš lažeš!? Znaš onu priču o čobaninu koji je lažno uzbunjiva svoje seljane da mu je vuk napao stado, a oni kad bi došli on mrtav od smijeha! Ako je išta istinito od ovoga što si rekao doista je žalosno, pogotovo ako se radilo o ljudima koji nijesu nikog ubili. Ali, pitam se ima li takvih nevinih među četnicima?
Sa uživanjem sam pročitao tekst uvaženog novinara V.Lalića.Njegov rad poznajem još u vreme dok je bio urednik ,,Pres-a,, i pisao uvodne kolumne.Što se tiče zločina nad civilnim stanovništvom oni zaslužuju univerzalnu osuduŠto se tiče pomenutog stravičnog zločina u selu Vranić njemu je prethodila likvidacije četničke bolnice u tom selu što ni u kom slučaju ne opravdava taj revanš.Hrvatski istoričar Jozo Tomašević koji se bavio ispitivanjem zločina od strane četnika u 2 svetskom ratu pominje cifru od 1000 muslimanskih civila u Foči.Zanimljivo je da je u bitci za Foču 19.8.1942 godine Foču ,,branila,,ustaška vojska zajedno sa muslimanskom milicijom.Prethodno je u gradu foči pobijeno 50 najuglednijih Srba i srušen spomenik Kralju Petru I.U povlačenju iz Foče po svjedočanstvu Italijanskih izvora pobijeno je u okolnim Srpskim selima oko 200 civila.Što se tiče zločina muslimanskih ustaša u okolini Gacka ,samo u Korićku jamu je bačeno 180 Srba 9.6.1941.U selu Prebilovci muslimanske i Hrvatske ustaše su za jedan dan poklale oko 100 Srpske žena i djece.Stravičan zločin je urađen u selu Velika kod Andrijevice 28.7.1944.Naime tog dana Albanski i muslimanski fašisti su ubili 428 žena,djece i staraca.Dan ranije je u selo poslat Sahit Hodža sin Mustafe Rahmanovića sa upozorenjem seljanima da ko se ne nađe tog dana u kući ona će biti spaljena. U kući Tomice Gojkovića 15 dece,5 žena i 1 starac su živi spaljeni.U kući Živaljevića 11 dece,7 ženai devojaka živi spaljeni.Mileva,Milivoje i Novka Stešević živi bačeni u vatru.Dijete Dušana Simovića od 9 meseci nožem ubili i objesili o šljivu ispred kuće.Dvogodišnju Darinku bacali uvis i na noževe dočekivali.U kući Alekse Gojkovića 8 pobijeno,Puniši Vučetiću 20 a dvoje dece bačeno u vatru.Njegovom bratu žena i tri kćerke žive zapaljene.Đolu Radenoviću ženu,snahu,dvoje dece.Milovanu Vučetiću ženu i dva sina.Starijem Tomu odraše kožu s lica i polomiše desnu ruku ,ostaviše ga da umre u mukama.Miličku Kneževiću 7 ukućana i žena pred porođajem živa rasporena.Mirku Paunoviću 16 čeljadi izgorelo.Snahu Dušana Simovića Milicu su oborili i trudnu rasporili ,izvadili novorođenče i ubili.Dvogodišnjeg sina Milorada takođe.Dalje nabrajati postaje sve mučnije.Zato gospodine primorac svaki zločin zaslužuje osudu svakako.I nije bitno ko ga je počinio.Gospod će jednako suditi svima.A bolesnim umovima kao sku tureu to i ne vrijedi pričati.
