UDBA je ukrala iz Ostroga, a današnja vlast hoće da je „potopi“ u Cetinjsku pećinu
1 min read
Filermosa
Piše: Jovan Markuš
Čudotvornu ikonu Majke Božije Filerimske uradio je lo blagoslovu Presvete Bogorodice polovinom I vijeka Sveti Apostol i Evanđelist Luka. Po predanju, tokom prvog vijeka ovu čudotvornu ikonu Majke Božije Sveti Apostol Luka odnio je u pustinju gdje su živjeli prvi monasi tzv. nazoreji. Ona je tada dobila ime Bogorodica Filerimosa-Pustinoljubna. Poslije toga ikonu je Sveti Apostol Luka prenio u svoj zavičaj Antiohiju. Ne zna se tačno kad ali čudotvorna ikona Majke Božije Filerimske ubrzo je prenijeta u Jerusalim ( najvjerovatnije tokom četvrtog stoljeća ). Carica Istočnog Romejskog Carstva Evdokija, supruga cara Teodosija II, oko 430. godine ikonu Majke Božije Filerimske prenosi iz Jerusalima u Konstantinopolj. Ikona je kasnije pohranjena u znamenitoj Vlahernskoj crkvi.
Poslije napuštanja Konstantinopolja od strane krstaša 1204-te godine, mnoge hrišćanske svetinje su opljačkane, a među njima i ikona Presvete Bogorodice Filerimske. Ona je završila u rukama rimokatoličkog monoško-viteškog reda Jovanovaca, poznatih još i pod imenom bolničara ili hospitalci. Jovanovci su ovu svetinju ubrzo prenijeli u Svetu Zemlju.
Oni su potom od strane muslimana potisnuti iz Palestine, odakle su se povukli na ostrvo Kipar gdje su proveli 19 godina ( od 1291. do 1310. ). Tako je ikona Bogorodice Filerimske nakratko prebivala i na Kipru. Tokom 1310. godine Jovanovci su prešli na ostvo Rodos gdje su sagradili vojna utvrđenja, bolnice i svoju rezidenciju. Ikonu Filerimske Bogorodice pohranili su u velelepnom hramu posvećenom Bogomajci, pravoslavnom drevnom svetilištu zvanom „Filerimos“ blizu grada Rodosa. (Po tom manastiru i brdu na kome je sagrađen ta ikona se i do danas naziva „Bogorodica filermska“, ili „Filermoska“).. No ostrvu Rodos ikona Filerimske Bogorodice spojena je 1484. godine sa desnom rukom Svetoga Jovana Krstitelja koju su Jovanovci dobili na poklon od turskog sultana Bajazita II. Ove dvije svetinje spojene su zatim sa dijelom Časnog i Životvornog Krsta Gospodnjeg koji im je poklonjen od Ludviga XII najvjerovatnije na početku šesnaestogo stoljeća.
Zbog turskih opsada ostrva (1480; 1522-1523) ove svetinje prenešene su sa brda Filerimosa u grad i vraćene nazad sve dok Jovanovci nisu bili primorani da napuste Rodos i krenu prema Italiji (1523). U Italiji (Mesina, Baja, Ćivitavskja, Viterbo) prebivale su do 1527. da bi onda bile prenete preko Francuske (Vijfrank, Nica 1527-1530) na ostrvo Maltu u mesto Birgu, u hram Sv. Lavrentija (1530-1571) i konačno u grad Valetu (hram Sv. Marije Pobediteljke 1571-1578, i u Joanitsku Katedralu Sv. Jovana Krstitelja 1571-1798). Jovanovci na ostrvu Malti postepeno stvaraju moćnu državu. Godine 1573. malteški vitezovi su na Malti sagradili i veliki katedralni hram posvećen Svetom Jovanu Krstitelju u kojem su pohranili sve ove tri velike svetinje.
