Ugledni profesor Mihailo Pupin

Na današnji dan, 7. februara 1896, srpski naučnik Mihajlo Pupin načinio je prvi rendgenogram u istoriji medicine, zahvaljujući kome je izveden prvi hirurški zahvat uz pomoć rendgenskog snimka.

Piše: Vojislav Gledić

Bilo je poznato da iks zraci utiču na fotografsku ploču, ali da se dobije slika – bilo je potrebno najmanje sat vremena. Pupin je uspio da vrijeme dobijanja fotografije skrati na svega 5-6 sekundi. Bio je to ogroman uspjeh, koji je posebno došao do izražaja u medicini u kojoj su upravo rendgenski zraci počeli da se koriste prilikom snimanja ljudskog tijela.

Pupinu nesumnjivo pripada to otkriće iako je bilo mnogih osporavanja tog njegovog doprinosa ovoj oblasti fizike. Postoje, međutim, dokumentarni podaci o vremenu objavljivanja Pupinovog otkrića u američkom časopisu „Elektricitet“ iz 1896. godine.

Upravo navedena godina bila je jedna od najtežih koje je slavni profesor, naučnik i pronalazač Pupin proživio. Najpre, sam naučnik je jedva preležao tešku upalu pluća, a neposredno potom, aprila 1896. godine, njegova supruga Katarina je, nažalost, podlegla istoj opakoj bolesti.

U autobiografiji „Sa pašnjaka do naučenjaka“ Pupin to opisuje na sljedeći način:

„Četrnaesti april 1896. godine zabilježen je u mom kalendaru kao srećan dan. Petnaesti je osvanuo kao divno svježe proljećno jutro puno sunčevog sjaja. Nisam mogao da odolim iskušenju te sam se uputio pješke kroz Centralni park na Kolumbija koledž da bih održao svoja prepodnevna predavanja. Stigao sam u slušaonicu pun života kojim kipti zdrava mladost. Moji studenti su mi rekli kasnije da je prvi dio predavanja tog jutra jasno pokazivao moje zadovoljstvo. Ali pri kraju predavanja, odjedanput sam osjetio slabost. Iznenadna groznica pogodila me je kao grom iz vedra neba. Pet dana kasnije, moj život je visio o koncu. Zametnula se teška borba između snažnog srca i teške upale pluća. Srce je pobijedilo. Ali kada je kriza prošla i moj ljekar smatrao da sam dovoljno jak da podnesem udar teške novosti, saopštio mi je da je moja žena umrla prije nekoliko dana kao žrtva iste bolesti. Ona se zarazila ovom nemilosrdnom bolešću liječeći mene. Moje srce izdržalo je šok, ali su mi nervi popustili. Prvi put sam u životu shvatio smisao snage volje. Shvatio sam ga jer sam znao da više nije bilo one duševne snage koju sam uvijek ojsećao. Prvi put, od momenta kada sam napustio svoj rodni Idvor, prije dvadeset i šest godina, trebalo je da me neko vodi i da me čuva. Život mi nikada nije izgledao tako beznadežan kao tog strašnog proljeća 1896. godine. Ali želio sam da živim jer sam imao malu ćerku koju je trebalo odgojiti…“

Pupinova kćerka Barbara trebalo je da ima roditelja koji će se starati o njenom životu, potrebama i vaspitno-obrazovnoj usmjerenosti. Trebalo je, najpre, da se on dobro oporavi i da se rehabilituje kako bi mogao da se posveti svojim mnogobrojnim poslovnim i privatnim obavezama.

Njegov ljekar i lični prijatelj mu je preporučio da se neko vrijeme odmara, bez ikakvih psihičkih i fizičkih napora, u jednom svježem kraju daleko od Njujorka. Pupin je, naravno, prihvatio savjet njujorškog ljekara doktora Frederika Šeparda Denisa, inače poklonika njegovih istraživanja na području iks zraka i njihove primjene u medicini. Ovaj ljekar mu je štaviše ponudio svoju vilu u Norfoku.

„Profesore“ – rekao mi je jednog dana. „Ako ne prestanete da mislite na sebe, nećete nikad ozdraviti“, piše Pupin.
„Na to sam ga upitao: A na šta drugo da mislim?“
Pupina su tada opsjedale mučne misli, noćne more, posebno su mu se često ukazivali jezivi kosturi koje je ranije posmatrao snimajući ljudsko tijelo pomoću rendgenskih zraka. Ljekar je uvidio da takvim postupkom neće moći da izliječi svoga pacijenta, koga je izuzetno cijenio i volio, pa je preduzeo drugačiju terapiju. Poslije nekoliko dana pojavio se, kako to piše Pupin, sa lijepim žutim kočijama u kojima su bila upregnuta dva divna ždrepca boje tamnog kestena. Ljekar je, inače, izuzetno volio rasne konje i imao svoju ergelu.