Bajo, Bajo, ovo je krajnje nepošteno i zlonamjerno što si napisao! Valjda računaš nema živih da kažu istinu pa mogu da lažem koliko hoću i svu krivicu za ogromni zločin u selu Velika svalit na one koje beskrajno mrzim a to su muslimani i Albanci koji žive u Gusinju i Plavu! Ni jednom nijesi rekao naziv jedinice koja je izvršila taj zločin a to je tvoja teška sramota, a zbog širenja mržnje prema drugim narodima takvi bi morali na sud! Po tebi ispada da su sav taj zločin izvršili Gusinjani i Plavljani!!!!!!!!!!!!!!!!!???????????? To je bila osveta njemačke divizije “Princ Eugen” koja je bila sastavljena od Njemaca iz Banata (folksdojčera) u čijem sastavu je bilo i određeni broj fašista sa domaćeg terena uglavnom Albanaca s Kosova! Ti si međutim cijelu diviziju pomuslimanio i poalbančio kako bi izazvao što više mržnje prema onima s kojima živite u komšiluku a kojima ste vi četnici činili takve i još surovije i brojnije zločine! Ta njemačka divizija je u borbama u dolini Lima sa pripadnicima NOVJ pretrpela ogromne gubitke i zamalo je potpuno uništena. Naravno tu nije bilo četnika sem ako po koji neje ratovao na strani Njemaca. Neću da pišem kako su se ostaci te divizije izvukli i povukli preko Čakora, preko sela Velika đe su iskalila svoj bijes i osvetu nad seljanima Velike! Ja Bajo nijesam kao ti da poričem ono što se stvarno desilo i da to podvaljujem kao ti onima koji za to uglavnom nijesu krivi jer su pojedini bili izdajnici i služili Njemcima, ali se nijesu koliko znam pitali o tome šta će Njemci da urade! Ti nastojiš da odgovornost za taj genocidni zločin svališ na čitav jedan ili drugi narod koji nemaju veze s tim. To je u najmanju ruku strahovito nepošteno s tvoje strane!
Osuđujem svakog monstruma koji je klao djecu, ma ko on bio, dok kod mojeg prethodnika vidim samo osudu jedne nacije, onih “drugih” uz potpuno opravdavanje zločina koje su uradili “njegovi”! Neko takav nema nikakvo pravo dijeliti “moralne pridike”! Na kraju krajeva, nije bitno za te monstrume da li ih mi osuđujemo ili ne, njih čeka pravedni Božji sud!
V.Lalić kaže: ajde da ja budem četnik kako ga ja doživljavam a to je otvoreni protivnik dva najveća totalitarizma…nacizma i komunizma!?
Pa šta ste gospodo četnici kao “otvoreni protivnici” nacizma uradili protiv tog nacizma? U potpunosti ste sarađivali sa svim nacistima i fašistima! A protiv komunizma? E tu ste tek pokazali čojstvo koljući odreda i malo i veliko što simpatiše partizanski pokret! Evo samo jednog od hiljada primjera. Selo Vranić kod Beograda. Četnici poklali 70 stanovnika svih uzrasta i muško i žensko, a 4 nesrećne đevojke koje su se spremale za udaju gomilački silovali i na kraju preklali.! Niko živ nije ostao! Eto to je bila ta borba protiv komunizma.
Lalić eto navodi kao svoje neprijatelje fašizam protiv kojeg nijesu ni prstom maknuli, komunizam u kojem je bilo i selo Vranić, a u šta li ubraja muslimanski živalj kojeg su potpuno iznenadili svojom ogromnom, krvoločnom mržnjom pa su krenuli ne u zločinačke no u genocidne akcije kao P. Đurišić na sjeveru Crne Gore đe je 1943 godine za kratko vrijeme poklato oko 15000 muslimanskih stanovnika, uglavnom nenaoružanog stanovništva svih uzrasta i polova sa posebnim osvrtom na 700 đece mlađe od 15 godina!!!???
