IN4S

IN4S portal

Svetosavski kod

1 min read

Piše: Bojan Jovanović

Svaka reč o Svetome Savi pretpostavlja i najveću odgovornost za izrečeno. Budući da se radi o najznačajnijoj ličnosti u dosadašnjoj srpskoj istoriji, onda nije samo formalno retoričko pitanje naše dostojnosti da o njemu govorimo, već i izraz iskrenog osećanja razlike između nas i onoga o kome pokušavamo nešto da kažemo.

Među brojnim veoma značajnim ličnostima u srpskoj istoriji, Sveti Sava spada u one izuzetne pojedince koji su ostvarili najviše ljudske ciljeve. S obzirom na značaj njegovog dela za formiranje srpskog identiteta, neosporno je njegovo prioritetno mesto u nacionalnoj kulturi.

Iako je, poput mnogih perioda u našoj istoriji, i njegovo vreme bilo burno i dramatično, obeleženo sukobom Istoka i Zapada, krstaškim ratovima, padom Carigrada, građanskim ratom u zemlji, odnosom prema ovim događajima Sveti Sava je, ublažavajući njihovu tragičnost, uspevao da doprinese njihovom povoljnom ishodu za sopstveni narod. Označen najvećim izazovima i iskušenjima, životni put Rastka Nemanjića počinje pod srećnom zvezdom.

sveti-sava1

Rođen kao treći sin velikog srpskog župana Stefana Nemanje, najmlađi Nemanjić je bio predviđen za kneza Humske oblasti. Međutim, mladi princ se odriče iskušenja svetovne vlasti i kao monah Sava posvećuje se znatno većem izazovu duhovnog života. Dobrovoljan čin da se zamonaši, kao izraz slobode i ljubavi, bio je najiskreniji lični odgovor na Bogopozvanje. Pokazalo se da je ova Savina odluka imala dalekosežne istorijske posledice za srpski narod. Sagledan u kontekstu individuacije i oboženja, imajući u vidu da se „sopstvenim trudom sam preobrazio”, Savin životni put tumačimo danas kao stvaranje sebe i svoje celovitosti. Tražeći i nalazeći Hrista u sebi kao svoje sopstvo, Sava će savršenstvo hrišćanstva potvrditi svojom ličnošću besprekornog hrišćanina. Kao monah posvećen traženju pouzdanog uporišta, postaće ličnost neobične duhovne snage, moralne čvrstine i ljudskog dostojanstva. Zato će njegov životni i svetački trag obnoviti uzor hrišćanskog i pravoslavnog života.

Ove odlike Savine ličnosti plod su izuzetne posvećenosti ostvarenju najvišeg duhovnog cilja. O težini tog zadatka, neizvesnostima i iskušenjima koja su pratila njegovo ispunjavanje, i sam je govorio. Strog u samokritici, on pokazuje izuzetnu blagost prema drugima i svojim bližnjima. Njegove reči o sebi kao o mnogogrešnom, nedostojnom i hudom monahu, poslednjem od sviju i uvek slabom i lenjom na duhovno podvizanje nisu samo izrazi skromnosti, već i njegovog realnog osećanja pred visokim duhovnim i moralnim zahtevima hrišćanstva. Taj veliki zadatak i cilj je, naravno, neostvarljiv bez potpuno iskrenog saveza sa Bogom. Savez je ključni pojam i osnovna po- ruka Biblije, kako i glasi adekvatan prevod grčke reči diatheke za ovu svetu knjigu, nazvanu Stari i Novi zavet.

