U i na (duši)

Piše: Stefan Grloman

Pored makar jednog rečnika starih izraza iz Boke i Paštrovića svjedoci smo da ovdje u ovim selima još primorci znaju reć’ da idu “u brdo”, kad’ idu “gore” u svoja sela podno brda – a između neba i mora. Da se razumijemo i ta su naša sela na moru, vrlo blizu i imaju taj “famuozni”, traženi “pogled na more” još i ljepši i širi nego li neka terasa tik “uz plažu”. Nego, sad’ je većina primoraca svoje živote preselili na samu obalu. Turizma radi, uglavnom. Jer ribali su i kad su bili gore – “u brdo”.

Zašto ovo zborim? Sve se češće može čuti u ovim vanrednim koronarnim danima, danima kad’ nas može zaboljeti srce, jer “core” je srce, a virus je “corona”, svako malo neko od nas: ide “u brdo” da prošeta, da se izoluje. A možemo li se, možda ovih dana baš spojiti – sa sobom, sa prirodom, sa iskonskim životom. Sa mirom. Sa ljubavlju. Ukoliko možemo to je pohvala našoj snazi. Ukoliko ne, potrudimo se sa jačom voljom.

Nama primorcima je izgleda “u brdu” dubina. “U” – tamo tražimo korijene, tišine, povratke, smiraje. A kao i uvijek “na more” tražimo daljinu, izazov, nemire koji nam hrane puste želje. Čežljivi pogledi na horizont, i tamo “preko” vidljive sfere. “Na” more se i sa morem se uzvisimo, uzdignemo, ponosno nosimo. Takvi smo, naopaki, u brda su nam dubine, na moru visine!

Jer, što će vam pogled na more kad ni sebe ni obalu niste vidjeli pogledom sa mora.

Pročitajte još:

„Ne stajem. Trčim pravo na Pavelića. Dođem na dva-tri metra i pucam. Jednom. Drugi put!“