Uljarević: Sistem koji ne prepoznaje poeziju srpskih pjesnika

U Pobjedi je 1. avgusta, na naslovnoj i na devetoj strani, objavljen obiman tekst sa naslovom I Uljarevićev sistem jedva prepoznao Kuće beskućnika. Pobjeda, ignorišući Zakon na koji se pozvao pozva urednik Radomir Uljarević, do danas nije objavila reagovanje koje sam poslao sutradan po objavi. 

Njegovo reagovanje prenosimo u cjelosti:

Povodom teksta objavljenog 1. avgusta u Pobjedi, želim samo da ukažem na niz netačnih opservacija koje su u njemu iznesene. Prije svega, želim da ukažem na razloge zašto sam ja kao urednik, između ostalih knjiga, potpisao i knjigu Bećira Vukovića Kuće beskućnika, uz napomenu da je proces objavljivanja bilo koje knjige prilično složen, i da taj proces gotovo po pravilu prate i greške, uz poslovičnu aljkavost bibliotečkih službenika, izdavača i štampara. Otuda i izreka: ni čovjeka bez mane, ni knjige bez greške. Ni ovo izdanje u tom smislu nije izuzetak. Gotovo sve knjige prije nego što se konačno odobre za štampu prođu takozvano preprint izdanje, dakle, prvo štampano izdanje koje nije zvanično, i na koje se samo forme radi dodaju podaci za impresum, da bi na tim preprint primjercima urednik i recenzenti, neposredno prije nego što knjiga bude puštena u štampu, unijeli ispravke tokom takozvane superice. E par primjeraka tog, tzv. preprint izdanja se nepažnjom izdavača, našlo među knjigama koje su objavljene nakon unesenih ispravki.

U Pobjedinom tekstu stoji: U toj knjižari, koja je u vlasništvu Radomira Uljarevića… knjiga postoji u svega par primjeraka. Nije u redu da mi se pripisuje vlasništvo nad nečim što ni formalno nije moje. Valjda bi trebalo da je loše to što je neko vlasnik nečega? Ja vjerujem da je suprotno, pod uslovom da je taj neko svojim trudom nešto stekao. A to što je zbog povremenog nestanka struje u knjižari padao kompjuterski sistem, povod je za spektakularni naslov, i to na naslovnoj strani: I Uljarevićev sistem jedva prepoznao Kuće beskućnika. Ako bih u tom maniru reagovao, mogao bih da kažem da Pobjedin sistem ne prepoznaje poeziju srpskih pjesnika, s obzirom na činjenicu da su brojni srpski pjesnici uz Crne Gore u poslednjih trideset godina dobili niz važnih nagrada za poeziju u inostranstvu, i da je isto tako značajan broj njihovih knjiga prevedeno i objavljeno na stranim jezicima, a da Pobjeda o tome nije objavila ni slovce. Za Pobjedu to nije informacija koja zaslužuje da nađe mjesto ni u dnu kulturne rubrike, samo zato što se ti pjesnici izjašnjavaju kao srpski. Nerado podjećam na tu argumentaciju, ali nažalost stvari tako stoje.

Autorka pomenutog teksta, profesorica ruske književnosti i crnogorska pjesnikinja, decidirano kaže da u knjizi Kuće beskućnika: vrijednosti nema, potom duhovito zapaža da je ta Bećirova knjiga namjerno napisana loše kako bi do kraja unizio državu koja ga je bogato nagradila. Ja iskreno vjerujem da ona tako i misli. I ne samo ona. Vjerujem da samo upućeni mogu da proniknu u zaumnu stranu stihova koji se ovih dana na mrežama navode kao loši stihovi. Izvrgavanje ruglu tih, i drugih stihova je samo još jedna pohvala tim stihovima, i zaslužuje kratak osvrt, adresovan na sve koji olako pokušvaju da se bave poezijom, ili da tumače poeziju.

Dakle, preostao im je jedini validni argument, a to je da pokažu kako poezija Bećira Vukovića nije dostojna nagrade. Dobro, to je legitimno pravo, neki govore čak i za najveće crkvene dostojnike da nisu dostojni. Poezija Bećira Vukovića djeluje kao incident u horskoj genijalnosti koja se nadvila nad domicilnom književnošću. On se usudio da piše drugačije, tu ste ga našli, satjerali ste ga u ćošak, ne sviđa vam se šta on piše, ne sviđaju vam se stihovi koji su raščistili sa guslarskom tradicijom. Osim toga, nema onih milozvučnih tompsonovskih melodija, nema ničega što miluje vaš istančani sluh, gospodo. Riječju: pobjeda je vaša.

Živimo u nemogućem vremenu, tačnije u vremenu u kome je sve moguće, svjedoci smo kako nečitači pokušavaju da čitaju poeziju. Naslov jedne knjige Bećira Vukovića glasi Nečitač. Pročitajte makar tu knjigu, uvjerićete se da je riječ o vama. I ako ste već nečitači, onda  što pažljivije sa poezijom, pogotovo ako ste tvrdi na uho, jer potreban je sluh. Ostavite se onoga što je za vas nedokučivo. Ako vi nalazite da je snošaj na mašini loš, nemojte tu pjesničku sliku da vrednujete prema ličnim utiscima. Promislite o toj citatnosti. Zašto pjesnik indiskretno otkriva ime autorke citata o veš mašini – Ana? Da li se možda baš time postigla radikalna depersonizacija: marka mašine je važnija od snošaja. Ime je najmanje važno. Eto, i sami vidite, s poezijom nije sve tako prosto, pa i kad ukazuje na prostotu u kojoj neki vide unižavanje Crne Gore. Sami su se navukli na tanak led. Mitske slike postmodernog doba nečitače ostavljaju na cjedilu.