Sveti Sava 03

Odlukom da se zamonaši i posveti duhovnom životu, Sveti Sava je sklopio taj savez koga je iskreno poštovao i dosledno ga se pridržavao. Viso- ka etičnost i čitav prosvetiteljski program Svetoga Save proističu iz ovog saveza zasnovanog na njegovom iskustvu božje moći. Mistički doživljaj Boga, odnosno njegove energije, a ne i njegove nepristupačne i nepojmive suštine, isihastička je osnova Savinog bogopoznanja i bogosluženja. Imajući, dakle, u vidu prvenstveno značaj tog mističkog iskustva stečenog monaškim podvigom i molitvenim tihovanjem o njegovom savezu sa Bogom možemo govoriti kao primarnoj zapovesti njegovog života. Do najviših duhovnih visina vinuo se istrajući na putu stalnog potvrđivanja tog saveza koji je značio božju blizinu i bliskost. Iz saveza sa Bogom proističe prava vera, na kojoj se jedino i može ispravno zasnivati i sve ostalo. O toj pravoj veri u zakon božji i jevanđelje Hristovo, besedio je i na saboru u Žiči 1222. godine.

manastir-zica-17

Iskrenost vere omogućuje usklađenost između misli, reči i dela. Ono čime nas i danas nadahnjuje i podstiče Sveti Sava, jeste njegovo delo duboko usklađeno sa njegovim životom i verom. Poštujući savez sa Bogom, Sveti Sava učvršćuje svoju ličnost koja će uspešno usklađivati i miriti suprotnosti, a njeno središte biti stožer njegovog istinitog bića ozarenog molitvenim tihovanjem. Zato on još za života postaje oličenje duhovne uzvišenosti, sklada i jedinstvenosti. Samo je takva ličnost koja je izgradila sebe i pronašla unutrašnje smirenje, mogla uspešno da miri zavađene i ostvaruje efektne diplomatske misije. Zahvaljujući Savinom diplomatskom umeću, dobili smo najpre svoj manastir Hilandar na Svetoj gori, a zatim i crkvenu autokefalnost, čije je podizanje u rang arhiepiskopije praćeno i njegovim proglašenjem za prvog srpskog arhiepiskopa. Usaglašavanje i harmonizovanje različitosti jedan je od osnovnih principa ličnosti koja je sebe gradila na plodotvornoj sintezi nebeskog i zemaljskog, svetog i profanog, mističkog i praktičnog života. Potvrđivan molitvama i podvizima, savez sa Bogom se iskazuje kao plodonosan život zasnovan na ljubavi. Lepo, dobro i istinito u svojoj božjoj uzvišenosti ostvaruje se u ovozemaljskom životu.

Samo ljubavlju nadahnut, Sveti Sava je mogao da odoli svim iskušenjima i bude dostojan najvišeg izazova. Dajući trajno značenje njegovim rečima i misionarski smisao njegovim delima, Savina ljubav prema Bogu neodvojiva je od ljubavi prema čoveku, a bogoljublje od čovekoljublja. Obasjan Hristovom ljubavlju, iskazao je darovnu plemenitost ne samo prema svom, već i prema drugim balkanskim narodima. Ljubav prema drugima ocrtala je mogućnost našeg spasonosnog životnog jedinstva u miru i toleranciji sa njima. Na osnovu ovih principa, Sveti Sava je izgradio duhovni identitet koji će postati obrazac naše pravoslavne tradicije. Taj identitet je ostvaren kao sinteza hrišćanske ortodoksije i ortopraksije, a sve što je Sveti Sava radio međusobno se dopunjavalo i činilo veće i skladno jedinstvo. Različiti poslovi bili su samo delovi jedne velike celine čija se duhovna i životna istinitost dokazala u potonjim vremenima. Savini odlučni, mudri i doplomatski potezi imaće dalekosežne posledice za status Srpske crkve i državnu samostalnost. Njegova prosvetiteljska delatnost, vezana za organizovanje prvih škola u okviru crkava i manastira, doprinela je porastu opšteg nivoa kulture. Svetački oreol daće trajno sakralno značenje jedinstvenoj Savinoj ličnosti, koja će postati temelj crkvenog kulta i nacionalni duhovni orijentir.

