Svetionici tuge: 184 godina od rođenja i 106 od smrti Antona Pavloviča Čehova

Šta se moglo reći više u jednom vijeku koji je započeo sa Puškinom, Gogoljem, Ljermontovim, Turgenjevom, Dostojevskim, Tolstojem – o čovjekovoj ličnosti, životu i neizbježnoj sudbini koja ovo dvoje prožima?

Reklo bi se ništa. Ali pri kraju vijeka javlja se znamenita stvaralačka ikona koja će reći o svijetu, životu i sudbini svoju misao na poseban način i staviti čudesnu tačku na neponovljivi XIX vijek ruske literature. Naravno i svjetske.

Ta je slavna ikona Anton Pavlovič Čehov. On se izborio, i označio svoje vječno mjesto u Partenonu ruskih književnih imena XIX vijeka.

Čehov je izronio iz dejstva dvaju tuga: one u kojoj se nalazila ondašnja stvarnost Rusije, vremena ponižene stvarnosti, i svoje iskonske i ogromne unutrašnje tuge. One su ga uzele i nosile na talasima cijelog, kratkog života, a on se održavao veslajući svojom ljudskom etikom i kreatorskom estetikom.

Jedini je on znao kako su ga unakrst silno razdirale sile unutrašnje tuge kroz to malo života. Bacan od jedne njihove obale do druge, a na tim je obalama iznosio i ostavljao redom priče i drame o vječnim sjetama i tugama.

Sada kad mislima pređem kroz njegovo djelo vidim kako se provlači tuga od početka do kraja kao Arijadnina nit.

Iz tih tvorevina muke duha, i danas, a i sjutra će, izbijati tužna svjetlost koja nas veselo obasjava, prozrači i zapanji. Nađemo se u čudu kad uplovimo u tihe duboke retke njegovog stvaralaštva, a potom nas zahvati strah ako isplovimo prebrzo. On sagradi Pijani brod i ukrca u njega Rusiju i ostalo (ne)dostojno čovječanstvo.

Ondašnja stvarnost svojom grozom bila je okovala Rusiju a izmučene poniženjem slabe duše dojila alkoholom. Od te surovosti bježali su mnogi, ako se pobjeći može, u još gore samoponiženje.

Ali ta surova stvarnost dala je mali broj velikih ljudi koji bijahu po svojoj prirodi skromni i koji isticahu zastavu sa natpisom: nezadovoljni sobom. Noseći zastave tog nezadovoljstva sobom i nasrtljivom stvarnošću u jednoj ruci, drugom su stvarali djela neprolazne istine koja ovjenčana ljepotom i koja su nadom dojila tugu širom Rusije i svijeta.

I tako Čehov stvori univerzalna djela koja na možemo da primijenimo one čuvene Astrove riječi: „U čoveka bi trebalo da je sve lepo: i lice i odelo, i duša i misli“. Zar nije takvo djelo A. P. Čehova?

Veliki umjetnici tražeći svoj put su na jedinstven i samo njima svojstven način tražili i nalazili put čovječanstva i civilizacije. Zato se svojim djelom, koje je svijest i savjest čovječanstva jednako nalaze u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Oni etikom i estetikom razbijaju i osvjetljavaju zamagljenu, neprozirnu i nasrtljivu stvarnost i sve tmine kojima ta stvarnost obavija čovječanstvo.

Sve svoje snage podarene od Boga, uprli su da čovjeku na zemlji bude što bolje. Ta „metaforička tuga“ dala nam je jednog od najhumanijih ljudi – A. P. Čehova.

Čehov je još od djetinjstva uočavao da narod živi najgore, a narod je kroz tamu vjekova i svjetla istorije bio najbolji, a da pojedinci nezasluženo, nehumano žive i koriste sve blagodeti života.

Ako znamo da je zadatak svakog pisca da svojim djelom osvijetli zlo i ono što ono neminovno nosi: poniženje, i da je ono upereno protiv smrti onda je Čehovljevo djelo ispunilo opštečovječanski zadatak.

Iz tog djela struji ona iskonska čovjekova tuga i njoj bijaše tijesno u samoj Rusiji i preli se preko njenih granica širom zemljina šara. Kako onda tako i danas.

Kad kažemo Čehov obuzme nas božanstvena lirska tuga koja nema poređenje. Po dubini njegove tuge mjeri se dubina njegovog djela, odnosno ruske tuge i cijelog čovječanstva. Zato je sva ruska literatura sastavljena iz dijaloga tuge jedne duše sa tugom druge duše. I kako Čehovljeva tako se i ruska literatura svodi na pitanje: Imaš li dušu ili ne?

Ondašnja Rusija bila je „Paviljon broj 6“ a svuda po Rusiji bili su svetionici tuge koji su upozoravali na užas „Paviljona“, na suze „Tuge“ na neponovljivost „Dosadne priče“ kojoj nema ravne na sve četiri strane svijeta, na uzdah koji iza sebe ostavljaju „Seljaci“.

Taj veliki mučitelj nikada se nije bojao istine ni onda kada je bio udubljen u svoju turbekolozu, kada se nosio sa tom strašnom istinom on je u svojim djelima uvijek na njemu svojstven način vaskrsavao i obasjavao istinu.

Istina mu je bila prava ljubavnica i jedina.

A bila je…

Slobodan Milić