Svjetlost kroz oblake: Ponovo kroz Metohiju i Kosovo

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Ono vrijeme iznad Glasinačkog polja konačno mi je razriješilo i posljednji trag nedoumice – morao sam nazad u Metohiju i na Kosovo. Išlo mi se još od dana kada sam se krajem Svjetle sedmice vratio, dodatno me je svaka zabrinjavajuća vijest zvala da što prije pođem, no znamo svi da se u životu najmanje ide tamo kuda te vodi duša.

No te subote, nakon što se vrijeme pet puta sasvim promijenilo od Vrnjačke Banje do Rogatice, na Glasincu se nebo pokazalo najdivnijim i najstrašnijim od kako ga gledam: oluje su se stuštile u užasavajućem teškom sivilu u kome kao da se sabrala neka tamna sila koja prijeti da potopi svijet, a u središtu, u okruženju sivila – vedrina i svjetlost, nebo koje gleda svijet kao prvog dana stvaranja. Znakove vrmena nađeš i u vremenu: uolujila mi se duša i stuštila slikama sa Kosova, pa ako želim utjehu Svjetlosti – zasigurno mi valja poći tamo.

I sada, kući, u Foči, tu, na stolu, stoje uspomene od dragih ljudi – dečanska izdanja, krstići, tajman i vino, orahovačko vino od dobrih Radića, ikone i knjižice iz Zočišta, još poneka knjiga o Starom Prizrenu iz Bogoslovije, ozbiljne i temeljne knjige od Živojina i prijatelja iz Gračanice, ikone, tamjan, sir iz Draganca, knjiga Mitre Reljić, saborca i šetača do Zvečana… No sve to ujedno tješi – do sljedećeg polaska na Metohiju i Kosovo, neki komadići prijateljske ljubavi i naznake blagdati svetinja – tješi i ne utažuje žeđ. Onaj poriv sa kojim se neprekidno živi – da opet, odmah sada, pođem ponovo tamo odakle netom dođoh. I dok se trudim da zapišem poneki redak o tome šta se sve danas tamo vidi i nalazi, duša bi se opet zaputila tamo.

Ne znam ni sam kakimi sudbami, što kaže jezik naše civilizacije, ali mi smo očigledno rođeni na Kosovu i Metohiji. Ne znam koliko je tačno naše bratstveničko predanje da smo Humu došli iz Metohije – to u haplo grupama ne piše – ali izvan sumnje je da u Metohiji osjećam da sam čitav vijek tu živio i da bi samo tu mogao da počivam. Pa i Kosovskim Pomoravljem kada putešestvujemo – u svakom onom zavoju, kada iz nekog tihog luga, one šume potresne svojim postojanjem, pogledaš pitome bregove, stao bi i ne bi išao dalje. Iz Draganca, recimo. Tu, u šumi u kojoj treperi blagodat, nalaziš sve što je čovjeku do Hristovog Dolaska moguće naći. I mnogo od tog Dolaska.

***

Ljubazni albanski policajac i kiša ispred Pećaršije. Mikrobus ohridskih tablica sa srednjovječnim Rumunima. Starija monahinja brezovom metlom tjera nepoželjno pseto i umilno progovara: „oče, izvini što ne mogu sad da uzmem blagoslov, samo ov nesreću da isteram iz porte.“ U porti – svetinja, dažd sipi a grupa skandinavskih turista fotografiše i nečemu se glasno smije.
Postoji nešto potresno u samom ulasku u pećku pripratu, u onom trenutku kada ulaziš u veličanstvenu Danilovu pripratu i srećeš se sa svetorodnom lozom Nemanjića. Nešto duboko se pomjera u tebi, ma koji put da dolaziš. Gledaš i cielo tijelo i duša postaju pitanje: zar ćeš, Blagi, dozvoliti, da narod koji je ovo dao nestane bez traga? A tamo, na južnoj i zapadnoj strani crkve Svetih Apostola, nalaze se dvije najdublje pećke freske: veliki sveti Nikola, na zapadnoj strani i sv. kralj Uroš, monah Simeon (upravo tako je i potpisano), na južnom zidu. Njihov pogled je naizgled izuzetno strog, gotovo namrgođen, vjeđe nekako sabrane kao da već u Milutinovo slavno doba znaju šta sve čeka Pećku Patrijaršiju. Pa i Hristos Vethi Denmi djeluje ponešto zabrinut u Njegovoj Nadvremenitosti. Lahorasto Pravoslavlje HH vijeka sigurno bi bilo sablažnjeno ovim likovima Vječnosti koji nas opominju: tražite podvig, gledajte i teškoću života. Spremite se za sve.