Krajem osamnaestoga stoljeća (17. Juna 1798. godine) zbog nemogućnosti da Maltu odbrani od moćnog Napoleona Veliki Majstor reda malteških vitezova Ferdinand fon-Gompeš je sa tri velike svetinje i vjernim vitezovima napustio Maltu koju su okupirali Francuzi. Poslije propasti na Malti predstavnici malteškog reda poklonili su 3, avgusta 1799. godine tri velike hrišćanske svetinje ruskom caru Pavlu I Romanovu. Tom prilikom predstavnici Jovanovaca predali su caru Pavlu I i dokument o odrečenju Ferninanda fon-Gompeša od čina Velikog majstora koji je potpisan 6. jula 1799. godine u Trstu. Tako je ruski car Pavle I zvanično postao Veliki majstor reda malteških vitezova i vlasnik tri velike svetinje. Car Pavle I Romanov dao je nalog da se 12. oktobra 1799. godine, na dan sklapanja braka njegove kćeri Jelene Pavlovne sa princom Fridrihom Ludvigom, nasljednikom Meklenburško-Šverinskim, tri velike hrišćanske svetinje prenesu u novosagrađeni carski dvorac u Gatčinu, tj. u pridvornu crkvu Svetog Apostola Pavla. U znak velike blagodarnosti Bogu na podarenim svetinjoma car Pavle I je platio da se sve tri velike svetinje okuju u čisto zlato i ukrase mnogobrojnim brilijantima, rubinima i safirima.
Velike hrišćanske svetinje ipak nisu ostape u pridvornoj crkvi u Gatčinu već su se čuvale u crkvi Zimskog dvorca ruskih careva u Petrogradu. Poslije izgradnje sabornog hrama Svetog Apostola Pavla u Gatčinu koji je 29. jula 1852. godine osveštao mitropolit Nikonor svetinje su ponovno prenijete u Gatčino. One su po naređenju cara Nikolaja I Romanova u Pavlovskom Soboru ostale 40 dana radi poklonjenja naroda svetinjama, a zatim su vraćene u crkvu Zimskog dvorca. Ovo je postao običaj koji se održavao sve do propasti carske Rusije. U vrijeme strašnih dana oktobarske revolucije svetinje su se u početku nalazile u crkvi Zimskog dvorca ali su ubrzo prenesene u Gatčino gdje su radi sigurnosti ostale sve do nedjelje 13. oktobra 1920. godine. Tada ih je nastojatelj sabornog hrama Svetog Apostola Pavla protojerej Jovan Bogojavljenski u prisustvu grofa Ignjateva i još jednog visokog oficira Bijele Armije uzeo sa sobom i odnio u Estoniju. Kada su svetinje prenijete u esgonski grad Talin donijeta je odluka da iste budu predate jedinoj zakonitoj vlasnici, staroj udovici, carici Mariji Fjodorovnoj, supruzi pretposljednjeg ruskog caro Aleksandra III i majci posljednjeg ruskog cara Svetog Novomučenika Nikolaja II. Ona je jedna od rijetkih iz dinastije Romanova koju boljševici nijesu ubili tokom revolucije i neposredno poslije nje. Tri hrišćanske svetinje predate su staroj carici Mariji Fjodorovnoj 1920. godine u njenom rodnom gradu Kopenhagenu. Ona ih je pohranila u ruskoj crkvi Svetog Apeksandra Nevskog u glavnom gradu Danske.
Poslije smrti carice Marije Fjodorovne, koja se upokojilo 13. oktobra 1928. godine, tri velike svetinje su još neko vrijeme prebivale u Kopenhagenu ali je ikona Majke Božije Filerimske ubrzo prenijeta u ruski saborni hram u Berlin.
U znak blogodarnosti srpskom narodu koji je u njedra svoje države s ljubavlju primio hiljade ruskih izbjeglica, poklonjene su tokom 1932. godine blagovjernom kralju Jugoslavije Aleksandru Karađorđeviću sve tri svetinje. Desnu ruku Svetoga Jovana Krstitelja i dio Časnog Krsto kralju Aleksandru poklonio je Mitropolit Ruske Zagranične Crkve Gospodin Antonije Hrapovicki, a ikonu Filerimske Bogorodice poklonio mu je Episkop Berlinski Tihon. Poslije pada Beograda aprila mjeseca 1941. godine kralj Petar II Karađorđević je sve tri velike svetinje, koje su se do tada čuvale u Belom Dvoru na Dedinju, prenio u manastir Ostrog. Po savjetu Patrijarha srpskog Gavrila Dožića kralj Petar je svetinje sa dijelom svoga blaga poklonio Srpskoj crkvi i ostavio u Ostroškoj svetinji.
Poslije drugog svjetskog rata i pobjede komunista koji su i poslije završetka rata nastavili sa gonjenjem Crkve, tri velike svetinje su i dalje tajno čuvane u Ostrogu i nijesu iznošene na svjetlost dana.
