Ukrajina? Evo, da pitamo Gogolja

Piše: Želidrag Nikčević

Kad smo dobro raspoloženi, obično kažemo da velika književnost ljudima donosi radost i razvija im maštu, ali se rjeđe prisjetimo da ona ponekad nepogrešivo ocrtava konture budućih događaja.

Drugim riječima, ponekad nam surova zbilja otvori oči za skrivene aspekte književnog djela koje smo mislili da poznajemo do tančina, i tada nastupa čas „novog čitanja klasike“.

Evo jednog zgodnog primjera. Gogoljeva priča „Kako su se zavadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič“ bila je važan dio obrazovnog programa u Sovjetskom Savezu i „okolini“. Između ostalog, po njoj je snimljen popularan i solidan film. Kako se ova priča servirala sovjetskim školarcima?

Poenta je, navodno, u raskrinkavanju klasnih podjela: ispada da je Gogolj prvi u ruskoj književnosti tako jasno i bespoštedno ismijavao vulgarnost, zlobu i glupost tadašnjih spahija-malograđana.

U međuvremenu, Gogoljeva priča kao da se tek sad raskriva u svojoj čudesnoj pronicljivosti. Slobodno se može reći da je donedavno ni Rusi nisu pravilno razumjeli, tvrdoglavo ne uviđajući da je to u stvari zlobna, ali vjerodostojna karikatura Ukrajinaca, koji su se genijalnom ruskom piscu već tada poprilično smučili.

To je veoma čudno slepilo, jer Gogolj ne samo da nije maskirao anti-ukrajinski karakter svog djela, nego ga je na svaki način isticao. Obratite pažnju: kod njega Ivan Ivanovič nije obični Ivan Ivanovič, nego Ivan Ivanovič Pererepenko, a Ivan Nikiforovič nije samo Ivan Nikiforovič, nego Ivan Nikiforovič Dovgočun.

Svi likovi u priči su Ukrajinci sa idiotskim prezimenima i idiotskim načinom ponašanja. I žive nigdje drugdje već u srcu ukrajinstva – u Poltavskoj guberniji, u gradiću Mirgorodu.

Ni Pererepenko ni Dovgočun nisu plemići. To jest, oni su plemići, ali lažni, i Gogolj to stalno naglašava. Nemaju nikakvog obrazovanja, tuđi su im bilo kakvi duhovni interesi. Prvi Ivan redovno čita jednu te istu knjigu sa odsječenim koricama – kao Čičikovljev sluga Petruška – ali zato sa velikom uživancijom hrani svinje i ćurke, rezbari drvene Zapravo, Pererepenko i Dovgočun su Adam i Eva ukrajinstva, od kojih ishode milioni savremenih „samosvjesnih“ Ukrajinaca. činije i kašike.

Dokazom plemićkog porijekla Pererepenko smatra zapisnik o krštenju u knjizi koja se čuva u crkvi. Na kraju, ispostavlja se da je njegov otac bio sveštenik, koji mu je i ostavio „imanje“ – parcelu blizu mjestašca Mirgorod, gdje je samo jedna zgrada okrečena (sve ostale su ukrajinske glinene), a glavni ukras je ogromna lokva u centru, u kojoj se valjuškaju svinje.

Istina, krov te jedine zgrade je neobojen, jer su firnajs neophodan za farbanje Ukrajinci ukrali i pojeli s lukom. Istog takvog porijekla je i „plemić“ Dovgočun – Pererepenkov komšija, koji se od njega razlikuje samo većom grubošću i primitivnošću – on po svom imanju hoda u „prirodnom stanju“.

Zapravo, Pererepenko i Dovgočun su Adam i Eva ukrajinstva, od kojih ishode milioni savremenih „samosvjesnih“ Ukrajinaca.

Zanimljiv je opis sukoba između ukrajinskih „prijatelja“, koji je doveo do znamenite svađe. Pererepenko je vidio da Dovgočun ima staru slomljenu pušku i počeo da ga moljaka da mu je pokloni. Uzgred budi rečeno, njemu oružje uopšte nije bilo potrebno; svoju molbu je zasnovao na pretpostavci da to oružje ne treba ni komšiji.

Kad Dovgočun odbije da mu dâ oružje, Pererepenko mu uopšte ne predlaže da ga kupi, nego da ga razmijeni za svinju – što je, složićete se, veoma karakteristično.

Idiotizam prelazi u sabotažu

Diplomatski pregovori dvojice ukrajinskih „plemića“ dovode do daljih komplikacija.

Susjedi jedan drugog maltretiraju sitnim zanovetanjima i svađama, idiotizam prelazi u sabotažu, kad ogorčeni Pererepenko preko noći pretesteriše komšiji gusinjak, i završava se tipično ukrajinskim kukavičlukom i podlošću, kad je pakosni diverzant odlučio da svog prijatelja s kojim je 20 godina bio nerazdvojan prijavi vlastima.

Naravno, i Dovgočun je došao na istu briljantnu ideju: istog dana je sam napisao dostavu.

