U dolini slavuja – Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije

Šta ih je to privuklo da krenu na taj dugi put? Miris materinskog mlijeka Majke Crkve Carigradske? Potraga za petom zvijezdom Patrijarha Carigradskog Kirila za kojom je tako dugo tragao Lambro Andronik? Bilo kako bilo, njihov autobus je promicao Crnom Gorom i Srbijom, prema Studenici. U Manastiru Morači srete ih grupa izbjeglica iz Kninske Krajine. Tu su našli privremeno utočište kod svoga zemljaka igumana Rafaila. Pored Đurđevih Stubova u Beranama na mjestu nekadašnjeg gradskog smetlišta vidjeli su smještene u sirotinjske barake grupe nedavnih prognanika sa raspetog Kosova. Prvo su crne ptičurine NATO alijanse bombardovale sveštenu kosovometohijsku zemlju a onda je zaposjele, zajedno sa „ućkama“ – šiptarskim teroristima. Tako su ponovo krenule povorke izbjeglica, poput onih koje je Lambro sretao na svojim putevima od Ajvalije do Carigrada, od Epira do Dubrovnika. Šiptarski potomci Ali-paše Janjinskog ubijali su nevini narod srpski progoneći ga sa vjekovnih ognjišta, goreli su pravoslavni hramovi i manastiri. U neposrednoj blizini gdje su prolazili gledao je Mitropolit crnogorski prije nepunu godinu ne samo srušene bombama mostove i željezničku prugu nego, naročito na putu za Prištinu, prestravljene i lipsale konje, ostale bez domaćina. Najtužnija su bila napuštena krda krava sa nabreklim vimenima: nije bilo domaćica da ih pomuzu. Mjesecima se dizao crni dim iznad Metohije, od spaljenih domova i stogova sijena. Hodeći Carigradu u pohode, sjećajući se na te strašne prizore, Mitropolit je nosio Kirilovom nasljedniku kir Vartolomeju, svome školskom drugu sa studija iz Rima još jednu sliku, strašniju od svih drugih koje je vidio. Sliku zapaljenog hrama Majke Božije u Bijelom Polju kod Peći. Kod je ušao u njega, jula 1999. godine, još je u njemu tinjao žar sagorjelih sveštenih knjiga i ikona. U žaru je sijao sveti putir uvijen u ubrus čudom pošteđen od ognja. Iza oltarske pregrade, na kojoj se još uvijek razaznavao Hristov i Bogorodičin lik, pocrnjeli od ognja, sa kapljama zgusnute smole, čuo se neobičan šum. Nije li se to u oltaru sakrio Šiptar, koji je hram zapalio, pitao se Vladika, očekujući svaki čas pucanj iz oltara. Kada je na kraju zavirio sa strahom kroz južne dveri imao je šta vidjeti: pod svetom trpezom u gareži paljevine drhtalo je kao jasika na vjetru prestravljeno jagnje! Po pustom selu tih dana je sve bilo u plamenu, samo su pucnji odjekivali i kretale se sablasne sjenke u crno obučenih šiptarskih trojki; ubijali su poslednje preostale Srbe. A jagnje? Pobjeglo je negdje u jutarnjim časovima iz zapaljenog sela i uletjelo u oltar da sebi nađe spasa. Dok ga je gledao zgrčenog pod Prestolom učinilo se Vladici da je vidio samog Hrista, „Jagnje zaklano za život svijeta“, vjekovima prinošeno baš na tome oltaru u vidu beskrvne žrtve. Iz istog tog sela, nekoliko dana ranije, uoči Vidovdana, Vladika je sa sveštenicima sahranio djevojku Maricu Mirić, silovanu od četvorice „ućki“ i zaklanu na sirotinjskom kauču u još siromašnijoj kući. Sahranili su je iza oltara Pećke patrijaršije, ćerke Svete Sofije Carigradske. Krvlju poprskano lice zaklane Marice umilo je pred opelo čedna ruke pećke monahinje. Unijela ga je u zemlju preobraženo patnjom i nezemaljskim mirom.