Pupin je takođe bio veliki ljubitelj ovih pitomih i pametnih životinja.

Konji su sijali na lijepom sunčanom vremenu (bilo je ljeto 1896. godine) i blistali poput stare mahagonije. Kada ga je ljekar upitao kako mu se konji sviđaju, a Pupin odgovorio lakonski „Čista ljepota i vječna radost“, doktor mu je poklonio ždrepce stare tek tri godine i kočiju, uz savjet da mlade konje mora dobro da istrenira jer su bili neuvježbani. Pupin se sa poznatom upornošću, a i ljubavlju, prihvatio tog posla jer je od mladosti maštao da se bavi uzgojem konja. Želio je takođe da kupi malu farmu daleko od velegradske vreve i na njoj provodi godišnje odmore i prigodne vikende.
Na izložbi koja je u njujorškom Medison skver gardenu organizovana u jesen 1897. godine Pupinovi konji (Komet i Princes Rouzi) dobili su prvu nagradu. To se ponovilo i na izložbi u Filadelfiji u proljeće 1898. godine kao i na drugim sličnim smotrama. „Osvojili su (njegovi konji – prim. V. G.) mnoge nagrade, ali nijedna nije bila tako dobro došla kao moje vraćeno zdravlje“, ističe Pupin.

Na jednoj od izložbi za Pupinov rad i uspjehe u odgajanju rasnih konja posebno pohvalno se izrazio pravnik i sudija Rajvs, nekada njegov kolega na studijama na Kolumbiji, inače veliki poznavalac i ljubitelj konja.

– Pupine – uzviknuo je Rajvs – ako vi ovako obučavate i studente kao što ste obučili konje, vi ste najveći profesor u Americi!

– Mogao bih – rekao sam mu na to – ako ne bih morao da radim istovremeno sa dvije stotine već samo sa dva studenta.
O nastavnom procesu Pupin je mnogo razmišljao. Bio je uvjeren da je rad u manjim grupama daleko bolji, kvalitetniji i efikasniji nego sa mnogobrojnim studentima. Individualna nastava, međutim, još nije nailazila na ono razumijevanje kako to zaslužuje.

Talentovani i natprosečno inteligentni i nadareni studenti zahtijevaju samostalan rad, u kome mogu da ispolje sve svoje kvalitete. Kada se obrazuju u većim grupama, u kojima se nastava odvija na prosječnom nivou, ne mogu da ispolje svoje potencijalne mogućnosti i sposobnosti.
Pupin je u Norfoku, poslije kupovine imanja (1897), često boravio i dobro upoznao tamošnje stanovnike. To su bili ponosni gorštaci, u državi Nju Ingland, koji su teško prihvatali pridošlice. I Pupinu je trebalo dosta vremena (više od godinu dana) prije nego što je stekao simpatije i prijateljstvo u tom lijepom i brdovitom kraju. Ipak, njegova divna i plemenita priroda se brzo ispoljila pa su ljudi u Norfoku shvatili da im je došao kao susjed plemenit i izvanredno inteligentan i slavan čovjek sa kojim treba održavati tople i prijateljske odnose.

U Norfok bi često dolazili i Pupinovi prijatelji, posebno kolege sa Univerziteta Kolumbija, i sa njime organizovali zajednička slavlja i obilježavali njegove rođendane. Tada bi znali zapjevati i po koju srpsku pjesmu što je Pupina činilo izuzetno veselim i raspoloženim. Uživao je u takvim trenucima i to mu je krijepilo i snažilo zdravlje. Uvijek je nastojao da se podsjeti na svoj Idvor i tako obnovi svoje duboko preživljene dane provedene u starom zavičaju. U tim trenucima je sijao od sreće, a to su dobro znali njegovi prijatelji, pa su uvijek nastojali da udovolje svom voljenom profesoru i naučniku svjetskog glasa.

