Sveti Vasilije Ostroški – arhanđeoska blagodat svim bogougodnicima, bez obzira na vjeru i naciju

„I priložih ovdje (u Ostrog – M.G.) usudno svoj trud i svoje imenije ne poštedeh, Boga radi i Svetije Bogorodice, milosti radi…I mnogi mi pakost dejaše, ali Bog pomoščnik mne bist na vasako delo blagi…“ (Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac Milostivi)

Piše: Milan Gajović

Cijeloga svoga zemnoga života, ovaj svetac srpski – svetosavski i svepravoslavni borio se, sa svojima i sa tuđinom, za spas roda svoga i vjere pravoslavne. Bio je čuvar i svetionik vjere pravoslavne i svoga naroda u teškim vremenima stalnih pokušaja unijaćenja (latinizacije) i islamizacije. Zemni život njegov protekao je u putovanjima i molbama za spas svoga naroda, u mirenju zavađenih, u pomaganju gladnima, žednima i bolesnima, te u postu i predanoj molitvi Bogu za kolektivno spasenje. Danonoćno se molio i danas se nebeski moli protiv rata, a za mir među ljudima, narodima i religijama.

Ruski svetitelj, episkop i prevodilac svetootačkih tekstova, Sveti Teofan Zatvornik (1815-1894), propovijedao je da je „molitva disanje duha“, a Sveti patrijarh Pavle je molitvu smatrao za „mati svih dobrih djela“.

Svojim predanim podvižničkim životom i pastirskim, jevanđeoskim radom, Sveti Vasilije je slavio i pronosio blagodat i riječ Božju. Rukama svojim i svoje monaške sabraće, ostrošku pećinu je pretvorio u manastir, a novcem i poklonima koje je dobijao od vjernog naroda širio je manastirsko imanje.

Zato je u zavještajnom pismu, iz 1666.godine, kao mitropolit zahumsko – hercegovački, Sveti Vasilije uputio kletvu svima onima koji se drznu da otimaju svetinje i crkvenu imovinu i kazao:

„…I tko bi se pokusio da nešto otnimi ot manastira, otnimio Gospod takovomu razoritelju njegov dom, kuću i stoku, sa sinovi, i vase njegovo imenije da mu Gospod porazi i rasipa vanezapu va veki amin.“

Prema predanju, u trenutku svečevog napuštanja ovoga svijeta (1677.godine), neobična svjetlost je ispunila ćeliju ostroškog svetilišta.

Još za života svoga zemnoga činio je iscjeljenja i čudesa nepojmljiva zemljanima.

A sedam godina nakon upokojenja, Svetac se u snu javio nadstojatelju manastira Sveti Luka, u Župi Nikšićkoj, igumanu Rafailu Kosjerevcu. Naredio je igumanu da ode u Ostrog i otvori njegov grob. Nije povjerovao iguman snu i nije otišao. Ni poslije drugog sna nije poslušao mitropolita Vasilija. Treće noći, igumanu se u snu pojavio Sveti Vasilije, u vladičanskoj odeždi i sa kandilom u rukama. Dok je Sveti, u igumanovom snu, kadio, ispao je „žar“ iz kandila i iguman je osjetio opekotine po licu i rukama svojim.

Iguman Rafailo je ispričao san manastirskoj bratiji, pa su zajedno otišli u ostroški manastir i otvorili grob. Tijelo Svetog Vasilija je bilo žuto, netruležno i mirisalo je na bosiljak.

I do dana današnjeg, „rijeke“ bogougodnika i nevoljnika, pripadnika različitih vjera i nacija, dolaze na poklonjenje netruležnim moštima Svetog Vasilija, predano se moleći za izbavljenje i/ili duhovno napredovanje. Time otvaraju „prozor duha“ kroz koji im Sveti nesebično šalje blagodatne „ljekove“ i duhovna „uputstva“ kojima ih usmjerava na Božji put.

Po predanju, grob svetiteljeve majke Anastasije – Ane, koji se nalazi pored crkve Svetog Nikole, u rodnim trebinjskim Mrkonjićima, svake godine, u isti dan, pod istim uglom, obasja zrak Sunca. To je znamen da je i svetiteljeva majka bila darovana posebnim darovima Božjim.

Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac Milostivi, iz jata nebeskih srpsko -ruskih arhanđela, nebeskog štita srpskog i ruskog naroda, neprekidno šalje Božju blagodatnu energiju na nas, svoj srpski rod, kao i na ruski narod. Ali da bismo se napajali tom energijom, moramo čistiti svoja tijela i duše od grešnih misli, riječi i djela. Kako je Sveti vladika Nikolaj Velimirović kazao, moramo se „složiti, obožiti i umnožiti“.

Slava tebi i hvala, Sveti Oče Vasilije, spasitelju i moje porodice!