Turisti koji ubijaju

U vrijeme najžešće faze građanskog rata u Libanu, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, jedna američka turistička kompanija nudila je sedmodnevni boravak u Bejrutu, koji je uključivao hotel s najmanje četiri zvezdice, pun pansion, vodiča, automatsku pušku „kalašnjikov” i četiri okvira municije, odnosno 120 metaka kalibra 7,62 mm.

Vodič je goste koji su uplatili taj „paket” vodio po djelovima Bejruta u kojima je bio moguć „slobodan lov” na ljude. Kažu da je ta turistička agencija napravila dobar posao.

Možda je ona bila i preteča današnjih mnogobrojnih privatnih bezbjednosnih agencija koje regrutuju plaćenike za razne vrste sukoba u svijetu. Jer, 21. vijek je očito vrijeme privatizacije ratova, pošto javnost u mnogim državama sve manje podnosi žrtve u redovima svoje armije.

Najlakši način da se izbjegnu sve neprijatne diskusije u parlamentima, sva pitanja opozicije tipa „zašto ginu naši momci u sumnjivim ratovima”, jeste angažovanje stranih plaćenika. Za njihovu smrt niko ne treba da se pravda, a nijedna vlada ne mora bilo kome da polaže računa.

Konvencija UN iz 1989. godine definiše plaćenike rata kao „osobe posebno regrutovane, lokalno ili spolja, koje se bore u oružanom sukobu s isključivom željom za sticanjem lične dobiti”. Pravno, definicija je isuviše uska, šta ako se neko kao stranac bori u tuđem ratu iz čisto ideoloških motiva? Ili iz emotivnih motiva? U građanskim ratovima na teritoriji nekadašnje SFRJ bilo je dosta stranaca-plaćenika, ali bilo je i dobrovoljaca koji nijesu ratovali za novac.

U agresiji NATO-a na SR Jugoslaviju 1999. godine iz SAD je na Kosovo stiglo oko 700 Albanaca državljana SAD. Svi s američkim pasošima i svi u okviru tzv. Atlantske brigade, koja je ratovala na Kosovu protiv države Srbije. I niko u Beogradu zbog toga nikada nije uputio nijednu riječ prekora Vašingtonu! Niti je Vašington nalazio za shodno da taj slučaj objasni javnosti Srbije. Njihovi građani otišli turistički malo do Albanije, pa onda malo zalutali na Kosovo.

Dakle, ne treba se previše uzbuđivati oko toga ima li državljana Srbije u ratovima u Siriji, u Libiji, ili u Ukrajini. Svako ko ima pasoš Srbije može da ode na letovanje u Tursku, pa onda preko granice u Siriju, ili do Tunisa, pa onda u Libiju.

Naravno, bilo bi dobro donijeti zakon koji sankcioniše privatno učešće u tuđim ratovima, ali je veliki problem kako nekome dokazati da se u takvom ratu borio isključivo radi zarade. Fotografije? Uvijek može da se brani da se slikao radi štosa, ili zabave. Dva svjedoka? Budimo ozbiljni, trebalo bi prvo pravno „pročešljati“ privatne bezbjednosne agencije kod nas, videti čime se sve one bave, kakve sve međunarodne kontakte imaju, koja ovlaštenja i za koje oružje imaju, i gde sve šalju svoje ljude. To je osnova regrutacije za privatno ratovanje. A to nije problem samo Srbije, jer sve zemlje u Evropi danas se suočavaju s tim fenomenom.

Naravno kada mediji donesu vijest da su u toj i toj zemlji u nekom ratu ubijeni, ili zarobljeni državljani Srbije, to nije prijatno za imidž države. Ali, ako se oko toga ne uzbuđuje javnost Švedske, Francuske, ili Italije, što bi se i mi uzbuđivali previše. Otišli su privatno, država ne stoji iza te avanture, pa je i odgovornost privatna.