Svirka na Kolarcu: Bilo je časno živjeti sa Titom?

Piše: Goran Komar

Ukoliko je istinita vijest o nastupu crnogorskog orkestra u Zadužbini Kolarac povodom 21. maja 2006. godine, dana kada je Crna Gora postala nezavisna država, mogao bih učiniti par opaski i podsjećanja.

List Politika je u trenu koji je prethodio poslednjim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori objavio obimnu izjavu (u formi intervjua) crnogorskog premijera g. Mila Đukanovića. Njegova izjava je, čini mi se, objavljena djelimično već na prvoj strani. Svirka koja je planirana i nije preznačajan događaj, nego se naprosto dešava u znamenitoj srpskoj kući usred beogradske varoši, pa je zasmetala i oneraspoložila neke Beograđane. Dešava im se u kući.

Politički procesi desrbizacije Crne Gore začeti revolucijom 1941., nebrojene žrtve u Crnoj Gori, odstranjivanja građanskog staleža – inventivnog, nerevolucionarnog dijela crnogorskog društva, kulturna involucija i unakaživanje nauke, hiljade poniženja i sistemskih državnih akata na štetu srpskog naroda u Crnoj Gori – sve to i nije naročito doticalo vladajuće strukture u Beogradu. U nizu državno-političkih garnitura među kojima je bilo mnogo službenih posjetilaca i u mome gradu. Figure koje nisu mogle niti da se potrude, valjda umorne od puta, da izgledaju zainteresovano. Ni slučajno ne želim kazati da su svi koji su ovdje stizali samo figurirali. Ovaj grad zna ko je veoma značajno pomogao. Dvoje-troje ljudi koji su ovdje djelovali sa nivoa zvaničnosti, ostaće u trajnom sjećanju. Ovdje su se, dragi Beograđani, događali katastrofični i veoma razorni procesi koji su vodili svom nesumnjivom ishodu, a da se iz prestonog Beograda malo ko oglasio. Ostaće Srbima u Crnoj Gori u trajnom sjećanju ličnosti koje su se u vrijeme Brozove vlade suprotstavile rušenju grobne kapele mitropolita Petra na Lovćenu.

Bilo je časno živjeti s Titom? Narodni neprijatelji umlaćivani u potocima kraj sopstvenih kuća i familija (u Boki do 1949), drugačijih pogleda? Uzrasla fukara. Razbježavanje po bijelome svijetu djece narodnih neprijatelja.

Nama je ovdje koncert svakoga dana. Dragi Beograđani kojima smeta svirka, želim da vam kažem da ne postoji način da se vaš sunarodnik iz Crne Gore oglasi u važnijem beogradskom mediju. Daleko smo, ne poznajemo se. Ko nema strika Crnogorca u Beogradu – teško da ima šansu. Zato je premijer Crne Gore dobio zasluženi prostor u Politici par dana pred parlamentarne izbore da objasni prilike u Crnoj Gori. Jeste li se tada javili? Jeste li se javili u dugačkom periodu tzv. zajedničke države u kojem su politički predstavnici Crne Gore zapremali svoje visoke političke položaje u Beogradu uvjeravajući Terazije u čojstvenost i postojanost? Ko je od nas koji smo tada u lokalnim dnevnim novinama (Dan, Glas Crnogorca) predviđali krah, dobio priliku da kaže o prirodi političkih procesa koji su intenzivirani u Crnoj Gori? Pa mi smo tražili da postavimo kopče prema kulturno-naučnom prinosu osnivača Matice Srpske.

Ali, bilo je časno živjeti s Titom. Željezna je bila ruka Kompartije. Svako razumije strah. Ali, što je ovo danas?

U ladicama ministarstava prestonog Beograda leže i danas spiskovi, ne živih i djelujućih, već podobnih po starome partijskom ključu ličnosti i organizacija, naučnih i kulturnih, sa kojima se može sarađivati. Kojima se može opredjeliti „koji solad“ za projekat.

Ja mislim da ova svirka nije naodmet.