Sve o Piscu

Živim u jednoj mediteranskoj knjižari, 0-24. To će reći kako po difoltu srećem mnoge kojima je do pisanja više negoli što im je do realnog života.

Osmotrim ih kad prvi put uđu. Ne od glave do pete, to ne činim nikad, niti što na sebi nose, nego ih pogledam isprva u oči. Sekund mi je dovoljan. Kad vidim što uzimaju u ruke, svašta iščitam o čovjeku, ili o ženi.

Knjižarskim ili spisateljskim okom (nikad nisam siguran koji od ta dva pronicljiva pretežu) uglavnom znam s kim ovoga puta imam posla.

Ako čujem da preda mnom nije kupac književnosti, nego njen tvorac u pokušaju, jednako mu savjetujem da ne pokušava. Uzdahnem, porazmislim, izvagam, pa kažem.

Kuvam svim tim piscima čaj od narandže sa cimetom. Samo da mi ne zamjere, samo da me ne shvate krivo.

Ponad čaja aromatičnog ukusa, biranim riječima no jasno, nastavljam o tome da se nikad i nikako ne dotiču oni tastature.

Dok su još zagrcnuti, ti pisci, sugerišem im iz prve ruke da se što prije okanu ćoravoga posla. Da operu ruke ako su u minulih 12 sati tvorili ma kakav tekst. Jer je pisanje trka na duge, počesto na baš preduge staze.

Ne isplati se, želim da kažem…

Ili se isplati – jedino kad otkriješ kako se pisanje sve vrijeme bavi tobom, a ne ti pisanjem. Ako je ovo drugo, onda nema pomoći.

Na nekoj misaonoj raskrsnici, pisca će uvijek da sačeka vrag. Malo pisaca zna da se sa onim čije se ime ne izgovara – ne razgovara at all . Pisanje je šejtanski posao, upozorio je na vrijeme Selimović. To što je rekao klasik, jer je to rekao klasik, valja sve vrijeme imati na umu. Nije Selimović bio jedini.

Upozoritelj.

S pisanjem se ili počinje izuzetno rano, kao s violinom, ili je bolje da se s pisanjem ne počinje.

Prednost spisateljskog zanata je u najmanju ruku dvojaka. S jedne strane, nikad nije prekasno za prvu rečenicu; s druge strane – globalizacija danas jedino s posla ne može da otpusti pisca.

Ukoliko pisac oprezno zaobilazi vraga, a ima dobru kondiciju, uspjeće. Ukoliko vraga pak veliča, biće jedan od rijetkih bogatih zanatlija na svijetu. Kao lukavac Koeljo. A ako pisac govori o Bogu drukčije od Paula Koelja neka mu se Bog onda nađe u pomoći. Takovi pisac mora da računa i na dodatnu jednu mogućnost, da će biti velik možda jednom, ali da niko za nj neće čuti za života. Pljuvaće ga do smrti. Ko od živih mari za uspijeh kasnije? I Pavić je pisao hljeb njegov da mu se da danas.

Dučić je kazao gdje nema velike Književnosti bez Boga, Ljubavi i smrti. Da bi se te tri teme preplele, nužno je biti obrazovan, i nužno je što bolje vladati gramatičkim i pravopisnim pravilima. Bolje je znati pravila, pa im ići uz dlaku, nego biti jednokratni amater, makar i medijski neko vrijeme promovisan.

Mladi pisac nikad nije to po definiciji. Uvijek postaje, sa svakim ukucanim slovom. Namjerno kazujem ukucanim, a ne napisanim, jer je pisanje kao pisanje izumrlo, preobrazilo se u kucanje, tipkanje. Time je umnogome i obilježeno; otrovnije je, da budemo svi koji živimo za riječ i od riječi, iskreni.

Ostavimo li po strani talenat, jer je ovaj prirođen, Bogom dat, pismenost moramo vagati kod svakog pisca. Ima pisaca koji su trudom nadomijestili talenat. Pismenost se stiče dugim mukotrpnim učenjem. Dok se drugi ili druge u mladosti ponašaju profano, budući je pisac zainteresovan za sakralno. Pa ma se to sakralno ticalo i ozbiljnih analiza vlastitog profanog. Slova se, važno je imati na umu, nisu pojavila ni iz čega. Nije ih čovjek izmislio sebi da olakša život. Slovensko pismo nastalo je 863. godine iz višnje promisli.

Mladi pisac stiče nikad priznatu titulu velikog P onoga trenutka kada izgubi epitet mladi, premda, praksa pokazuje gdje su mnogi mlađi pisci uveliko već dobri pisci. Teško je kazati do koliko godina je pisac mlad, a od koliko postaje mlađi? Mlad može biti do 30. ili 35, a mlađi i do 40. pa i tu neke godine iza…

Pisac mora da vjeruje u to da se riječima može opisati Bog, Ljubav, smrt. Makar to i ne umio, do kraja života, on mora da ima vjeru u jezik na kome piše, vjeru da se jezikom može sve opisati. Jezik je kombinacija mogućih formula. Sve istine postoje u jeziku.

Jezik uvijek čeka nekoga ko može da definiše smisao čovječjeg postojanja – iz današnje perspektive. Tim prije što i mi, kao i svi naši prethodnici, živimo u vječitom danas.

Istina mora da bude uporedni sistem svakog pisca. Svako odstupanje od istine, da bude na osudu piscu. Ko ne govori istinu, da se javno potkaže. Jer taj onda ne može ni ljepotu da nudi čitaocu. Čitalac je pas, najbolji piščev prijatelj; slijedi ga i voli, i kad pisac očigledno griješi. I lajao bi na Trgu, pod kakvom zastavom, u skladu s piščevim premisama. Dešavalo se takvo što, a sa čime pisac mora uvijek da računa. S kušnjom: ako ne govori lijepo o istini, hoće li time pokvariti čitaoca? Ako ne govori istinu, i ako na kraju kvari čitaoca, tada ne čini li grijeh? Sablazniti čitaoca isto je što i go hoditi pred djetetom. Ne valja se.

I ne može se o svemu pisati, uputa je finalna. Niti se smije biti dosadan.