U Dečanima te može susresti samo blagodat. Večernje je i najljepši freskopis na svijetu uglavom se naslućuje više nego što se vidi. Svjetlosti je onoliko koliko treba pjevnici i služaščem. Sve je još u ovom svijetu u kome se oko navikava da cijeni svjetlost, da razaznaje svjetlost i tamu, granicu između njih i sijenku. Svijetli zapravo Sveti Kralj, čije prisustvo jasno osjećaš. Dok izlazimo iz dečanske crkve i idemo ka trpezariji, pokazuje mi o. Amfilohije radove na novoj-staroj trpezariji: „ona bi trebalo da bude oslikana scenama iz kupola i drugih dijelova crkve gdje se nalaze predstave koje se inače ne vide.“ Dva dana kasnije, Žika Rakočević mi u Gračanici pripovjeda o tome kako je valjalo fotografisati ikone koje se ne vide (a i o tome kako se svima vidljivi lik Svetog Jovana Krstitelja nikako nije dao „uhvatiti“ fotoaparatom). Danas je čak i najpobožnijim vjerujućim ljudima teško objasniti da se crkve moraju ikonopisati, a kada se ikonopišu da se valjaju oslikati sve njene površeine – one „udarne“ i one sasvim sakrivene. Možda se u toj potrebi za vidljivošću izgubio onaj osjećaj da je crkva cijela i uvijek ispunjena svetiteljima, da su oni tu i kada ih ne vidimo – da oni vide nas. Kao da smo izgubili čulo tajne, osjećaj neodoljivosti nevidljivog. Otuda, valjda, i ta potreba da se i kosovsko-metohijska vertikala našeg duha svede na niz banalnosti, na ravan raspoloživog i vidljivog. Dečani, Prizren, Gračanica su naša ovaploćena metafizika Tajne. I zato nesvodivi na banalnost vijeka i čovjeka uništenog čula sa Smisao. „Šta bismo sa Kosova i da nam ga poklone“ – to je izraz ličnog savršenog besmisla, unutrašnjeg nihilizma, drugi oblik gluvoće pitanja: „šta bih sa svojim životom i kada bih vjerovao da on ima smisao?“ Nije tiha izdaja Kosova i Metohije bila plod genijalnih manipulativnih političkih odluka – one su bile i ostale jadne i prozirne, u Briselu i Ohridu i ranije – u Srbima se zagušio osjećaj Nevidljivog i Nadčulnog: sve ostalo je bilo i ostalo presipanje iz metafizički šupljeg u politički prazno.
Srbi na našoj Svetoj Zemlji su posebna priča. Vjerovatno da ne postoje složeniji lični i zavičajni karakteri, satkani od više protivrječnosti. Vrijedan i snalažljiv svijet, svikao na svaku nevolju, pa opet: optimističan i vedar, vitalan i žilav u mjeri koja kao da je iščilila mnogogdje drugdje. Septembar je, valja sabirati grojze, praviti vino. Svi su, uz sve to, ništa manje zabrinuti: sve visi o koncu, i sve se može okrenuti naopačke, kada nemaš svoju državu a i ono što je ona imala – predato je i prodato i nakon 1999. Prate ishode nemira u Srbiji, raspituju se za Srpsku. Stavljeni su u najnezavidniji položaj na svijetu: ne mogu sebi da priušte da na bilo koji način djeluju tako što bi ugrozili još one slamke Srbije za koje se drže (školstvo i zdravstvo), nemoćni su da i tu utiču na svoju sudbinu, a u medijskom ratu u kome se fragmentiše srpski narod raspirivanjem zavičajnih prepirki boli ih kliše o „kosovarima“. Pa opet: i kada se dotaknu brižnih tema, nekako očas pređu na dobrotu metohijske klime u kojoj uvijek ima i sunca i kiše taman koliko treba da se napravi najbolje vino. Za razliku od nas sarajevskih Srba koji sa sobom uvijek vučemo neko užasno protivrječno osjećanje ljubavi i odbačenosti prena gradu na Miljacki, metohijski Srbi uvijek nekako i dalje vole Orahovac ili Prizren u cjelini.