Hrišćanstvo je u Srbiji i u Srba bilo i pre i posle Svetoga Save, ali je on prvi ostvario idealan sklad između savršenog hrišćanstva i hrišćanina koji teži ostvarenju tih najviših ciljeva. Ime tog pravoslavnog sklada je svetosavlje koje nasleđujemo kao najsvetiju duhovnu tradiciju. Sveti Sava je dao našem putu u hrišćanstvo jevanđeoski smer neposrednog potvrđivanja Hristovog učenja. Institucije koje su postojale i pre njega, on postavlja na snažnim hrišćanim temeljima. U svom široko zamišljenom i ostvarenom prosvetiteljskom programu ojačavanja duhovnih uporišta, on im obezbeđuje vekovnu trajnost. Ideja uspostavljanja sklada i harmonije, iskazaće svoju vrednost u odnosu između crkve i države, kulture i vere. Oslonjena na svoju samostalnu crkvu, država je društveno, ekonomski i kulturno mogla da se razvija i jača. Izborivši se za autokefalnost Srpske crkve i njeno podizanje na rang arhiepiskopije, Sveti Sava je pristupio novom i strožijem organizovanju crkvenog života, stvaranju novih duhovnih središta i uklanjanju paganskih religijskih sadržaja iz obredne prakse. Pravnu osnovu te organizacije on postavlja prevodom Nomokanona sa grčkog, čime ovaj crkveni zbornik pravila i propisa postaje i prvi zakonski akt u Srbiji. U kontekstu ovih reformi posebno je važna ona koju je Sveti Sava učinio u domenu proslavljanja Krsnog imena – slave. Odlučnim insistiranjem na hrišćanskom karakteru ovog obreda otklonjeni su njegovi nehrišćanski elementi. Proslavljanje Krsnog imena saobraženo je duhu i obliku hrišćanske beskrvne žrtve, čime je svetosavska Srpska crkva stvorila ustanovu prvenstveno nacionalnog obeležja. U srpskom narodu Sveti Sava je najistaknutija i najpopularnija istorijska ličnost. U narodnom predanju on je poznat kao svenarodni učitelj raznih veština i savetodavac u mnogim aktivnostima. Zato se ovaj naš svetitelj slavi kao seoska zavetina, ali i kao kućna i esnafska slava. Njegov dan obeležavan je opštenarodnim praznovanjem, a zavetni post u njegovo ime nastao je iz dubokog religioznog osećanja i verovanja u njegovu zaštitničku moć. Zbog svoje ogromne zasluge za srpski narod i svojih svetačkih moći, on je postao oličenje pravde čije se potvrđivanje pokazalo nasušno potrebnim u vreme turskog ropstva. U nizu predanja, on je simbol borbe protiv zla, ali i vere u pobedu i oslobođenje. Taj antropološki optimizam vezan za mogućnost savladavanja zla isijavaće iz njegovog lika tokom vekova ropstva, a dela i čuda pripisana njemu ojačavala su njegov kult koji postaje bitan činilac nacionalnog identiteta. Međutim, osim ovih pozitivnih odlika, Sveti Sava je u narodnom verovanju dobio i određene negativne crte. Suprotna hrišćanskim, takva karakterna obeležja nastala su u vreme najveće životne i verske krize srpskog naroda. Verske stranputice kojima smo se kretali, tražeći izlaz iz aktuelnih nevolja ili se povodeći za nerealnim obećanjima, pokazatelj je kršenja svetosavskog saveza sa Bogom. Najveće od tih iskušenja bilo je u doba vekovnog ropstva u kome smo bili izloženi stradanju i proganjanju, a naši hramovi i manastiri rušeni i paljeni.

krst

Bez pomoći i zaštite, prepušteni na nemilost Turcima, u vreme ropstva u trenuci- ma najdublje krize menjali smo i odnos prema dotadašnjem zaštitniku. Sveti Sava je dobio i svoju senku, odnosno izvesne negativne crte koje su u suprotnosti sa njegovim svetiteljskim likom. Kao što Bog ne evoluira, već samo naša predstava i naše shvatanje o njemu, tako je i različit odnos prema Svetome Savi zavisio od naših životnih i socio-kulturnih prilika u kojima su se oblikovale određene crte našeg mentaliteta. U tim teškim istorijskim okolnostima podlegali smo paganskim i ateističkim iskušenjima koja su se ispoljavala i odnosom prema našem najvećem svecu.