Svijet je u haosu. Došlo je do vršne tačke – u nas je organizovan prvi protest protiv poezije. Protiv loše poezije, jer protestanti zavređuju bolje pjesnike. Hajde da o tome promislimo. Možda bi trebalo zabraniti knjigu Kuće beskućnika? Možda bi to bilo neko rešenje? Možda bi barbari bili zadovoljeni?

U čemu je problem ove knjige? Ona se bavi nečim usputnim, reklo bi se površnim, pri tome, ona ponire do dna, silazi u osnove bića, dotiče nevidljivo i neshvatljivo, i time sama postaje neshvatljiva i nevidljiva, pa se ne treba čuditi čitaocima koji tvrde da ove knjige nema. Nje gotovo da nema, jer u njoj nema ništa od teksta na koji fnavikli.

Još od svoje prve knjige Bećir Vuković neodstupno oblikuje svoj jedinstveni svijet, sa neupitnom povjerenjem u jezik bajalica, zbrajalica, skrivalica, poskočica, rugalica, zagonetki i drugih zamjenica. A taj jezik rađe koristi deminutive: /kratkih, kratkih nožica/ Ručica još kraćih, kraćih/; jer nije dovoljno što su ručice po sebi kratke, pesnik, majstor deminutiva ih još skraćuje: kraćih, kraćih! Dakle, taj jezik rađe koristi deminutive nego augmentative koji tehnikom uvećanja detalja, (ili organa) stvaraju sarkastične predstave, ali i tehnika umanjenja proizvodi ironijske i crnohumorne efekte; bizarne slike insistiraju na koncentrovanom zlu, a zlo je centralna tema koja zaokuplja pažnju autora ovih naoko benignih i bezazlenih pjesničkih slika…

Knjiga Kuće beskućnika mrsi konce nespremnim čitaocima, nenaoružanim izvjesnim znanjima. Oni s pravom protestuju protiv književnog teksta koji je toliko iritantan da sami tekst rađe proglašavaju nepostojećim. Ne samo što ne žele da čitaju, što ne žele da vide, oni odista ne vide na tolikoj daljini, jer ova poezija je hiljadama milja daleko od miljenika bivše vlasti koji su obučeni da čitaju kroz jednopartijske naočare. Ništa dalje.

Bećir ustrajava u svojim knjigama na toj distanci, na tom rastojanju, ne dopušta da se približi nekvalifikovan čitalac. Otišao je predaleko. Oslobodio se metafore, lirike, stilskih figura, još je preostalo samo u naznakama nešto ironije, kao da se kreće ka potpunom brisanju teksta, brisanju riječi, ili njihovom oslobađanju od suvišnih značenja koja opterećuju, kao da koristi samo znakove, takva poezija može da iritira, da navede na protest sve one koji se gube u gravitacionom polju poezije apsurda. Lova u nejasnom. Crne umetnosti. Nedospeva. Nečitača. Kuća beskućnika. A sve navedeno valja Poneti na pusto ostrvo.

Bećir Vuković zastupa jednu sasvim posebnu književnu misao, i zato nije tako jednostavno predvid‌jeti i razumjeti ovu poeziju – nju je lakše previd‌jeti nego razumjeti. Usamljeničke vizije ovog pjesnika ukazuju na ono što je najvažnije, a što je tako skriveno da se da samo naslutiti u nekom neosimbolističkikom pojmovnom sistemu.

Poetsko filosofska aforističnost ima pečat iskustvenosti, tako da čitalac zadobija povjerenje u stihove koje ne mora, a možda i ne treba, da pokušava da razumije. Na momente stvari se gube, prelaze u druga agregatna stanja, i poezija se tiče ničeg koje je entitet koji ovd‌je u formi transcedentnog stupa na scenu.

Izgleda da je u Crnoj Gori, ako nema rimovanja gotovo sa poezijom, ako vas ne uspavljuje muzikalnost srpskog stiha, gubite razum, razdražuje vas svaki otklon, vi ste više za klasični pristup i književnosti, i veš mašini. Bećir je otvorio to pitanje uloge mašine u procesu identitetskih prepoznavanja, s jedne strane, s druge strane su oni koji preferiraju klasične poze prikazane u Kama sutri. Oni svoje prikaze pjesničkih knjiga upodobljuju sa rubrikom u koju se upisuje nacionalnost. Sve kao u doba fašizma, kao 12. jula, iako se već 13. jula raskrstilo sa onom Nezavisnom Crnom Gorom koja je bila napravljena po uzoru na Nezavisnu državu Hrvatsku. To je rodno mjesto ove nove književne kritike, to je suština problema.

Ispalo bi da smo se džabe svađali ako ćemo da se mirimo, ako ćemo da budemo svi zajedno, kao 13 jula, onda smo se za džabe međusobno ubijali, poslije 13 jula. Kakvo pomirenje – revolucija još uvijek traje! Drugi svjetski rat se obnavlja. A šta je sa našim građanskim ratom, sa našim vjerskim ratovima, na klackalici između 12. i 13. jula? Sad oni koji baštine vrijednosti 12. jula, ne žele da se mire sa dobitnicima 13-julske nagrade.

A pjesnik zapeo: Mir svima!