Vijesti koje dolaze o teroru lažne države nad Srbima na Sjeveru odslikavaju samo mali dio složenog i rijetko kada dobronamjernog odnosa Albanaca prema Srbima. Istini za volju, ima primjera ljudskosti – pod uslovom da se o toj ljudskosti ne govori javno. Policajci koji čuvaju naše svetinje uglavnom su vrlo ljubazni i govore srpski sa onim karakterističnim albanskim naglaskom. Biće da je obavezno osiguranje za automobile sa registracijama tzv BiH postalo besplatno, jer službenik koji izdaje polisu nije htio ništa da naplati. Dođu, po nevolji, i Albanci u Zočište, ponesu dar da zablagodare svetom Kozmi i Damjanu. Srbi južno od Ibra ponešto i mogu i moraju da trguju izvan svoga geta. No čak i svaka od tih naizgled ljudskih dobrota ima naličje. Jasno je da policajci koji čuvaju uz svu svoju ljubaznost moraju tu da budu, a teško da bi bilo ko od njih želio i mogao da zaustavi novi pogrom poput onog iz 2004. Dolazili su Albanci i prije 2004. u Zočište i sveti Vrači im pomagali, pa su manastir spalili do temelja na početku slavnog HH vijeka. Svaki odlazak u centar Orahovca, makar u trgovinu, može biti ispunjen provokacijama i neprijatnostima za Srbe. Sve počiva na jednoj za nas varljivoj i nesigurnoj a za Albance samorazumljivoj i kao kamen nepomjerljivoj osnovi: „Kosovo“ je njihova „država“, a nama se daje koliko mora po kakvoj-takvoj prisili Zapada, daju nam se mrvice života i postojanja koje ostaju svim parijama i raji samosvjesno represivnih „država“. Sada je plima albanskog nacionalizma, njihov 19. vijek, i svi tu plimu osjećaju kao kakvu samorazumljivu prirodnu pojavu, a poneko – poput Rimokatolika – osjećaju da je vrijeme da na njoj jašu. Iako malobrojni, oni počesto u zilosu „pokazivanja Srbima njihovog mjesta“ pregone više nego kulturološki, sekularno-nacionalistički muslimani, kojih je među Albancima najviše.
U njihovom unutrašnjem životu i dalje se snažno susreću i pokušavaju da nađu svoje mjesto plemenska tradicija i čari Zapada.

Sa jedne strane, čini se da je sinteza uspjela, tj da je plemeska zajednica preživjela i idalje najmoćnije društveno tkivo kosovskih Albanaca. No naročito u Peći, Prizrenu i Prištini, vidljiv je neumitni danak Zapadu. Opsesija kulturnom automobila, blještavila. Sreću se i prvi mladići i djevojke sasvim obučeni u najnovije trendove zapadnih subkultura. Iako ćete uzalud tražiti knjižaru, kafići nisu više samo modernizovane orijentalne čajdžinice već poneki od njih „furaju“ neki „alternativni fazon“. Cjelokupna slika odaje jedan čudnovat svijet u nastajanju u kome se pleme, nacionalizam, tradicija i Zapad i dalje prožimaju i bore bez jasnih ishoda i rezultata, osim jedne opsjednutosti automobilima, stambenim prostorom, namještajem i blještavilom. I sve to uz najjasniju svijest da od Zapada i služenja njemu zavisi sve to. Pored albanskih zastava, koje se pojavljuju bezmalo na svemu, tu su američke, njemačke i švajcarske, po putevima i radnjama. Rusija je užasni bauk i česta optužba upućena Srpskoj Crkvi. Iako je ovo trenutak moći albanskog naroda, često u pamet dođu riječ Spasove upućene Pilatu: nikakvu ti vlast ne bi imao nada mnom, da ti nije dato od gore (Jn 19,11). Tu, gore, u Božijim sudovima, u našem otklonu od Njega i povratku Njemu, leži sudbina naših svetinja…

