Toma

Piše: Bulatović I. Bogić

I ja plačem ka’ malo dijete/ blago Andrij’ đe je poginuo…

Mogu sada teoretičari filma da pričaju i da ponižavaju moj ukus, rafiniranost i učenost, moj i armije onih sa leskovačkog južnog kraka, kao gledaoca koliko hoće.Da građanistički, urbano filozofiraju o svjetlu, fotografiji, kameri i jeftinom sentimentalizmu…Katarza je tu, definitivno. Sve drugo je batal priča. Ne katarza antičkih dometa, naravno, ni mi nismo više tako uzvišeni…

„Ne misli o njima“, kaže sestra.

„Što se opterećuješ šta će reći drugi?

Ono što je na dnu tvog bića je istina. Osjećanje katarze je realno. Plačemo i za Njim i za sobom, i za vremenima u kojima smo živjeli, a nema ih više. Uostalom, ni mi više nismo mladi i malo ima prostora da možemo više biti prevareni“.

I za našim roditeljima….i prijateljima…sve je prošlo kroz ovu priču…i za onim što djeci nećemo moći nikada da objasnimo. Možda danas se začinje plod neke tuge u utrobi lomne neke seljanke, jer samo ona može da izleže instrument kroz koji pjeva tuga kojoj nema ni kraja ni početka, ni smisla, ali koja čuči u našim potiljcima i damarima i kada smo “ najuspješniji“.

Možda našu djecu danas pjeva neki njihov Toma! Volio bih da ih je neko izrazio i da su se u nekom stihu savremenika prepoznali kao što se prepoznavao Balkan po kafanama, krčmama i udžericama. U stihu o kojem će neko snimiti film za 30- 40… godina…Svirajte noćas..

Opterećujem se jer će reći da padam u petparački sevdah i melanholiju koja nema smisla ni ploda. Kao da ona nije plod jednog prezrelog života koji dolazi do dna, a na tom dnu njegove prezrelosti raste cvijet tužnog mirisa što steže prosječne grudi. Steže svakoga, samo što možda Sloveni i Cigani to slabije kriju. Zato im je mjesto u gasnim komorama progresa. Urbanizovana, elitna zaokupljenost splinom je skupa. Sve je u životu prolazno, moj druže…

Koliko danas košta hit koji to nije. Koliko košta danas neka karijera koja kreće od Leskovac, sve sa prostodušnom trpezom roštilja, ljute paprike, sujevjerjem i vinjakom. Ni dinara ako se pojavi Zilha iz Doboja koja sa tobom želi da podijeli dušu i djetinju tajnu svog novog imena.

Priča o čovjeku koji nije ponavljao Borhesov refren „kada bih“, već koji zasićen sirotinjskog graha djetinjstva, u životu pokušavao da usnama dohvati i opipa sladoled i sać, ali sve se pretvatalo u pelin..Nije ih nalazio, a da se nisu topile kao ledena laž o kratkotrajnoj sreći.

Ako budem porota na suđenju jednom delikventu, jednom Hercegovcu sa Voždovca, definitivno ću računati na makar jednu olakšavajuću okolnost. Ovim filmom, Dragan Bjelogrlic Bjela, izvršio je neprimjereno jak pritisak na sudstvo i pitanje je kako je mogao sud u Nišu da donese pravednu i nepristrasnu odluku!

Nije ovaj čovjek baš tako bezobziran i bezdušan. Tajna čojku, čovjek je najviša!

Odlazim na spavanje. Isplakao sam se! Živ sam. Živ sam još uvijek. Živi smo još uvijek – tužno, slovenski, bekrijski i ne marimo za smrt, osim što je kratko trajalo.
Ubi nas Rasta!

Pročitajte JOŠ:

Mitropolit Amfilohije u Optina pustinji (istiniti događaj)