To je to, čovjek fino napisao ko mu je koga pobio i kada i kako i džaba, kad neko neće da čita, džaba neće, kod očiju ne vidi, u svom rovu, i dalje istu priču žvaće, ko ne nauči istoriju svoju greške će ponoviti. Ovaj tekst pokušava istinom da pomiri ali vama to ne treba, vi hoćete opet “pasja groblja”, “Foču”, “jame”,”Vranić”, “Velika”, “Zidani most”, “Goli otok”, itd… Srećno bilo
Zorane, kažeš da ovaj tekst pokušava istinom da pomiri!? Pa kakvo je to mirenje kad jednu od najviše oštećenih strana čak i ne pominješ kao da je nije ni bilo!? E nema i neće bit mirenja između poklane đece, žena i staraca i njihovih koljača! Tu je završena priča. Ljudski je ne dozvolit koljačima da se bilo čime pohvale jer nemaju čime da se pohvale do teškim neshvatljivim zločinima! Pasje groiblje za takve nije nikakva uvreda jer pas je jedna plemenita domaća životinja i veliki prijatelj ljudi! a da li su takvi bili ti koji su tu zakopani? Kako nazvat onoga ko prolije dječju najneviniju krv? Psom nikako!
Nažalost priča sa nekim ko ne čita nema smisla. Čovjek koji je pisao tekst je rekao ko mu je i kada ubijen, i na jednoj i na drugoj strani. Ne znam koja je to najoštećenija strana pošto jedino nisam spomenuo neko stradanje njemačkih ili italijanskih vojnika, a u građanskom ratu su svi žrtve a narodi koji to sebi dozvole su budale. Malo pročitajte ko je sve stradao i ko su žrtve “lijevih skretanja” to makar nije više tajna. Zbog takvih koji se ne mire će i biti ratova jer klica odavno postoji, svi imaju i koljače i zaklane, nažalost. Zdravo bio anonimni
Zorane, oni koji su bili sposobni da nožem pređu preko grla đeteta majci u naručje a poslije i samu majku da zakolju zaslužili su i lijeva i desna skretanja jer to nijesu nikakvi ljudi već ljudske aveti! Jednostavno nema te kazne koja je prećerana za njih! Ja ću uvijek znati ko su ljudi i poštovaću sve ljude ali te aveti ne mogu ni poštovat ni žalit! Zdravo bio i ti s moje strane!
Seku-ture, vaš komentar na jedan činjenično korektan tekst je za svaku osudu. Ako odmah ne argumentujete podatak o “15.000 ubijenih muslimana u Foči 1943. godine”, vi ste veliki lažov koji bestidno krivotvori činjenice i sije novo zlo sjeme mržnje i sukoba. Sve je više na ovom portalu psihopata koji konstruišu i iz rukava sipaju otrovne brojke o stradalima u prošlim ratovima. Dobar dio je opterećen predrasudama i lažima brozoistorije, koju u Crnoj Gori i dalje uporno nameće i podmeće jedna grupa šovinista i plaćenika, koji su, na žalost, i profesori i asistenti crnogorskog Univerziteta. Prema posleratnim popisima u užasnim zločima u Pljevljima, Priboju, Foči i Čajniču stradalo je oko 3.000 civilnih žrtava. Valjda je jasno zašto sam naveo ovaj podatak!
Postoje pouzdani podaci i o zločinima ustaša na tom području (ustaške jedinice su bile uglavnom sastavljene od lokalnih muslimana). Svojevremeno sam slušao potresno svjedočenje o zločinima u Avtovcu 1941. godine, kada su od strane komšija muslimana u jednoj noći zaklana, između ostalih, i 42 Svorcana. Zato sve molim da ne iznosimo netačne i tendenciozne podatke i da se sa dužnim poštovanjem odnosimo prema svim nevino stradalim u poslednja tri rata.