Pupinov boravak u Norfoku, udaljenom oko 350 kilometara od Njujorka, uvijek je predstavljao posebno osvježenje za ovog znamenitog čovjeka. Boravak mu je naročito prijao nakon zdravstvene krize koje ga je umalo stajala života.
Redovna nastava na Kolumbija univerzitetu zahtijevala je velike psihičke i fizičke napore. Pupin je stoga morao da bude izuzetno pripravan za obaveze koje je preuzeo i uvijek obavljao sa besprekornom revnošću. Godine 1901. postao je redovan profesor univerziteta i tako stekao najviši stepen univerzitetskog zvanja. Do kraja karijere redovne nastavnika (do 1929) bio je izuzetno angažovan na mnogim redovnim i vanrednim nastavničkim zadacima. Okupio je veliki broj studenata i saradnika. Posebno je bilo značajno da su se mnogi mladi ljudi, talentovani i željni znanja, opredjeljivali za studije elektrotehnike zahvaljujući upravo popularnosti i reputaciji koju je Pupin uživao ne samo u Njujorku (posebno na Kolumbiji) nego i u cijeloj Americi.

Uporno je radio u svojoj laboratoriji, odmah nakon ozdravljenja, a najplodniji period njegove pronalazačke aktivnosti pada između 1890. i 1895. g. Tri su glavne oblasti Pupinove pronalazačke delatnosti, i to (1) telekomunikacije, (2) radiotehnika i (3) radiologija. Ono što je kao pronalazač postigao upisano je zlatnim slovima u savremenu tehničku i sveukupnu civilizaciju.

Preko četrdeset godina Pupin je bio neumorni profesor Univerziteta Kolumbija. Karijeru je počeo 1889. godine, nakon povratka iz Evrope i uspješnog doktorata odbranjenog kod slavnog Helmholca, pa sve do penzionisanja 1929. godine. Ali i poslije toga nastavio je sa nastavničkom djelatnošću. Želio je da povremeno, bez posebnih obaveza i stalnih tečajeva, održava predavanja novim mladim generacijama iz oblasti teorije elektriciteta, područja u kome je bio neosporni velikan i autoritet svjetskog ugleda. Na njegova predavanja dolazili su mladi ljudi željni znanja i svjesni da imaju mogućnost i čast da se upoznaju sa jednom veoma značajnom oblašću koju predaje čovjek koji je umnogome doprinio razvoju upravo tog domena savremenog tehničkog područja.

O Pupinovim profesorskim, naučnim i pronalazačkim sposobnostima i kvalittima najrečitije govore upravo njegovi studenti, posebno oni koji su postigli svjetsku slavu na polju elektrotehnike, odnosno u oblasti nauke i tehnike kojima ih je učio njihov veliki i omiljeni profesor. Ovdje prenosimo neka od njihovih svjedočenja.

Istaknuti američki pronalazač Armstrong okarakterisao je Pupina kao svog velikog nastavnika na sljedeći način:
„Velika je čast za one koji su bili Pupinovi učenici. Kada sam kao stariji đak Kolumbija univerziteta počeo 1912. godine da sarađujem sa Pupinom, njegovi prilozi za telefonsku tehniku, njegov sistem električnog usaglašavanja i njegov elektrolitski detektor bili su poznati i ovdje i na strani. Ali ono što svijet ne može da zna, to je izvor inspiracija koji je on bio za sve koji su radili u njegovoj okolini. Samo oni njegovi učenici koji su prešli težak put istraživača zaposlenih u naučnim proučavanjima mogu ocijeniti svjetlost inspiracije kojom je on ukazivao na nove puteve. On je olakšao onima koji su ga slijedili. Njegova sposobnost da jasno vidi osnove problema, njegova hrabrost da se hvata u koštac sa velikim teškoćama, njegovo pomno ulaženje u detalje i napor da se savlađuju teškoće i njegovo nepopuštanje pred prolaznim neuspjesima – davali su sjajan primjer koji je podsticao energiju i maštu učenika.“

Drugi Pupinov učenik, pronalazač na polju radiotehnike dr Alfred Goldšmit, piše o čovjeku od koga je imao šta da nauči:

„Kao učitelj Pupin nas je sve inspirisao. Njegova slobodoumna nastava privlačila nas je da ga sledujemo u rešavanju problema, krajnje komplikovanih, koje je objašnjavao pred svojim đacima. Mi smo doslovno mogli da posmatramo na djelu njegov stvaralački um. On nije znao samo da objasni predmet koji je predavao, već je njegov način da se približi i rješava probleme, koje je otvoreno iznosio svojim đacima, bio podstrek za njih. Bio je čovjek bez bombastih fraza, snažan i jasan u izrazu i neobično određen i izvoran. Oni među nama koji su imali sreću da budu njegovi učenici znaju vrlo dobro da su u njemu imali ne samo učitelja, već i prijatelja koji je i docnije, u njihovoj karijeri pokazivao za njih veliko interesovanje.“

Pupin nije održavao samo redovna predavanja na Kolumbija univerzitetu gdje je izveo na desetine generacija vrsnih stručnjaka. Njega su često pozivala razna društva i naučne ustanove da održi poneko predavanje o raznim aktuelnim temama. I drugi univerziteti su, takođe, bili počašćeni kada bi se Pupin pojavio na njihovim katedrama. Mnogi naučnici su izuzetno cijenili ne samo naučni i pronalazački Pupinov rad nego i njegovu kreativnu i inspirativnu nastavu. Samo profesori sa bogatim naučnim iskustvom mogu da obučavaju studente da i oni budu kreativni i plodotvorni.

