Ti si čovjek, budi čovjek!

Piše: Luka Vukadinović

A jeste li se ikada zapitali ko ste vi? Zašto ste rođeni ? Šta je svrha vašeg života? Njegove težnje? Potrebe? Jeste li rođeni kao parazit ili samosvijesna samostalna jedinka?

Sigurno jeste, bar jednom u životu, i to u trenucima sete, tuge ili nekih sličnih mračnih osjećanja kada ste bili okrenuti sami sebi, rešavanju problema, pronalaženju odgovora na milione pitanja, izlaza iz bezizlaznog naizgled tunela jer srećan čovek nije okrenut sebi u tom pravcu i dubokoumnim mislima zašto je tu, zašto baš on i sl., već je okrenut proživljavanju te sreće, što je i logično i prirodno. Dejstvo adrenalina fizički uslovljava tu pojavu a mentalno svijest da je svaki srećan trenutak samo jednom tu i da ga tada treba i iskoristiti.

Ali i ako nijeste nikada sebi postavili to pitanje, vjerujte mi ja jesam, milione puta, možda čak isuviše često… I došao sam do naizgled banalnog i očiglednog odgovora na pitanje: Ko smo mi?- Ljudi. Ko sam ja? – Pa čovjek. Deluje smešno, zar ne?

Ali čovjek može da preživi samo kao čovjek, ne može ni da postane biljka, ni životinja, ni predmet, ni ameba, niti bilo koji drugi mikroorganizam iako bi želio. Želio bi često da pobjegne iz svoje kože ali mu nešto ne da, za početak prepotentnost, svijest da je od svakog drugog organizma u nečemu bolji. Kod biljke mu ne odgovara što ne može da bira svoje postupke. Njena htenja je pokosila priroda koja joj je odredila ciljeve u životu. Ishrana, sunceva energija, voda su prioriteti koje ona automatski, po defaultu prirodno sledi.

Ovi mikroorganizmi mu se ne svidjaju uopšte, zašto da bude tako nevidljiv, pa još i najmanji od svih… Kakva će onda biti pojava?! Tu ideju o transformaciji u mikroorganizam je odmah eliminisao. Najviše mu odgovaraju životinje, ali opet, imaju mozak, imaju potrebe, imaju osjećanja, imaju zakone po kojima žive, razvijaju se, razmnožavaju, umiru ali sve na nižem stupnju razvijenosti nego kod čovjeka.
I šta će, jadan čovjek ostade samo čovek…

Eh, a da li je tako lako biti čovek? Pa, da je tako lako biti čovjek ne bi on izmislio još jednu kategorizaciju, vještački napravio novu vrstu zvanu „nečovjek“. A šta je to, nije čovjek a ima izgled čovjeka, nije biljka a ima trnje, nije mikroorganizam a duša mu je mizerna, životinji je još najsličniji. Životinja da bi opstala ubija, razdire, ali u koju grubu je onda svrstati. Riba? Pliva dobro u mutnim vodama ali se u bistrim davi. Ptica nije, ptice vole nebo, širinu, let, jato, a ovima treba kopno, puno rupa da se sakriju, puno krivina, puno društva koje će zatrovati… Pa to liči na gmizavca, zar ne? Šta je to, mutant čoveka sa srcem zmije i sposobnošću mimikrije kameleona? Možda… E, a koliko li je teško biti čovjek kad si u stanju da pretrpiš takvu modifikaciju ličnog opisa? Mnogo, izgleda…

Čovjeku je na zemlji kvantitativno dato malo a kvalitativno dato puno. Dati su mu potencijal i sredstva kojim će taj potencijal uobličiti. Potencijal je zapravo njegova svijest. Čovjek je misaono biće koje za opstanak koristi svoj um. Odlučuje da li nešto hoće ili neće, da li će sada, sjutra ili nikad i ima slobodu da napravi kiks, pogrešan izbor. Ali odmah biva kažnjen, posledica ga stiže kao stampedo. Može i da bježi od realnosti ali ne može da izbjegne ponor u koji pada. A sredstva su zapravo čitav svijet, njegova širina sa svojim blagodetima.

Eh, ma znao sam da postoji tu neka smetnja. Zapravo, čovjek je kao država. Anarhija uma dovodi do raskola a sloga i uskladjenost racionalizma sa ostalim faktorima do blagostanja. A opet nije država, već samo čovjek.

I taj njegov život, kakav god da je, mora da teži nečemu, mora da zna u kom pravcu će da teče, da se razvija. Zato čovjek sebi postavlja neke ciljeve, neke vrijednosti koje će njegov život voditi u „pravom“ pravcu i učiniti „korisnim“. Šta je pravi pravac i šta je korisno i šta su uopšte vrijednosti je veoma diskutabilno i individualno. Ali globalno, recimo da su vrijednosti ono što je dobro, što unapredjuje njegov život a loše ono što ga iscrpljuje i ugrožava..

I onda kada sebi postavimo neke ciljeve i ostvarimo ih a pritom ispoštujemo i taj kodeks vrijednosti, ne pobijemo stotine ljudi da bismo ostvarili tu želju, imaginaciju pretvorili u stvarnost, jesmo li onda čovjek? Ili životinja sa malo kultivisanijim životom?

Mikroorganizam u gigantskom obliku? Čovjekov zadatak je krajnje jednostavan ako se gleda iz ugla drugog covjeka, a veoma komplikovan ako se posmatra iz ugla onoga koji je život dao. Čovjek ima porijeklo i Čovjek nikad nije sam… A vama ostaje da razmislite jeste li nešto drugo osim ljudi, nadam se dobri ljudi…