Dok se sjećao tih slika, Mitropolitu se učinilo da su ispred autobusa, koji se kretao prema Velikoj Crkvi Hristovoj, hodali jagnje i Marica: hitali su da se sretnu s utamničenim Patrijarhom Kirilom, da mu prinesu svoj strah i rane, u nadi da će ih pomilovati njegova sveta ruka, od straha osloboditi i Marici krvavu ranu na preklanom vratu zacijeliti …

Opet je naše Kosovo polje, opet je naša Kapadokija

A autobus je gredio kroz Srbiju i Bugarsku, prelazeći treću, tursku granicu. Napokon, poklonici stigoše i u Carigrad, do hrama Živonosni istočnik, ispred koga su Vaseljenski patrijarsi. Stigli su na službu samoga praznika, na vaskršnji poj:„Svetli se, svetli novi Jerusalime, jer Slava Gospodnja na tebi zasija…“ Otpjevasmo slovenski „Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi …“ nad grobovima Patrijaraha, a međ’ njima i na Kirilovom grobu. No, u Fanaru kir Vartolomeja, sadašnjeg patrijarha, ne nađosmo. Otišao je, rekoše, prema Kapadokiji, nedaleko od Ajvalije, da služi na Tominu nedjelju službu Božiju, prvi put poslije maloazijske katastrofe 1924. godine. Čusmo i to da je to prva posjeta Vaseljenskog patrijarha kapadokijskim krajevima poslije jedanaestog vijeka kad su njima zagospodarili Turci.

Noćismo u Carigradu a onda krenusmo za Patrijarhom prema Kapadokiji. Stigosmo kasno noću do podnožja sablasnih vulkanskih stijena. Do tada smo samo čuli i na slici gledali pećinske hramove sa freskama u njima uklesane, monaškim naseobinama u njihovoj utrobi, čak i o episkopskim katedrama i sabornim crkvama koje su ih krasile. Utroba jedne od tih stijena u Urgupu bila nam je prenoćište – pretvorena u motel. Ujutru gledamo s divljenjem: kao da ih je neka džinovska ruka posadila i oblikovala pa streme prema nebesima. Kosta Asimakopulo nam ništa ne kaže: možda je u ovim pećinama i Lambro noćivao na proputovanju prema obližnjoj Ajvaliji, kad je dolazio u posjetu svojoj sestri? Podsjećamo se sa đacima na velike bogovidce i Oce Crkve: Vasilija Velikog, Grigorija Bogoslova, Amfilohija Ikonijskog koji su ovdje živjeli i Bogu se molili, ostavljajući iza sebe neizbrisive tragove u živo pamćenje, stijene i knjige zapisane. Sa zidova pećinskih hramova gledaju nas likovi svetaca slikani od šestog do devetog vijeka; u pogledu im vjekovi i nebozemna zbivanja, sve je blisko i opipljivo kao da se sada događa. Kao da je na njima odslikana vječnost u kojoj „vremena neće biti“. Večeramo u jednom restoranu uz jednostavno gostoljublje Turčina domaćina, i pjesmu đaka. Djeca pjevaju o Romaniji i tužnom Kosovu, gostioničari dograbiše instrument sličan grčkoj liri da prate pjesmu. Ne razumiju riječi ali ih zanijela melodija. Pridodaju svoje narodne pjesme. Isti melos samo drugi jezik. Vidim, domaćin namignu jednom dečku da izađe do čuva stražu pred restoranom. Nešto se potresno događa. Djeca, mangupi, zamjenjuju u pjesmi: „opet je naše Kosovo polje“ riječima: „opet je naša Kapadokija“! Turci udaraju oduševljeno u liru, pripjevaju i sami. Pitam se i sam zanijet: Nisu li ovo neki od onih skrivenih hrišćana sa kojima se sretao u tajnosti Lambro putujući po Maloj Aziji, Pontu, Andrijanopolju? Tako je moćna i svetinjom natopljena Kapadokija; tu vjekovi ništa ne predstavljaju, sjeme hrišćanske vjere tajanstveno i danas rađa. Taj tajanstveni pečat se vidi i na brojnim džamijama koje sretamo kako niču kao pečurke pored puteva Male Azije. Na svakoj od njih je kao po pravilu preslikano kube Aja Sofije. Njegova nebeska harmonija i ljepota bjelasa u džamijskim kubetima od Carigrada do Kapadokije, od Andrijanopolja do Rožaja u Crnoj Gori …