Od svih oblasti koje je Pupin decenijama iznosio ne samo na redovnim nego i na raznim drugim predavanjima, posebno mjesto, ipak, zauzimaju Faradejevo učenje i Maksvelova teorija elektromagnetizma. Njegova predavanja iz tih oblasti su kasnije publikovana u raznim časopisima pa i danas djeluju izuzetno lijepo, jasno i inspirativno. Njegovo izvanredno poznavanje matematičko-fizičke suštine navedenih teorija, pri čemu je i sam dao originalne priloge, pokazuje sa koliko entuzijazma i lucidnosti je ovaj profesor znao da prenese svoje znanje i na slušaoce manjeg obrazovnog nivoa. Pupin je duboko pronicao u smisao prirodnih pojava i time podsticao i svoje slušaoce i čitaoce da zalaze u smisao prirodnih pojava, tj. da se i sami udube u probleme o kojima je raspravljao.

Ono što treba posebno podvući jeste i činjenica da je Pupin bio izvanredno markantna ličnost, fizički jak i naočit, a u argumentaciji ubjedljiv, bez velikih riječi, fraza i drugih pomoćnih radnji i sredstava kojima se ponekad služe neki iskusniji nastavnici. On je želio jasno i nedvosmisleno da ukaže na problem, da odvoji glavne od sporednih pojedinosti – i tako svoje slušaoce (ili čitaoce) direktno uputi u suštinu onoga o čemu govori. Bio je izuzetno snažna ličnost i to se moglo vidjeti u svakom susretu sa ovim divnim i izuzetno dobroćudnim čovjekom.

„Pupinova pojava ostavljala je u svakom društvu na sve prisutne izvanredan utisak“, piše inž. Slavko Bokšan u svojoj knjizi o Mihajlu Pupinu. „Njegova impozantna glava sa visokim i širokim čelom odavala je već na prvi pogled čovjeka više inteligencije, a njegova sposobnost da uvijek u razgovoru nađe podesnu temu pokazivala je elastičnost duha, veliku načitanost i široku kulturu, koja nije bila ograničena samo na prirodne nauke i tehniku. Pupin je osvajao i svojom tjelesnom pojavom. Bio je vrlo krupan čovjek, srednjeg rasta, oštrog, prodornog pogleda i energičnih pokreta.“

Od kada je postao redovan profesor (tada je imao 47 godina), neprekidno je držao nastavu, ali je pri kraju života imao problem sa nogama pa više nije mogao jednostavno da dolazi u učionicu i održava svoja čuvena i nadaleko poznata predavanja. Kada je počeo da koristi invalidska kolica, na Univerzitetu su probili posebna vrata kako bi njihov omiljeni profesor, slavni naučnik i genijalni pronalazač mogao nesmetano da ulazi u dupke punu slušaonicu. Svaka njegova riječ je sa velikom pažnjom slušana, njegovi argumenti pomno praćeni, a čitavo izlaganje je ostavljalo uvijek konzistentnu i logički zaokruženu cjelinu.

Kroz svako njegovo predavanje provijavao je duh velikog i nadahnutog čovjeka koji je čitav svoj život posvetio nauci i tehnici, a njegov humanitarni i društveni rad su ga uvrstili u najveće dobrotvore koje je srpski narod imao u istoriji.
O nadahnutosti i opijenosti naukom i tajnama svijeta Pupin najljepše i najrječitije govori u autobiografiji, posebno u zadnjim poglavljima. Tu na jedan dubokouman, ali i poetičan način izlaže svoj stav i poglede iskusnog istraživača, duboko zagledanog u tajne prirode. Ta opijenost tajnama svijeta, od travke do zvijezda, bila je ona životna vodilja koja je stalno podsticala Pupina da istraje u traženju odgonetne prirode svjetlosti i drugih fizičkih fenomena. Posebno, ipak, treba izdvojiti njegov izvanredno značajan izumiteljski rad kojim je dao neprocjenjivi doprinos savremenoj civilizaciji.