Vukašine, jasno mi je kome pripadaš po tome što svim snagama i lažima nastojiš da smanjiš broj nevinih žrtava od ruku četnika. Evo sad je aktuelno nastojanje najgore ljudske sorte da se umanji broj strijeljanih u Srebrenici a poveća i to više stotina puta broj poginulih Srba u Bratuncu! Prema tome jasno je da četništvo hoće da svoju odgovornost smanji i podijeli sa žrtvama! Zbog toga tvoje riječi da sam bestidni lažov i da bestidno krivotvorim činjenice ne prihvatam jer si mi nabacio 100% svoje osobine! Samo još da dodam, i pored tvog ogromnog četničkog zla opet nijesi mogao da negiraš žrtve četničkog divljanja u Pljevljima, Priboju, Foči i Čajniču samo si ih smanjio sa 15000 na 3000! A sad da te pitam je li i to malo i treba li te koji su toliko njih poklali samo zbog svoje krvožednosti oslobodit odgovornosti i rehabilitovat u nekakve borce (ne znam za šta sem za veliku Srbiju u koju se ne uklapa muslimanski živalj)? Ako su četnici preklali samo jedno jedino dijete u majčinom naručju( a jesu i to mnooooogo više) zaslužuju li da se zovu ljudi? Zaslužuju li žaljenje zbog toga što su kasnije po božjoj pravdi stradali na Lijevča polju i Sloveniji? Što se tiče mene ja sam za himnu koja je i četnička – “Bože pravde”!
E vala kada su “četnici” toliko poklali u svim ovim ratovima kako ostadoše toliki muslimani a i svi ostali. U ratu su sve strane zločinci, pogotovo građanski ratovi instalirani sa strane, a to kada vaša siva masa poveže i shvati biće veliki korak za čovječanstvo. Klali su pojedinci (i to na svim stranama) koji su osuđeni i kažnjeni surovo za svoja činjena a ne JVuO. Spominjanje majke i dijeteta podsjeća na još jednu istorijsku priču i činjenicu, ulogu vojvode Mirka Petrovića u pohari Kuča, da li primjeniti tu vašu analogiju ili jednakost ako su Crnogorci preklali samo jedno dijete u majčinom naručju zaslužuju li da se zovu ljudi? Je li to to? Svako dobro
„To što Đinđićeva stranka, koju je prethodno obnovio Borislav Pekić, a osnovao Milan Grol, danas osuđuje rehabilitaciju Draže Mihailovića, nema veze s demokratijom, već s komunistima koji su još jednom zalutali u Krunsku,
Skoro negdje razgovaro sam sa jednim iz uzeg rukovodstva tada Markom Jankovicem njih je bilo na pocetku mislim 13 ,kada se pocela osnivati demokratija u Srbij ,pricali nadugo i nasiroko,izmedju ostalog prica Marko : ” svi su bili jedonglasni da se Pekic izabere kao vodja tada,medjutim Pekic to odbije i naravno obrazlozi,pa dobro kad nece Pekic neka bude Kosta Cavoski, narvno svi se sloze ,ali ne lezi vraze digne se Djindjic i kaze da to nije demokratski i predlozi protiv kandidata onu komunjaru od Micunovica “,i eto da ne pricam dalje tako su komunisti u samom pocetku radjanja demokratije od Milosevica do voh jajara danas unistili sve sto se unistiti moze.Djindjic se digao slucajno,dosao iz Njemacke slucajno.Nema srece dok se to sve ne rasturi kao Bugarska skupstina,UDBA i sve njene predhodnice od vremena Osamnlija koji su poceli drogu da proizvode u danasnjoj Makedoniji 1880 pa kasnije Jugoslavija to razradila do dana danasnjeg .dusa nam je zatrovana tim raznim sektama udruzenjima klanovima,mafijasima zasticenim svjedocima ,zenama u crnom i bijelom nvo.ovo nema nidje
Tekst ti je odlican a karj mi se najvise svidja,jer i danas kao i tada odslikava nase stvarno stanje, zalost i tuga.
„S ulice se čuje bat nogu i pesma.
Četiri godine čekala se pesma,
četiri godine bat nogu.
Ni ova pesma ni ove noge..