U jednoj policijskoj raciji 18. septembra 1952. godine kojom prilikom je na pravdi Boga uhapšen i nostojatelj ostroškog manastira arhimandrit Leontije Mitrović, pronađene su i od crkve brutalno otete tri velike svetinje i mnogobrojne druge relikvije zajedno sa dijelom blaga kralja Petra II Karađorđevića. One su prenijete u Podgoricu gdje su se nalazile u sefovima MUP-a Crne Gore. Svetinje su poslije izvjesnog vremena predate Vjerskoj Komisiji SR Crne Gore. Dvadesetog januara 1978. godine desna ruka Svetoga Jovana i dio Časnog Krsta vraćeni su Mitropoliji crnogorsko-primorskoj tj. riznici Cetinjskog manastira, a čudotvorna ikona Bogorodice Filerimske predata je od strane Vjerske Komisije Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju na čuvanje gdje se i danas nalazi. Od momenta oduzimanja svetinja Crkvi 1952. godine pa do danas sa ikone Bogorodice Filerimske ukradena su od za sada nepoznatih lica dva vrlo vrijedna draga kamena, rubin manjih dimenzija u oreolu Bogorodice i safir velikih dimenzija u centru Bogorodičine ogrlice.
I pored nedvosmislenih usmenih i pisanih obećanja republičkih vlasti da će ikona biti vraćena Crkvi i poslije dodjele sredstava od strane Vlade Crne Gore Cetinjskom Manastiru za adaptaciju kapele u kojoj su sve tri svetinje trebalo da budu pohranjene, ikona Bogorodice Filerimske nedavno je na zaprepašćenje svih u Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj izložena u tzv, Plavoj Kapeli u Narodnom muzeju Crne Gore.
I da: zaboravili ste da kažete – Crnogorac, pravoslavac je pisao ćirilicom, što vi ne činite, pa tako ja, kao Crnogorac, pravoslavac, imam pravo da pretpostavim da vi to niste i tako, ne pripadajući predanju, ne znate stvarno šta su Crnogorci, pravoslavci mislili i osećali. Barem ne više od mene.
A kojoj Crkvi, dozvolićete, je pripadao Crnogorac, pravoslavac?
Ukrala ju je nelegalno samo od onih koji ne veruju, a vernici su jedva dočekali jedinstvenu srpsku Crkvu, koju su pre toga čekali vekovima. I dan danas su dobrovoljno u Njoj.
Što se tiče legalnog vlasništva nad ikonom, niste dobro ispratili njen put. Propustili ste par stotina godina predistorije.
Crnogorca, pravoslavca, nije bila briga za tkz srpsku crkvu cije su arhijereje postavljali inovjernici. Crnogorac, pravoslavac, nije mogao imati postovanja za arhijereje tkz srpske crkve koji su izricito trazili od crnogorske crkve da se pokori Sultanu u Stambolu na Bosforu. Crnogorac, pravoslavac je samo mogao prezirati arhijereje tkz srpske crkve koji su u najmanje 3 navrata koristili crnogorske manastire (manastir Moraca npr) kao centre unijacenja sa Svetom Stolicom. Crnogorac, pravoslavac, je mogao os’ecati samo podsmjeh prema tkz srpskoj crkvi.
Iz koje si ti sad komu-nacističke vukojebine?
Da li si Pircijevo ili Brozovo kopile?
A to sto je SPC nelegalno i nelegitimno „prisvojila“ (citaj ukrala) crnogorske crkve i manastire 1920. (1918 i samu drzavu CG), to nije, po cijenjenom autoru, kradja? Ako cemo da budemo „posteni“ ajde da vratimo i ikonu i relikvije onima kojima su i pripadali – Malteskim vitezovima?
Ne mlataraj!
(Ptrahinja) Za prtljavinu!
Muč jadove, latinaško štene.
Atavističko ateistička struja u Crnoj Gori, u svojoj cjelomudrenosti daje objašnjenje svog nevješto skrivenog projekta da ikonu odvoji od crkve( od majke). Naime, par glava je našlo “spasonosno“ rešenje kako se to rešava u Crnoj Gori u 21. milenijumu. Po njima, ikona će biti posebno stacionirana iz turističkih razloga ( da donosi pare ), a istovremeno kažu da je svetinja. Ikona je tu da ima opšti značaj i da joj se istovremeno dive (klanjaju) i Muslimani i Jevreji i Katolici i Pravoslavci. Hrišćanskoj ikoni ???. Kad god hoće da sakriju istoriju, da zabašure tradiciju počnu da se pozivaju na nadnacionalne, opštečovečanske vrijednosti, a stalno su u necivilizovanoj otimačini i prisvajanju. Na kraju su i iz te ikone , od koje hoće da naprave sablast ukrali najveći dragi kamen.
