U susret jubileju Radničke partije: Sve dok bude bilo radničke klase i obespravljenih postojaće i Radnička partija

Piše: Momčilo Miško Manojlović, potpredsjednik Radničke partije 

Nikako da zaboravim ružne, krvave, pljačkaške devedesete.
Godine kada je čovjek čovjeku bio mrzitelj i krvnik.
Godine koje su kod čestitih i časnih izazivale beznađe i očaj, ali i revolt i bunt protiv onih koji su nas zakrvili i opljačkali, svodeći naše dostojanstvo na nivo gladnog psa koji udvorički maše repom, nebi li se gazda sjetio da mu sa pune trpeze baci neku kost.

Upravo ovo vrijeme je generisalo i moju budućnost narednih dvadeset i više godina, svodeći svakodnevicu na neprestane proteste i borbu sa vjetrenjačama za život dostojan čoveka.
Uz odvažne i hrabre poput pokojnog Janka Vučinića, prkosni i nepokorni Nikšić, a kasnije i gotovo sva radnička sabraća iz Crne Gore, pokušavali smo građanskim protestima povratiti sopstveno dostojanstvo i osjećaj da smo i mi ljudska bića.

Nažalost, bila je to gotovo uzaludna borba.
Oni su pljačkali skrivajući se iza države, imajući na raspolaganju svu ekonomsku i političku moć, neophodnu da sačuvaju svoje neopravdano stečene privilegije, a mi smo uzalud pokušavali da probudimo svijest crnogorskih građana i ukažemo na nepočinstva ovih na vlasti i njima bliskih osoba.

I tako više od dvadeset godina protesta, ulica, štrajkova glađu, policijskih kordona, sudija za prekršaje, pločnika ispred Vlade i raznih ministarstava, gladi i žeđi, ljetnje žege i decembarskih mrazeva, tuge i pitanja sa čime sjutra prehraniti porodicu.

Iz ovakvog miljea iznikla je Radnička partija. Lider ove dvodecenijske borbe Janko Vučinić je 1. maja  2015. godine u Nikšiću, obznanio postojanje novog-starog subjekta na političkom i socijalnom nebu Crne Gore, obznanio postojanje Radničke partije.

Neko pametan je rekao da svaka revolucija „ždere“ svoju djecu. I ova naša odnijela je lidera i osnivača „Radničke“.
Nastavila je Radnička svoju borbu žaleći za čovjekom koji je bio sinonim ove partije i sinonim borbe za prava svih obespravljenih.

Posle nebrojeno godina, došla je sloboda. Počeli su da se ostvaruju neki davni, nedosanjani snovi. Ideja socijalne pravde, solidarnosti i jedinstva odjednom počinje da biva realnost.

Taman kada pomislite da vam je sve to na dohvat ruke, imate osjećaj da se nalazite žedni svega, pored bistrog, plahovitog planinskog potoka i samo treba da se sagnete i utolite tu svoju ogromnu žeđ, neko ko misli da je iznad ostalih, da više zna, da je bogom dan da vam i dalje kreira sudbinu, sa obadvije svoje prljave noge stane u taj bistri planinski izvor, zamuti ga, odnosno zagadi i u vama probudi revolt i nametne pitanje: zar opet?

Još uvijek smo daleko od cilja. Daleko od zemlje socijalne pravde. Daleko od srećnih i nasmijanih ljudi. Daleko od fabrika koje proizvode. Daleko od ljubavi prema zemlji koja je u našem genetskom kodu zapisana kao „Otadžbina“. Još uvijek daleko od života dostojnog čoveka.

Zato naše postojanje i jubilej imaju smisla. Sve dok bude postajalo radničke klase i obespravljenih postojaće i Radnička partija koja obećava da će svim svojim kapacitetima nastojati da Crnu Goru pretvori u jedno normalno, multietničko, građansko društvo, ekonomski napredno i prihvatljivo za život svih njenih građana.

Zato, svim članovima, simpatizerima i prijateljima Radničke srećan jubilej uz želju da je što manje sirotinje i obespravljenih. Da napokon prestane potreba za borbom i naredne godine posvetimo nekim ljepšim i mirnijim temama.

Srećan ti rođendan „Radnička“!