Tramp je potcijenio Kinu

Piše: Džang Đun

Baš kada je trgovinski sporazum između Sjedinjenih Država i Kine bio na vidiku, pregovarači su vratili na početak. Neposredan razlog za prekid pregovora bilo je insistiranje Kine na znatno izmjenjenom nacrtu sporazuma, koji, prema administraciji američkog predsjednika Donalda Trampa, nije u skladu sa prethodno dogovorenim uslovima. Ali glavni uzrok kineskih promjena u nacrtu – razlog koji stoji iza njihovog oklevanja da se udovolji američkim zahtjevima – leži u fundamentalno pogrešnoj procjeni Trampove administracije.

Jednostavno rečeno, SAD su precijenile svoju snagu. Sporazum koji je Kina izmjenila bi obavezao kinesku stranu da donese neke zakonske izmene koje su zahtjevale SAD, a sam sporazum je ispregovaran usred agresivne američke kampanje protiv kineskog telekomunikacionog giganta Huaveja. Ta kampanja je podrazumavala uvrštavanje te kompanije na američku trgovinsku crnu listu – što bi prekinulo njeno snadbijevanje kritičnim tehnologijama – i pritiskanje saveznika da i oni izoluju kompaniju.

Dalekosežne posljedice

Iako će ovakvi postupci bez ikakve sumnje naškoditi Huaveju, kompanija će vrlo vjerovatno nadoknaditi svoje gubitke uspostavljanjem čvrstih veza sa drugim brzo rastućim kineskim tehnološkim kompanijama. Za ostatak sveta, međutim, napadi Trampove administracije na Huavej – i na Kinu generalno – će imati dalekosežne posledice.

Kina je isuviše duboko ukorenjena u globalnim lancima snadbijevanja da bi tek tako nestala. Izopštavanje vodećeg svjetskog industrijskog proizvođača – sa tržištem od 1,4 milijardi potrošača – ozbiljno će poremetiti globalne lance vrijednosti (lanac vrijednosti je skup aktivnosti koje kompanija koja posluje u određenoj industriji obavlja kako bi isporučila proizvod ili uslugu; prim. prev.) i baciti sijenku na čitavu svjetsku ekonomiju.

Pogrešne procjene Trampove administracije su možda djelimično nastale zbog brzopletosti, u nadi da će zabilježiti „pobjedu“ uoči predsjedničkih izbora naredne godine. Ali Sjedinjene Države su takođe ubjeđene da su u prednosti nad Kinom, koja navodno ima slabe adute jer zazire od teškog prizemljenja svoje ekonomije. Ali stvari ne stoje tako.

Iako Kina uvozi relativno malo iz Sjedinjenih Država, ona u ovom trgovinskom ratu ima više raspoloživog oružja od svog protivnika. Osim direktnog vršenja odmazde kroz carine na poljoprivredne proizvode i komercijalne avione, ona bi mogla da pooštri kontrolu kapitala, da se riješi svog džinovskog udjela u američkim dužničkim obveznicama, ili da vještački obori vrijednost svoje valute. (Talas povratne devalvacije drugih svjetskih valuta koji bi bio izazvan poslednjom opcijom destabilizovao bi američki dolar, kao i međunarodne monetarne institucije.)

Međutim, Kina je do sada pokazala priličnu uzdržanost. Primjera radi, uprkos nedavnoj depresijaciji ženminbija (kineske valute koja se često izjednačava sa juanom; prim. prev.) u odnosu na američki dolar, Narodna banka Kine je izrazila namjeru da održi stabilnost deviznog kursa. Čak i ako je produbljivanje tenzija sa Sjedinjenim Državama oko trgovine i tehnologije primora da preduzme neke kratkoročne mjere odmazde, Kina će vjerovatno nastaviti da bude uzdržana i u doglednoj budućnosti.

Razlog je jednostavan: umjereni pristup služi dugoročnim interesima Kine, i direktno (kroz podržavanje kontinuiranog ekonomskog rasta i razvoja, očuvanje socijalne stabilnosti i zaštitu državnog integriteta) i indirektno (kroz izbegavanje novih skupih poremećaja na globalnom tržištu). Ironično, to će takođe primorati Kinu da se posveti temeljnim strukturnim reformama koje zahtevaju SAD.

Izbjeći Tukididovu zamku

Trgovinski rat je ukazao na rizike koje sa sobom nosi otvorena ekonomija. Ali umjesto da ostatku svijeta zalupi vrata, Kina pokušava da zaštiti globalnu ekonomsku stabilnost. Kineski lideri ne vjeruju da će se trend kapitalistički vođene globalizacije – od koje Kina ima najviše koristi ali kojoj sve više i sama doprinosi – uskoro preokrenuti. S obzirom da Amerika, prema mišljenju Kine, ostaju vodeći svjetski zastupnik slobodnog tržišta kao modela prema kojem se kreće Kina, njena odstupanja od ortodoksnog slobodnog tržišta i njene zloupotrebe državne moći mogli bi potresti same temelje američke ekonomije i ugroziti njene institucije.

Nema sumnje, Kina i SAD će najverovatnije biti sve više međusobno otuđene. Kina će razviti sopstvene ključne tehnologije kako bi okončala svoju zavisnost od SAD i ojačati strateške sektore koji će pokrenuti njen ekonomski razvoj.

Međutim, takav tehnološki napredak na kineskoj strani će zahtjevati da država sprovede strukturne reforme. Ona će naročito morati da zaštiti prava intelektualne svojine i da uspostavi efikasnije tržište kapitala, kako bi podstakla osnovna naučna istraživanja, tehnološke inovacije i preduzetništvo. Prepoznajući ulogu tržišta kapitala u promovisanju tehnoloških inovacija, Kina će, krajem ovog mjeseca, otvoriti Odbor za naučne i tehnološke inovacije na Šangajskoj berzi.

To ne znači da će Kina zatvoriti vrata za trgovinske pregovore. Naprotiv, američko-kineski trgovinski odnosi imaju svoje strukturne neravnoteže, koje je Kina spremna da ispravi. Ali, umesto da dozvoli Trampovoj administraciji da je natjera na unilateralno povećanje uvoza – što bi bio pristup koji je naivan i nepromišljen – Kina će insistirati na faznom rešavanju problema. Svijet bi trebalo da podrži ovaj metod, a naročito bi Vašington trebalo da olabavi ograničenja na izvoz u Kinu i pozdravi kineske investicije u SAD.

Za mnoge, Kina i SAD izgledaju kao da upadaju u „Tukididovu zamku“, samoispunjujuće proročanstvo u kojem hegemon, plašeći se izazivača, ulazi u rat za globalnu dominaciju. Međutim, čak i ako se ekonomski okršaj između ove dvije zemlje nastavi, ovaj ishod je daleko od neizbježnog.

Nedostatak uzajamnog političkog povjerenja nije spriječio SAD i Kinu da se uključe u obostrano korisnu trgovinsku saradnju u proteklih 40 godina, niti je omeo nedavni uspon u kulutrnoj, obrazovnoj i drugim razmenama. U vrijeme kada se dve države suočavaju sa mnogim zajedničkim izazovima – uključujući klimatske promene, nuklearne prijetnje, terorizam, siromaštvo i nestabilnost finansijskog tržišta – ostaje nam samo da se nadamo da će američka administracija još jednom pokazati viziju i mudrost neophodnu za obnovu takve saradnje sa Kinom.

Džang Đun je dekan Ekonomskog fakulteta na Univerzitetu Fudan i direktor Kineskog centra za ekonomske studije iz Šangaja.

Preveo: Radomir Jovanović

Izvor: Project Syndicate