„Po njima, ikona će biti posebno stacionirana iz turističkih razloga ( da donosi pare )“
Sta ti nije jasno? To je (trzisni) obrazac po kojem funcionise i Crkva, ali to ti ne predstavlja problem? Svrati do Ostroga, da ti se osvjezi pamcenje.
„Ikona je tu da ima opšti značaj i da joj se istovremeno dive (klanjaju) i Muslimani i Jevreji i Katolici i Pravoslavci. Hrišćanskoj ikoni ???“
Opet, iscudjavas se. Opet, navodim primjer – Ostrog, klanjaju mu se sve konfesije.
Dragi prijatelju, pretpostavljam da ste ili daleko od Crne Gore ili daleko od vjere. A i priča Vam je jako prepoznatljiva! Iz kruga “ l “. Pođite U Ostrog , osjetite ono što je najnjepše i najsvetije u Crnoj Gori i pomolite se, duboko iz srca našem zajedničkom svecu za smirenje!
Nemojte mi zamjeriti, samo sam zelio da Vam ukazem na prostu, golim okom vidljivu, cinjenicu – vjerski objekti, narocito pomenuti, Ostrog, lice na trzne centre, odnosno svetilista konzumerizma, a ne onoga cemu/kome su namijenjena.
Hvala na lijepim zeljama, pod uslovom da su iskrene.
Pozdrav
Muč jadove, latinaško štene!
Zaista iskrene! Hoću samo da stavim akcenat da je snaga iskrene i duboke vjere iznad svega i da na njoj treba da je akcenat, jer nas ona produhovljuje i uči da volimo i poštujemo i Boga i ljude. A poneki mirjanin ili svešteno lice, ako zgriješe, zgriješili su na svoju štetu. Naše nije da im sudimo. Samo da ne miješamo Sveto i profano ! Ostrog i ostale Svetinje su nam onoliko značajne koliko ih mi sami osjećamo, ne zavise od drugih! Još jednom, svako dobro želim!
Sve tri konfesije se klanjaju u hramu jedne od konfesija, čijoj je arhitektonici ikona kao svešteni predmet i namenjena. U muzeju ona se podvodi pod isto sa svetovnim premdetima i time joj se želi oduzeti duhovna dimenzija. Musliman, Jevrejin ili Rimokatolik još i mogu da se klanjaju ikoni u muzeju, za Pravoslavca je to sablazan.
Ne funkcioniše Crkva po tržišnom principu, već desakralizovano društvo nameće tržišne modele perifernim slojevima Crkve. Crkva u sakralnoj državi ne mora da plaća porez na prodaju sveća, sveštenici ne moraju da plaćaju doprinose, pa onda ne postoji ni opasnost od određivanja fiksnih cena i podvođenje Svetih Tajni pod „usluge“.
No, cenovnici u Crkvi su i dalje, de iure, interna stvar dogovora na relaciji sveštenstvo-verni, svi prilozi su dobrovoljni, što je u svetovnom društvu nezamislivo.
Simonija u Crkvi je proizvod društvene šizofrenije za koju nije kriva Crkva, nego revolucije.
No, to sve nema veze, u Crkvi mogu da obećaju da dragulji, izraz ljubavi vernog naroda prema Presvetoj Bogomajci, neće biti otuđeni, dok iz rasklimatanih eks-komunističkih obaveštajnih struktura koje vladaju Srbijom i Crnom Gorom to, očigledno, ne mogu.
Iznijeli ste gomilu neistina koje vrijedjaju zdrav razum, pritom, iz neznanja ili namjere, zanemarujete da rad Crkve i ponasanje svjestenstva odredjuju, ocjenjuju i sankcionisu institucionalni okviri unutar crkvene organizacije, organi, tijela, kanoni… i, na kraju, sama Biblija. Crkva, Milane, ima svoj Ustav, kanone, „vladu“, „skupstinu“ i „premijera“ sa „ministrima“.
Osvrnucu se samo na kljucno:
Ne funkcioniše Crkva po tržišnom principu, već desakralizovano društvo nameće tržišne modele perifernim slojevima Crkve.
