Svetosavska

Kao što je nemoguće odrediti tren kada mladić prerasta u čovjeka, tako je nemoguće odrediti i tren kada književnost počne da se bavi piscem. To se – rekao bih – ili dogodi, ili se ne dogodi – dok je čovjek još na studijama.

Pisca u sebi školovani književnik ne smije da prepozna u danu kada mu izađe prva, druga ili sedma knjiga – niti u trenu kada prima (ako prima) kakvu nagradu – nego onda kada dan ne može da okonča bez rada na uvijek novom tekstu.

Zato pisac ima po definiciji više čitatelja negoli poznanika, jer mnoge sate provodi sam. Ili griješim? Jer ima i spisatelja koji su poznati zato što su poznati.

Velike ljubavi – a ljubav prema umjetnosti znalački ukrštenih riječi to jeste – rad su nijemih i gluvih sati.

Za sve vrijeme tokom kojeg se rafinisana srpska književnost bavila mnome, spoznao sam najmanje dvije stvari: da kod Srba svetosavlje znači ideju koja ujedinjuje vjeru, državu i naciju – i da je pisac esencija te kulture (ne nužno nacije), kao što je možda i njen krajnji motiv. Neke zemlje mi poznajemo samo kroz pisce. Boku Kotorsku kao sliku svijeta, čast mi je reći, pokušao sam da preslikam unutar korica s mojim imenom na naslovnoj strani.

Kad kažem – čast, neka mi nipošto ne bude zamjereno.

Naime, svi su stari naši pisci, sem Stefana Prvovjenčanog, bili kaluđeri, i svi su bili krajnje skromni, tihi i povučeni. Krili su se i bježali od svake slave i pominjanja imena. Pisali su, postili i molili se. Po nesreći, danas mnogi književnici trče za slavom i nagradama, ističu ime prije svega. Valja znati da su mnoge drevne knjige ostale nepotpisane, jer su im pisci bili ljudi drukčijeg kova. Druge nagrade, sem Božjeg blagoslova, oni nisu tražili.

Danas je pak drukčije: uprkos civilizacijskoj akumulaciji sve boljih knjiga, svijet, generalno uzev, postaje sve gori. Školovani pisci vide, i moraju da kazuju (inače su uzalud na svijetu), kako velike nesreće društva i države dolaze otud što poroci nahode odozgo, a glupost odozdo. I da je bolje jednu knjigu pročitati sto puta negoli sto knjiga jedanput.

Na sreću, od svakog susreta biva priča, kao i od ovog, ali na nesreću, čak i dok ja govorim a vi čitate – čitanje kao drevni, gotovo sakralni čin kojim se usporava vrijeme i proniče u smisao – nepovratno odumire.

Knjige je zamijenila virtualna slika, a klasičan način čitanja zamijenila su nasumična prelistavanja internetskih strana.

Stvarnost se trudi da poništi bilo kakav uticaj školovane književnosti; možete napisati i javno reći šta god hoćete, i svijet će ostati apsolutno ravnodušan.

A ne valja tako, jer su knjige bile i ostale slikana pamet.

Kako god, čitalac će jednako da prepozna pisca. Kad ovaj kaže, na primjer so, čitalac će na jeziku da osjeti slan ukus.

Ako nije učen, čovjek uvijek misli da je svaka misao rečena iz glave. A rijetko kada suštinski jeste. Jer ništa nije rečeno a da već ranije nije bilo rečeno, sem možda ovog:

Mladi mrze prošlost i za istoriju neće da čuju.

Okupljenima oko hvale nam vrijedne prošlosti – na nama je da se pretvorimo u učitelje i da shvatimo zašto to i otkud mladi misle da nemaju ni prije ni poslije. Nego da imaju jedino, ovo kratko – sada.

Da uputimo uvijek mlađe od sebe na umjetnost znalački ukrštenih riječi, na jednu od mogućih definicija književnosti – a po kojoj je ona uvijek zbirka djelotvornih recepata – zalažem se, jer mi je do talentovanog čitaoca.

U nadi da će obrazovanih mladih biti, u eri globalne hiperinflacije diploma, na vašoj se pažnji stokrat zahvaljujem, i svim što mi je Bog dao da postignem – jednako se preporučujem.