U vreme turskog ropstva Sveti Sava je dobijao i negativne crte, dok je u prošlom veku označavan kao predrasuda i potiskivan iz nacionalne svesti. Kada smo mislili da možemo olako, prečicom, da dođemo do obećanog cilja, onda smo počeli da lutamo, a privid ostvarenih ciljeva oličenenih u jugoslovenstvu i komunizmu, našim najvećim nacionalnim zabludama koje smo stavljali iznad Svetoga Save, raspršio se u haos iz koga još uvek ne nalazimo izlaz. Odnosom prema Svetome Savi došle su do izražaja naše pozitivne karakterne odlike: hrabrost, poštenje, istinoljubivost, gostoprimstvo, ali i izvesne negativne crte našeg mentaliteta, kao što su: konformizam, neistrajnost, slabost volje, nestrpljenje, sujevernost. Neprimeren odnos prema njemu iskazaće se u doba partijskog jednoumlja i agresivnog ateizma, u kojem se nije dopuštalo da se javno govori o najvećem srpskom svetitelju. Kada se nakon tog perioda počeo ponovo da slavi Sveti Sava tražio se razlog za obnavljanje svetosavske tradicije. Mnogi su sa svog stanovišta pokušali da pronađu, ukažu i objasne taj ra- zlog. I danas, kada je obnovnjena sloboda a sa njom i mogućnost da se slobodno govori o Svetome Savi, ispoljava se neadekvatan odnos prema njemu i njegovom delu. Prenebregava se upozorenje „da niko ne izmeni njegova predanja”, stavljaju mu se u usta reči koje nije izgovorio i pripisuju tekstovi koje nije napisao. Ovakva apokrifna i proizvoljna dograđivanja samo zamućuju odnos pre- ma Svetom Savi koji je svojim životom i delom oličenje princi- pa kome nije potrebna lažna argumentacija. Pokazalo se da njegovim delima nismo uvek dorasli. Kada smo ga bili najmanje dostojni iskazivali smo to svojom senkom koja je zamračila i potiskivala njegov lik.

Prepoznajući u toj senci projekciju našeg neprevladanog ličnog i kolektivnog ne- gativiteta, uočavamo da naši nesporazumi sa Svetim Savom potiču od nas samih i da nam on može pomoći samo u meri u kojoj smo spremni da pomognemo sebi na primeren svetosavski način. Zato uspešan ishod njegove borbe sa tamnim iskušenjima, kojima je i sam tokom života bio izložen, predstavlja samo putokaz za put koji i sami moramo preći. Ishod Savine borbe ne garantuje nam unapred željenu pobedu, jer ona traži od svakog da idući Savinim putem iskaže i njegovu odlučnost, ljubav i požrtvovanost.