U tim prijavama Ukrajinci jedan za drugog od vlasti traže sumanute kazne: Pererepenko moli da se Dovgočun okuje lancima i strpa u zatvor, a Dovgočun zahtijeva to isto za Pererepenka, i još ga valjano izbatinati i poslati u Sibir.

Dalje stvar poprima čisto ukrajinski tok. Svinja koju Pererepenko nudi u zamjenu za pušku probija se do lokalne administracije i jede Dovgočunovu „prijavu“, nakon toga gradonačelnik od Pererepenka iznudi mito i – zadovoljan patrijarhalnim rešenjem problema – pokušava da pomiri komšije.

Ali ništa od toga. Dovgočun odlučuje da slučaju prida političku boju. Koristeći usluge plaćenog političkog konsultanta, on piše dostavu na nadležno više mjesto, optužujući lokalne zvaničnike za dosluh sa specijalno poslanom Pererepenkovom svinjom i na osnovu ove opasnosti zahtijeva da se pokrene postupak a komšija utamniči.

I tako, plemeniti dvoboj ukrajinskih vlastelina nastavlja se narednih 12 godina. Pročitajte, podsjetite se. Gogolj na kraju priče uzdiše: „Dosadno je na ovom svijetu, gospodo.“ (Ovo je svakako metafizičko uopštavanje, ali na pozadini vrlo preciznih geografskih i mentalitetskih referenci.)

Kakav je ukrajinski karakter, po Gogolju?

Dakle, ukratko, kakav je ukrajinski karakter, po Gogolju? Ukrajinac je čovjek sirov, koji živi isključivo za materijalne interese. On sve ocjenjuje sa materijalne strane i dalje od toga ne ide.

Prirodna grubost i prostakluk prikrivaju se (od Poljaka usvojenom) galantnošću, do te mjere odvratnom na pozadini tuposti i surovosti, da ukrajinsko „evropejstvo“ proizvodi potpuno suprotan efekat.

Za Ukrajinca je karakteristična patološka okrutnost. Potpuna nesposobnost da se shvate duševni pokreti i interesi drugih ljudi prerasta u sadizam. Prepredena duševna organizacija sadistu vodi u stalne konflikte, u kojima izazivač neočekivano počinje da se ponaša kao mazohista.

U sukobima je Ukrajinac kukavica. Djeluje podmuklo, a glavni motiv njegove socijalne aktivnosti nije želja da se uspostavi narušena pravda, nego kukavičluk. Frustracija ga tjera na histerične i neuspješne inicijative, prije svega na potkazivanje.
Nije teško primijetiti da su se sve te crte tokom sledećih 200 godina sačuvale u djevičanskoj čistoti, i čak su ojačale. I nije se to desilo zato što je Gogolj tako vjerno fiksirao nacionalni karakter Ukrajinaca, nego zato što je on to učinio u periodu njegovog rađanja.

Tako je Gogolj nevoljno ispao jedan od arhitekata ukrajinskog karaktera, a njegovo stvaralaštvo kamen temeljac „samobitne“ ukrajinske kulture. Uzgred budi rečeno, ni Gogoljev „Revizor“ nije karikaturalna predstava Rusije i ruske provincije, nego takođe prikaz nezavisne Ukrajine, preobraćene u apsolutnu fikciju.

Hljestakov je doputovao (očigledno u isti taj Mirgorod) iz Peterburga. Ranije je, kao Hljestakovski, mogao doći iz Varšave, sad on kao neki Hljestman ili Hljestou stiže iz Berlina ili Vašingtona, a iz njegove ruke žderu kolačiće beskonačni Skvoznik-Dmuhanovski, Zemljanike i ostali Bopčinski i Dopčinski.

Pa ipak, može se reći da je u poslednjih nekoliko godina ruska narodna samosvijest i bez Gogoljeve pomoći napravila ogroman korak naprijed. Kao prvo, reklo bi se da su Rusi najzad razumjeli kakvi su Ukrajinci, a kao drugo, neočekivano su shvatili da u poređenju sa veoma bliskim narodom posjeduju izuzetne kvalitete: sažaljenje, trpeljivost, težnju da se drugome pomogne… Da nisu zlopamtila.

A gogoljevska priča se nastavlja i ovih dana, kad tetke, strine i ujaci iz Kijeva i Harkova urlaju preko telefona na svoje moskovske, rostovske ili novosibirske rođake:
– Hej, vi tamo, proklete seljačine! Crkli dabogda! Zašto nema novčanih uplata! Jeste li mi pripremili mjesto u bolnici? Moram da se liječim! Što ćutiš? Odgovaraj!“

A rođaci odgovaraju: – Oh, držite se. Poslaćemo nešto para.

I dođite da se liječite, snaći ćemo se nekako.

Pa onda brišu suzicu: – Jadni Kolja, Lena, Saša.

A iz slušalice dopire vrisak: – Nisam ja za tebe nikakav Saša, nego Oйleйksьяnьdr!!!