Vrijeme se zaustavilo

Idućeg nedjeljnog jutro na Tominu nedjelju, evo nas, stigosmo u drevno Zelve. Iznad džinovske stijene sa pećinskim hramovima; zajedno sa nama svetogorski monasi: Iguman Ivironski Vasilije, učenik poslednjeg svetog izdanka kapadokijske oblasti starca Pajsija Svetogorca (umro 1994.), rodom iz Farase, blizu Ajvalije, njegova sabraća, monasi iz Manastira Grigorijata, mnoštvo vjernika iz Carigrada, Atine, domaći gradonačelnik, policija, brojni turisti. Oblačno je, bojimo se kiše, služba će biti pod vedrim nebom, iznad improvizovanog oltara postavljen je za svaki slučaj šator… Čekamo patrijarha kir Vartolomeja. Cjelivam se s ocem Vasilijem, starim prijateljem sa Svete Gore i znancem. Smješka se šeretski: „Ko bi drugi stigao dovde ako ne Amfilohije, sa svojim đacima!“. Drago mu; a nama milina u duši. Kao da čujemo glas Milivojeve flaute, onog dječaka iz beogradske tvrđave koji je noću slušao pjesmu na smrt osuđenog Rige od Fere na dunavskom priobalju slavuja, pa je onda prenosio iz mjesta u mjesto, tješeći njome i budeći porobljenu raju, do Janjine i s one strane Carigrada… U Zelve je, pamti istorija, od devetog do trinaestog vijeka bilo na daleko čuveno duhovno središte hrišćanske Crkve. To potvrđuje i do danas očuvana u stijeni uklesana Direkli crkva i drugi sveti tragovi, živi i živonosni. Đaci saznadoše da je u ona drevna vremena ovdje postojala bogoslovija. Dobro je da znaju gdje im je nikla Cetinjska škola u kojoj uče …

Na kraju stiže i Patrijarh. Služi se Liturgija, prva poslije toliko stoljeća. Odjekuje vaskršnja pjesma Zelvskom dolinom, dopire do vjekovima neokađenih pećinskih hramova. Sila vaskršnje molitve se spaja i prožima sa skrivenom silom neizbrisivo upisanom u osveštane pustinjske naseobine, stijene i kamene gromade. Osjećam i vidim: čak i druga islamska vjera se povija pred snagom živog hrišćanskog romejskog duhovnog nasljeđa i hrani se njime, makar tjepesno, preko nebrojenih turista iz hrišćanskih zemalja. Evo još jedne Zelvske doline slavuja … Vrijeme se zaustavilo. Sve se smjestilo u tajnu Hristovog krsta i vaskrsenja. Hristos anesti! Hristos vaskrse! Odjekuje uvijek iznova ovom slavujskom dolinom i odbija se od prepotopskih stijena. Na kraju Svete Liturgije patrijarh sa mitropolitima, episkopima, arhimandritima Svete Gore, monasima, monahinjama i vjernim narodom čini pomen „ocima i praocima i svima mirno upokojenima i mučenički postradalima Male Azije, Kapadokije i svuda i na svakom mjestu pravoslavnih hrišćanima“. Na riječi „mučenički postradalim“, do tog trenutka spokojni patrijarhov glas podrhtava, njegovo tiho ridanje prati pjesma: „Vječnaja pamjat“. Njegova nemušta suza bremenita, kao da su u njoj sabrane suze, tuga, nevina krv hrišćanske raje vjekovima prolivana. Suza žalosnica, umiva napuštene hramove i oltare, grobove i kosti predaka, patrijaraška suza: Vartolomejeva li je, Kirilova ili možda Grigorija V obješenog na kapije Fanara, od tada do danas zatvorenoj?