Da pojednostavimo i napravimo analogiju, koristeci Vasu „logiku“ – za devastaciju crnogorske ekonomije, korupciju i kriminal nije odgovoran Djukanovic, vladajuca partija ili vrh vladajuce partije, nego periferne strukture – opstinski odbori koji su, je li, prihvatili nametnutu igru, u duhu vremena i ambijenta u kojem zive, te su upropastili crnogorsku privredu i stvorili monstrume, poput kotorskih klanova. Djukanovic bi zelio da stvari dovede u red, medjutim, on nema moc da zaustavi zle i mocne predsjednike opstinskih odbora u Andrijevici, Niksicu, Tivtu…
Milane, osim sto naplacuje usluge i prodaje rekvizite, Crkva prihode ubira i tako sto gradi hotele, zgrade i poslovne prostore. Visoko svjestenstvo obitava u vilama, vozi se u luksuznim limuzinama, uz pratnju obezbjedjenja. Dakle, u potpunosti – i simbolicki i prakticno – funkcionise kao kompanija u uslovima trzisne privrede.
Ništa od toga što mi zamerate nisam pomenuo, tako da nije uputno ni da se branim od toga. Osim što se potpuno slažem da crkveni „organi“ i kanoni osuđuju ponašanje pojedinih sveštenika prema kriterijumima Svetog Pisma.
Ti kriterijumi nisu svetovni, niti kapitalistički, niti u duhu „socijalne pravde“ koju propagira „levica“. Da bi vam bilo jasnije, pomenuću vam primer iz Biblije, kad se Juda žali što Hristos ne proda mirise koje je dobio od jedne od Judejki, a Gospod mu odgovara da su „siromasi tu svakog dana…“ itd. Juda nastupa kao levičar, on u središte postavlja materijalne odnose i svodeći ljudsku prirodu na nužnu telesnost, unižava čoveka ispod onoga što Bog ima da spase.
U tom smislu, Sveto Pismo nema apsolutno ništa protiv toga da se sveštenik vozi u „mercedesu“, ako se njegovo srce ne prilepljuje za materijalne darove vernih. Za Crkvu, „mercedes“ i trotinet isto su. Za kapitalističko društvo nisu, ono u središte odnosa postavlja materijalne resurse.
Sad, da ne mislite da se meni sviđa što se sveštenici voze u skupim kolima masovno, što zidaju hotele i sl. ja samo predlažem da se stvar ne koletivizuje, već da se „sud javnosti“ (ako već mora da ga bude) preusmeri na pojedince. I kažem da crkveni sistem vrednosti može da porodi patrijarha Pavla, a vancrkveni ne može.
I „institucionalnost“ Crkve je rđava usluga koju Crkva čini svetu u potrebi da mu se približi. Crkva je ontološka zajednica vernih u Bogu, njena suština nije u „mercedesima“, nije čak ni u ikonama, nego u onome što se ne vidi.
Ako me već pitate, Đukanović je kriv samo zato što pristaje da bude kriv. Kao što rekoh kriva je revolucija sa svojom desakralizacijom društvenih odnosa, koja je otvorila put divljem kapitalizmu i njegovim post-komunističkim zastupnicima, koje u CG predvodi g. Đukanović.
Da je u društvenom središtu Bog, a ne novac, prvo bi iščezla mafija, korumpirana oligarhija a za njom i gojazno sveštenstvo. Ali, nije Crkva (ne kao institucija, već kao ontološka zajednica) postavila novac u središte, ona ga trpi. Procena vrednosti dragulja na ikoni Bogorodice je dobar primer za tu razliku.
P. S.
Vređanje zdravog razuma nije neki argument protiv Hrišćana, jer su oni na to pozvani, kao sluge „Ljubavi Hristove, pretežnije od razuma“. Hrišćani nisu racionalisti, u opštevažećem smislu.
Eshatološki viđeno i doživljeno, Vi svojim komentarima svedočite zaista nepodnošljivu lakoću banalne površnosti ovozemaljskog simulakruma materijalističke praznine i jalove taštine gde je novac tek jednako jalovi mimezis pomenutog simulakruma…Prosto, izmiče Vam radosna, Slovesna i Logosna punoća Sabranja koja je, Blagodaću Duha Svetoga, ovekovečena na čudotvornoj ikoni Majke Božje, jer ikonopisanije Lukino jeste tajanstveni i Veličanstveni proboj večnosti u vreme…Ne može se nikako, nigde i nikad ovremeniti večnost, a tek je neizvodljivo banalnim i bezvrednim novcem, ali se ovečnjeni trenut vremena, fragment atomiziranog prostorno – vremenskog šarenolažja nepodnošljivo lako racionalno i malorazumski, spekulativnim razborom upisuje u linearnu istorijsku čitanku, čija se svaka stranica, pa i naša sadašnja, tek što je ispisana i pročitana stičući i povlačenjem prsta ispod napisanog, kruni i zaboravlja, jer nema ni smisla ni vrednosti koja bi je u večnost obeležila…