Tišina komšiluka glasnija od Tompsona

Piše: o. Miajlo Backović

„Vuk dlaku mijenja, ali narav ne.“

Tako i neki narodi promijene boju kockice na zastavi, ali ne i ideologiju. Zato iznenađenje pojedinih medija i „šok i nevjerica“ zbog koncerta Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu djeluju kao jeftina gluma. Posebno kad znamo da je prije 84 godine, u tom istom gradu, većina naroda sa istim uzbuđenjem, pozdravima i pjesmom dočekivala nacističke vojnike.

Opijeni fanatizmom, baš kao i posjetioci ovog koncerta, njihovi očevi i djedovi su u logoru Jasenovac klali i mučili, pjevali i palili. U Jugoslaviji su prikrili tu mržnju, ali je nisu iskorijenili. Danas, njihova djeca i unuci čekaju trenutak da obnove istu onostranost – samo modernije upakovanu, sa novim logorima, novom tišinom, ali istom idejom.

Domoljublje je kod njih mržnja prema nama – i ništa se u tom pogledu nije promijenilo već osamdeset godina. A Evropa, stara licemjerna dama, ponovo ćuti. Ćute i „građanski“ aktivisti, nevladin sektor, borci za ljudska prava, antinacisti na papiru. Ćute i naši političari, jer je fotelja preča od istine. Ćutimo i mi – naviknuti na „suživot“.

Jedan od prisutnih, iz Lastve kod Tivta, slikao se na koncertu i objavio fotografiju. U svom gradu ga zovu „Hitler“ – i on je, za razliku od ostalih, bar bio iskren. Ostali nose istu mržnju, samo s osmijehom i tapšanjem po ramenu.

Znam da će me zbog ovog teksta napadati upravo oni koji su ćutali na koncert. Tražiće osude, ograđivanje, etiketiranje. Ali to ćutanje je glasnije od svake riječi – jer ko ne osudi ono što je tog dana u Zagrebu rečeno, opjevano i pokazano, taj je tim ćutanjem sve već rekao i potvrdio da želi isto.