U Avanosu smo na ručku gosti Patrijarhovi. Poslije ručka obilazimo grad, posjećujemo grnčarske radnje. Grnčarski zanat se ovdje ne prekida hiljadama godina. Pred jednom grnčarskom radnjom, Turčin, videći da smo sveštenici i hrišćani, hvata za ruku oca Jovana i pokazuje mu, da niko ne vidi, krst koji nosi na grudima. Drugi opet uvodi đakona Radoša u kuću: u sobi, na skrivenom mjestu, pokazuje mu ikonu Svetog Marka Efeskog. Pitamo se u čudu: Zar još ima živih potomaka skrivenih hrišćana sa kojima se sretao Lambro Andronik na svojim putovanjima do Ajvalije?

Htjedosmo i mi stići do Ajvalije i Farase, ali nam vrijeme nedostaje. Na povratku prolazimo pored sedam crkava otkrovenja Jovanovog, pored Ikonije, Tijatire, do Efesa. U starom Efesu prolazimo svetim putem između ostataka drevnih helenskih hramova, posjećujemo mjesto sedam efeskih mučenika. Oko ostataka hrama stotine grobova pod zemljom, onih koji su živjeli da tu na tom svetom mjestu efeskih spavača mučenika dočekaju vaskrsenje mrtvih. Okolo kamen i grm okićeni u čvorove svezanim krpicama i amajlijama. To muslimani prinose molitve mučenicima za plodnost i zdravlje. U oltarskoj apsidi porušenog čuvenog hrama Svetog Jovana Bogoslova prerezasmo slavski kolač. Otac Jovan se sjetio da ga ponese a potrefio se praznik samog Apostola ljubavi. Podijelismo od kolača ne samo svojima nego i svima koji se tu nađoše brojnim turistima. U dijeljenju kolača javi nam se tajna Hljeba koji silazi s neba i svima se daje kao Ljubav.

Plač Grkinje

Evo nas opet u Carigradu. Ulazimo u Svetu Sofiju, to čudesno ovaploćenje nebeske ljepote. Kažem đacima: tiho pjevajte Hristos vaskrse iz mrtvih… Čuje se tihi bruj poput poja slavuja. Masa posjetilaca se okreće kao na komandu prema đacima. Svi znaju da je to strogo zabranjeno turskim zakonima, a stiče se utisak koa da su upravo to svi očekivali. U hramu se sve pretočilo u pjesmu, vaskrsni poj kao da nije ni prestajao od poslednje Liturgije služene 1453. godine, dvadeset devetog maja. Popesmo se putanjom vizantijskih careva na balkone hrama. Sa sačuvanih mozaika gledaju nas Gospod, Majka Božija i poneki car, kao živi. Đaci tiho pjevaju. Pjevanje privlači pažnju bračnog para, rekoše da su iz Tesalije. Mlada žena prilazi mi i pita: „Znate li, oče, u koji stub se sakrio sveštenik pred ulazak Turaka u Svetu Sofiju, sa Pričešćem, pa čeka dok dođu oslobodioci? Da li je to onaj blizu ulaza u hram, s lijeve strane, napukli?“ – „Tako govori predanje“ kažem. „A znaš li ti da pjevaš drevnu pjesmu O Svetoj Sofiji“, stin Aja Sofija ognadija, vlepo ta evzokaja … – U Svetoj Sofiji naspram vidim evzone …”? – Ne znam, odgovara. Pjevajte mi, ako znate“. – Kakva si ti Grkinja kad ne znaš najtužniju ali i najljepšu pjesmu svojih predaka?“ I počeh tiho da pjevam prvu strofu ove himne porobljene raje, punu tuge ali i radosne nade. Kad stigoh do riječi kojima ratnici, evzoni, poručuju: „Gospi našoj, Vladarki, kaži da ne tuguje a ikonama da ne plaču, evzoni im to poručuju … vidim mlada žena zarida, nasloni glavu na moje rame, potresena. A u meni otvori se nešto dublje od razuma i srca, zastalo u grlu, pretvoreno u ridaj. Šta je to bilo? Zgusnuti u suzu šest vjekova raspeća Svete Sofije? Otkrovenje sabornog plača pokoljenja? Trepet božanske ljepote Mudrosti Božije kojoj je ovaj veličanstveni hram posvećen? Molitveni šapat vaseljenskih patrijaraha od Jovana Zlatoustog do patrijarha Kirila i Vartolomeja? Skamenila se pjesma na usnama. Žena kroz plač šapuće: „Pjevajte“. Njen muž stoji pored nas u čudu i gleda. Đaci se pitaju: Šta se to zbiva sa vladikom? Zašto ova žena rida na njegovom ramenu? – „Ne mogu pjevati, ostavi me na miru“, kažem joj. Žena, uplakana, hvata muža pod ruku i gleda oko sebe kao da dolazi iz nekog drugog svijeta. Dajem djeci znak da zapjevaju tiho: „Anđeo zaklikta blagodatnoj: Čedna Djevo, raduj se, i opet kažem raduj se … “ Umilna melodija se još jednom razliva hramom. Čini vam se: Odnekud iz dubina odjekuje pjesma skrivenog svetosofijskog hora. Ili to možda anđeli poju na nebu vaskršnju pjesmu? …

Ostavljamo Svetu Sofiju i Carigrad, posjetivši Patrijaršiju i hram svetog Đorđa, kao i nekadašnji manastir „Zemlja živih“. Vrativši se doma, Cetinju, ispunjeni svim što smo doživjeli i vidjeli, potreseni svetosofijskim viđenjem, pitamo Kostu Asimakopula, darovitog pisca ovog ljetopisa U dolini slavuja: Nije li to možda nama darivana u Svetoj Sofiji svjetlost one pete zvijezde patrijarha Kirila Carigradskog, za kojom je tragao Lambro Andronik skoro jedno stoljeće?

Svetosofijsko tajnoviđenje, bilo kako bilo, sija nam od ovog potresnog časa kao zvijezda vodilja. Obasjavajući svojom svjetlošću tamu i tugu prošlih vjekova i budeći nadu za dolazeći vijek. Hvala ljetopiscu Kosti što nam je otkrio postojanje te nezalazne zvijezde i ukazao na put kojim se njoj ide …

Cetinje 27 . septembar 2000.

Mitropolit crnogorsko-primorski

Amfilohije

(Pogovor Mitropolita crnogosko-primorskog g. Amfilohija za roman „U dolini slavuja: pripovest o prošlim i budućim vremenima“, autor Kosta Asimakopulo“. Sa grčkog prevela Marika Bajić, izdavač Rad, Beograd, 2001. godine, str. 233-241. Objavljn je i kao dodatak časopiisu Svetigora 2002. godine.

Priredio: mr Aleksandar Vujović, profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore

Fotografije sa maturske ekskurzije učenika IV generacije obnovljene Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog (1995-2000), koji su predvođeni Mitropolitom Amfilohijem, razrednim starešinom jeromonahom Jovanom Ćulibrkom, sadašnjim Episkopom pakračko-slavonskim, Episkopom Jovanom Purićem  i ostalim profesorima Cetinjske bogoslovije, ministrom vjera u Vladi Crne Gore g. Budimirom Dubakom, brojnim gostima profesorima i književnicima, maja 2000. godine, obišli Bugarsku, stradalnu Kapadokiju i Carigrad.

Fotografije: + Života Ćirić,

Pročitajte JOŠ:

Rutina