Tišinu, molim!

Piše: Emilo Labudović

I jutros sipi mlivo iz nebeskog žrvnja i poput jutarnje rose miluje mlado lišće, povjesma magle lagano, kao putnik na zalasku, odmiču uz dolinu i sve liči na trenutak uhvaćen akvarelom kakvog slikara pesimiste. A tišina, nalik onoj praiskonskoj, kao lavina sjargava odasvud i prsimice nasrće na grudobran dana.

I sve je gluvo kao ponoćni sat, prosto se čuje kako šuma diše dubokim uzdasima koji ponekad na jecaj liče. I, vjeruj, ništa ne liječi od ludila, smutnje, bljuzgavice i nesmirka kojim smo okruženi kao ova tišina. Tišina isposnička, tišina kelije pod Ostrogom, tišina pored uzglavlja bonika, tišina pokajnica, sveta i miropomazana. Tišina, apsolutna i sveprisutna, ona spolja i ona iznutra.

Tišina bi, prije svega, valjala nama. Tek u njoj bi smo mogli da oslušnemo sopstvene misli, da prepoznamo svoje zablude, da naslutimo javke prošloga i razumijemo im poruke. Možda bi i možda bi smo tek tada shvatili da sve ovo nije od juče, da su i da smo, kako je to znao da kaže moj đed Mihailo, i mi i oni današnji „sinovi i unuci nekih koje je još on znao“, da ništa nije počelo i neće se okončati ni s njima ni s nama.

Možda bi nam i možda bi im to saznanje pomoglo da se bolje razumijemo, da savladamo azbučnik njihovih frustracija, da sagledamo širu sliku njihovog istrajavanja na neobjašnjivom, zaludnom i učaurenom u trice i kučine vremena koje je odavno iščiljelo i postalo sjenka koja zaklanja sunce i vidike. Osluškujući otkucaje sopstvenog bila možda bi smo, kao rezonantna kutija, uhvatili i eho njihovog, izgubljenog u pomami, galami i vrištanju, trubama glasnijim a ispraznijim od onih jerihonskih. Tek tada i samo tada bi spoznali da su ih oni u čije ime alakaju davno izdali i prodali, da su od svega za šta su navodno danas spremni da zaginu ostale samo mrvice za podtrpezne, konfete za praznično maskiranje i „pilule za lilule“, kako bi rekao Bajaga.

Tišina bi bila lijek i za njihov somnabulizam, za san otvorenih očiju iz kojeg nikako da se probude. Kad bi stišali „Ja(d)ni“, ukinuli telale, što domaće, što naručene iz okoline i preko okeana, kad bi smotali zastave, ugasili automobile, sigurno bi čuli nebeski šapat sa Lovćena, progovorile bi počađale slike njihovih đedova i prađedova, čuli bi i prepoznali jeku zvona sa Gračanice i Pećke Patrijaršije bez kojih bi ona sa cetinjskog Manastira zauvijek umukla.

U jednoj takvoj, nepomućenoj i ozdravljujućoj, tišini čuli bi i prepoznali podmuklo režanje onih koji ih iz svojih basnoslovno skupih brloga guraju na barikade, da svojim golim grudima brane njihove poširoke i otežale zadnjice.

Negdje u podlovćenskoj osami, oslobođeni papagajske kakofonije sa svih strana, zov krvi kojom su vezani za ovu svetu zemlju koju su oteli, zagadili, osramotili i urnisali do neprepoznavanja jednako i njima koliko i nama. A u zavjetrini „puste i nijeme, s kulama Biljarde“, za mjesečne noći, mogli bi prepoznati brižnu sjenku Vladike Rada i razumjeti njegovu kletvu kojom nam je zapriječio prečicu do neba. Možda bi tada shvatili da ni sto puta duža i šira zastava od one koju šiju i spremaju, predvođeni Prvom šnjajdericom Crne Gore, ne može da prekrije nebo istorije osuto zvijezdama onih čija su nas imena proslavila i učinila dostojnim mjesta među narodima i kulturama.

Tišina poput ove kojom se, kao u majčinu ponjavu, umotava poodmaklo popodne, pomogla bi i nama i njima da oslušnemo i osjetimo šupalj zveket mnogih obećanja kojima su nas, jednako, anestezirali i učinili neosjetljivim na glupost, prevare i laž.

Da uvidimo da su nas, kao djecu sladoledom u avgustu, zavarali da lakše progutamo otužnu floskulu zvanu „Evropa bez alternative“! Da se ne dosjetimo da svaki, pa i onaj najbolji, put treba i mora da ima alternativu. Jer, i slijepi uočavaju da se, što se god mi više primičemo njoj, Evropa jednako drži na istoj distanci. Da lakše potisnemo u podsvijest da smo evo već deveta godina „lideri“ u procesu pridruživanja a još nikako da zatvorimo makar i jedno od onih važnijih poglavlja. Da nikako „napravimo odlučniji iskorak u ispunjavanju kriterijuma“ i zadovoljimo ocjenjivače iz Brisela da dopuste da makar gricnemo šargarepu kojom nas mame dok nas štapom žestoko šibaju po turu. I da konačno shvatimo da „kriterijumi“ nijesu fizički definisane veličine poput normi za Olimpijadu pa da se tačno i ubjedljivo zna da li su i kada su ispunjeni.

Oni su amorfna politikantska kategorija čije je definisanje stvar političke volje i interesne potrebe članica evropskog kluba koje se često ni među sobom ne mogu dogovoriti oko svega. I prije će dvogrba kamila kroz iglene uši, i prije će bogataš kupiti ulaznicu za Raj nego što će Zapadni Balkan i mi sa njim u Evropsku uniju. Jer, Evropa ne želi nas u svom dvorištu, osim kao jeftinu a stručnu radnu snagu, već hoće da se politički i vojno odomaći na ovim prostirima i da kroz NATO, svoju prethodnicu, konačno otvori i kontroliše glavnu kapiju za „drang nach Osten“!

Silazi lagano noć, nošena krilima ćuka, i tišini koja, i dalje sveprisutna, pulsira kao klobuci provrelog kačamaka, daje gustinu u koju se uranja kao u okrepljujući san. Ne palim svjetlo, ne uključujem tv, ne ložim vatru… Uz drhtav plamen lojanice privijam njen oblog na vatru mozga, na pomamu srca i na požar u venama, i osjećam kako se, kao iz pepela davno izgorelih zabluda, pomaljaju prvi lastari novog drveta spoznanja.

I vidim… samo nas tišina, ona spoljna i unutrašnja, praiskonska, tišina početka svega, može otrijezniti i širom otvoriti prozore budućeg. Da shvatimo da je Đekna, konačno umrla, samo nam još nijesu javili pa da svi, složno i na sav glas – zakukamo.

Pročitajte još:

Zašto svi ćute o zločinima u Pivskim Dolima i selu Velika?