A svetinje i dalje stoje. I iscjeljuju. Svaka nekom posebnom blagodaću. Dečani – Raj na zemlji, najljepša crkva svijeta i Sveti Kralj koji čuje i odgovara. Bratstvo u tajnu pogruženo. Pećka Patrijaršija – dobra starina, koja i sada zrači toplotom (znam da je čista utopija ali ponekad pomislim da bismo zaista bili kao Crkva, sveštenici i narod, svjesniji blagodati koja nam je data kada bismo zaista prenijeli bar dio patrijaršijskih službi nazad u Peć. Nemoguće je to, svakako, ali beogradska hladna zgrada u kojoj te niko ne poznaje i ne mari za tebe kao da se nije srela sa toplom svetačkom jednostavnošću opkoljene i opasane stare Patrijaršije). Zočište, do temelja i ispod temelja razoreno, a u njemu i dalje svet Kozma i Damjan liječe, a oci obnavljaju i ispovjedaju i mole se noseći neduge svakog bolesnika koji prispije i bar malo se odmori ispod ikone svetih Vrača. Prizren – sa Ljeviškom koje se čovjek ne može nagledati, sa Svetim Nikolom, koji ma koliko puta bio u zemlju ukopan, i dalje je viši od onih koji sjede u kafićima uz sami oltar i zasipaju portu opušcima i otpacima. Prizren, sa svetim Spasom i Svetom Nedjeljeom blagovjernog kralja Marka i mati Zlatom na čijoj terasi čovjek gleda carsku prestonicu i sluti: ništa nije gotovo u vremenu dok Sudija vremena ne dođe. Gračanica: tu, odmah preko puta ulaza novopridošli albanski policajac trenira strogoću a u porti: svjetlost Drugoga svijeta, graciozna vječnost u kamenu. Tu je Draganac, čudo u pitomom lugu, sa molitvenom bratijom i sabranim Srbima kosovskog Pomoravlja. Ponekad mislim da bi zaista bilo najbolje da se svi kolektivno preselimo u Gračanicu ili Orahovac, da nas bar svetinje tješe i sabiraju, kada to neće ili ne mogu ni političari, ni sveštenici, ni sam narod koji se pobi i rascjepa dok se iznad srpskog neba sabiraju olujni oblaci sa svih strana. Nije stvar u tome da idealizujem kosovsko-metohijske Srbe – biće suprotno: kao i sa svakim iskustvom u životu, što više upoznaješ, poznatiji
e su ti i one (među)ljudske sive strane ljudi i prilika. Riječ je o nečemu drugom. Pod očiglednom tuđinskom okupacijom, najčešće brutalnom a ponekad i prikrivenom perfidnom silom, u čovjeku se budi ona najdublja intuicija da Bog tek treba da kaže posljednju riječ, o njima i nama, o sili i o pravdi. Na Metohiji i Kosovu, ponekad mi se čini i: samo tamo, mi i dalje postojimo u iskonskom (s)trpljenju i slutnji, otporu i nadi, tamo gdje osim nade ne ostaje gotovo ništa.

I dok još jednom gledam lice svetog kralja Uroša – Simeona Monaha i svetog Nikole iz pećke crkve sv. Apostola, zvoni i dalje pitanje: razumijemo li vaš pogled, svetorodni? Ne znam. No čim se otrgnem od svakodnevice, moram potražiti taj pogled i zagrljaj svetog kralja Dečanskog. U olujna vremena Sunce nekada načini taj savršeni krug kroz težinu kišonosnih oblaka. U okruženju mraka svjetlo najjače sija. Kao Kosovo i Metohija.