Tarzan u nirvani

Piše: Sibin

Duboko zabrinut, već duže vrijeme se pitam gdje (ga) je, Tarzan mašala Milošević, kad od prijatelja nekidan primam sms u kom mi piše da je pomenuti Tarzan, otišao u budističke monahe, i kako se vjeruje, izvanpojavni glas je dobio nigdje drugdje do u Čanju, na plaži, dok se sa sve šlaufom u plićaku, mlakoj vodi (poz. Brkice!), brćkao, onako ubijajući vrijeme, čovjek na odmoru pa rješio dati sebi malo oduška, jebem-li-ga-šta-li-već….

Ako ćete mi vjerovati, u sve sam mogao povjerovati, ali – da će Tarzan proputiti u budističke monahe, da će poželjeti da mu duh bude koliko Himelaji, e to je stvarno previše, pa i za fantastiku kojom sam – da skročim akademski – opčinjen.

Priča se još – za tačnost informacije ne odgovaram – kako je Tarzan počeo da sastavlja koane i u Plužinama sve popularnije haiku pjesme; priča se – takođe ne odgovaram za tačnost informacije – da u haiku brzopoeteznim umotvorinama, provejava pomalalčice i erotike, tipa: „mjesečina obasjava/njene dojke/pod breskvinim lisjem“…
Intuicija mi (nešto) govori da ga je na ovo – jer je Tarzan dibidus naivan – nagovorila Aleksandra Vuković, znate onu sa šeširima od kojih – boga pitaj zašto – ne odustaje, budući da je ista negdje izjavila kako može bez svega, ali ne i bez poezije! Sumnjam i bez čega još ne, ali to neću napisati da se ne sablaznite…

Uglavnom, Tarzan je sada budistički monah, odlučah (pardon, odlučan), da se iznutra provjetri, strogo na pirinču i u trogodišnjoj ćutnji, ipak – e, ovo nemojte da širite – nije odlio i Taj Pajović Čiu – novoimenovanom ambasadoru u Kini – poslao kratko pismo u kojem mu toplo savjetuje da se mane diplomatije, i da, što prije – jer je, bre, ljekovito – spozna suštinu cvijeća, za kojeg Frojd veli da je neemotivno i otud bez konflikta.
I, tako, dvometraš Tarzan, bosonog gazi snegovima Kilimandžara, u mantri koja ide ovako: uuuuu – kratka pauza – uuuuuu.
(Neki mlađahni monasi – manguparija – zezaju Tarzana nazivajući ga: Šaran na livadi!)