Kada danas govorimo o svom duhovnom svetosavskom identitetu, onda svako navodno traganje za njim mora poći od saznanja da on ne postoji kao neka datost, već da je zadat kao naš životni cilj koji se može ostvariti samo izuzetnim trudom i požrtvovanjem. Delo Svetoga Save u duhovnom smislu ima značenje svetog zaveštanja, dok u socio-kulturnoj i antropološkoj ravni ono predstavlja prosvetiteljski kulturni obrazac. Taj obrazac je utoliko značajniji jer je utemeljen na osnovnom načelu kulture vezanom za samoodricanje čija dosledna primena daje izuzetnim postupcima značenje samožrtvenog čina. Iz doslednog pridržavanja načela samoodricanja, proističu i najveće ljudske vrline: životna skromnost, dostojanstvo i moralni autoritet. Te životne vrline su izražene i u Savinom književnom stilu koji iskazuje njegovu ličnost. Neposrednim jednostavnim i odmerenim izlaganjem, bez suvišne retorike, on sugestivno svedoči o najznačajnijim događajima iz očevog života u kojima je i sam učestvovao. Odmeren i uzdržan i kada govori o trenucima koje je emotivno duboko doživljavao, napisao je najlepše stranice naše srednjovekovne književnosti. Ukoliko se sagledaju verske i kulturne reforme koje je Sveti Sava izvršio da bi im dao primerenije hrišćansko značenje, onda se važnost njegovog dela ogleda u formiranju naših najznačajnih institucija. Sve što je on učinio u organizaciji crkvenog života, verskog obrazovanja, prosvećivanja, duhovnosti, morala, književnosti dobilo je dublje značenje jednog kulturnog obrasca koji je svoju vrednost iskazao u vreme potonjeg jačanja srpske države i dostizanja vrhunca njene moći u periodu carstva. Danas kada nakon brzog smenjivanja tih obrazaca prepoznajemo uzrok naših kolektivnih i individualnih nevolja izraženih u nemogućnosti da na odgovarajući način zaštitimo sebe i ostvarimo svoje lične i kolektivne ciljeve, pozivanje na svetosavsko iskustvo ima posebnu vrednost. Imajući u vidu upravo ove činioce naše duhovne tradicije tu vrednost možemo danas definisati kao svetosavski kod. Njegov značaj smo osporavali i nastojali da uspostavimo neke druge vrednosti i oblike komunikacije koji su završili u samonerazumevanju i samoporicanju. Ukoliko je veoma teško spoznati sebe, jer predstavlja najveći podvig koji je ravan čudu, pa je zato i lakše kako veli Isak Sirin videti anđela nego li spoznati sebe, onda možemo tokom života spoznavati sebe verujući i nadati se da sa ljubavlju prema sebi možemo ostvariti svoj cilj. Jedan od pravih putokaza na tom putu je samorazumevanje, kao izraz adekvatne komunikacije sa sobom. Znanje koda je pretpostavka komunikacije, jer kao uslov kodiranja i dekodiranja omogućuje odgovarajuće shvatanje međusobno upućenih poruka. Svetosavski kod je način potvrđi- vanja sopstvene tradicije kao osnove našeg duhovnog identiteta čiji je bitan činilac i srpski jezik. Kada se osporava, negira i poništava taj tradicijom uspostavljeni duhovni kanal komunikacije, utemeljen u neposrednoj životnoj praksi i otvoren prema Tvorcu, onda i dolazi do samonerazumevanja, do konflikata koji prerastaju u sukobe dugog trajanja. Istorijski poznati i aktuelni politički sukobi samo su posledica prepreke u našoj adekvatnoj komunikaciji sa sobom. Danas izneveravamo svetosavski kod tako što olako pristajemo na preimenovanje sopstvenog jezika. Premda ne postoji nijedan naučni razlog da se srpski jezik drugačije zove, delovi srpskog naroda koji zbog ideoloških i verskih razloga nastoje da promene svoj nacionalni identitet i srpski jezik kojim govore nazivaju drugim imenom. Uz punu slobodu da se nacionalno drugačije samoodređuju i da osporavajući Svetoga Savu i svetosavsku tradiciju stvaraju svoj novi identitet, država Srbija ne može da bude saučesnik i sponzor u otuđenju srpskog jezika kao najvećeg duhovnog bogatstva kojim raspolaže srpski narod. Današnje neizvesno vreme tranzicije, prelaženje iz jednog društveno-ekonomskog sistema u drugi, bremenito je najvećim i najraznovrsnijim iskušenjima. Naš životni put se osmišljava ciljevima koji se označavaju imenima Evropa, svet, globalizacija, evroatlanske integracije. Na putu ka Evropi čekaju nas, međutim, najveća iskušenja vezana za opasnost gubljenja nacionalnog i verskog identiteta.

Čini se da je najlakše doći do Evrope i sveta odričući se sebe i gubeći svoj identitet. Verujemo da ćemo krenuti i ići onim dužim i težim putem kojim ćemo, ostvarujući usputne ciljeve, doći i do svog glavnog cilja da sačuvamo sebe i budemo bolji i duhovno bogatiji nego što jesmo. Taj cilj se može ostvariti samo poštujući svetosavski zavet koji nas ojačava pred iskušenjem stranputica. Savina velika dela ostvarena kao plod saveza sa Tvorcem nasleđujemo kao svetosavsku duhovnu tradiciju koja nam je danas najpouzdaniji putokaz pred tim iskušenjima i smernica da do željenog cilja stignemo dostojni imena svog najvećeg duhovnog oca.

(Izvor: Treći prostor)

Podjelite tekst putem:

1 thoughts on “Svetosavski kod

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *