Turizam sa razglednice: Miločer bez tranzicije

Piše: Nikola Vasojević

Mjesta sa turističkih prospekata većinom su potpuno drugačija i ružnija nego na razglednicama, ali za Miločer se to ne može reći. Ova mala uvala između Bečića i Svetog Stefana čak je u stvarnosti ljepša nego na turističkim plakatima. Na tim razglednicama ne može se čuti mir i skladnost mora, obale i nadaleko poznate vile. Sve je tu postalo jedno, stopilo se u neki trenutak van vremena, zastalo na tom vremenskom iskoraku, skamenilo se u ljepoti i sakrilo od pogleda. Kao da se Miločer može vidjeti tek onda kada ga više niko ne vidi i kada sam odluči da na trenutak izađe iz svoga oklopa i okupa se u bistrom moru.

Možda sam sujetan više nego što treba, pa mi se juče učinilo da sam vidio taj trenutak izlaska Miločera iz svoje ljušture. Prepoznao sam ga u jednom postarijem čovjeku koji je sjedio na kamenoj ogradi u hladovini stoljetnih borova. Ništa nije nosio u rukama, bio je odeven kao i svi ljudi tokom ljeta i reklo bi se da po ničemu nije bio različit od ostalih. Bio je zagledan u plažu, vilu i more, i nije skidao pogled sa njih. Učinilo mi se kao da je zastao tu među borovima kako bi se sva ljepota ovog zaliva ogledala u njemu i poslala poruku da je sve na svom mjestu i da ljudi nijesu uspjeli da unište čari i tajne ovog zaliva. Na trenutak sam pogedao u stranu, a već sljedećeg čovjeka među borovima više nije bilo. Kao da nije ni bio tu, a u okolini nijesam mogao da ga pronađem. 

Sa plaže Miločera nije se čula plažna buka iz Bečića ili Svetog Stefana. U daljini je nad Bečićima letio paraglajder, gliseri su šarali sanstefanskim morem, ali ništa od toga nije bilo u Miločeru. Kao da i ružnoća i primitivizam imaju neki urođeni strah od ljepote, pa zaobilaze ovo mjesto. U blizini je vašar taštine i kocke u okruženju „Maestrala“, ali i to se razvijalo na pristojnoj udaljenosti od Miločera. Nažalost, nije bilo juče mnogo ni radoznalaca u Miločeru, a malo ko je zastao na borovoj stazi, već su svi žurili da se što prije utope u gužvi na obalama Svetog Stefana i obližnjim restoranima.

Miločer kao da se od svih grehova tranzicije i materijalne koristi sam odbranio. Pobijedio je nezajažljivu ljudsku želju da čovjek uvijek i svuda bude na prvom mjestu, pa i kada prikazuje onu svoju najgoru stranu. Zato je trebalo biti malo van vremena da bi se Miločer juče vidio u svoj svojoj ljepoti. Eto, tješim se da sam na trenutak zastajanja u tom zalivu naslutio tajnu toga mjesta. A možda je sve bilo plod odbljeska svjetlosti sa pučine, koji me je prostrijelio i na trenutak izveo iz sopstvene kože.