Susret sa slobodom: Prvi koraci van geta

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Bila nam djeca iz Orahovca i Velike Hoče. Najvećem broju njih to su bili prvi dani izvan onog osunčanog geta u Orahovcu i među vinogradima i vukovima smještene Hoče.

Nama je došla Junakinja. Pojela sladoled sa Mašom i Vasilijem u Mocartu, došla u naš stan, raspremila se. Čekali smo da dođe na ručak. A ona je plakala.

Ophrvalo ju je saznanje da ima svijeta osim onog njoj do tada poznatog. Srpskog kosmosa, jeste, ali njoj nepoznatog. I zamolila je nastavnike da je ipak smjeste tamo gdje je njena drugarica Dorotea.

A Doroteja je, zajedno sa još jednim dječakom iz Orahovca, kod naših prijatelja, Gordana i Dragane. Sada će u njihovom stanu, uvijek ispunjenom Gordanovom pjesmom i Draganinom dobrotom, pored njihovo dvoje djece, biti troje djece iz Metohije.

Mi smo se… snuždili. Ne možeš kriviti dobro dijete za suze, ali nije ni tebi lako.

Trajalo je to svega 5 minuta. Toliko je trebalo Gordanu da me pozove:

– Ajde, reci Maši da i ona dođe!
– Ali gdje ćeš ih sve?
– Ma samo neka dođe!

I,eto, u tren oka, naša tuga se pretvorila u radost. Odvezao sam Mariju do Gordana i Dragane, tamo zatekao Vlada, zajedničkog prijatelja. I čitavo veče prosjedismo uz metohijsko vino, fočanski humor, srpsku dobrotu, koja još ima tu čarobnu moć da saboruje dok u dnevnu sobu upadaju naša djeca i traže još jastuka i ćebadi za svoje „bitke“.

Učili smo mnogo od čitave te grupe. Učili o važnosti slobode koju u Srpskoj imamo. Učili od njihovih opreznih pogleda, koji nikako da se naviknu na tu slobodu.

– A koj vam je ovaj? – pita mali Željko svoje domaćine, gledajući prolaznika ispod prozora.
– Komšija sa drugog kraja grada, odgovara mu polušaljivo Saška, njegova domaćica.
– Je li naš?
– Naš je.
– Uh dobro!

Učimo od njih šta je postojanost.
– Sviđa li ti se ovdje, Petre?
– Mnogo mi se sviđa. Mnogo je lepo. Bazen i crkva i škola i mnogo ljudi je ovde.
– Hoćeš da nam opet dođeš?
– Hoću, da s’ iskupam (dasiskupam) ali nikada ne bih ostavio moj Orahovac.

Domaćini me svaki dan pitaju kada sljedeći put idem za Metohiju i mogu li i oni sa mnom. Hoće da vide Hoču i Orahovac. Metohiju, Dečane, Prizren, Pećaršiju. Hoće, jer ih vuče Zavjet, jer ih vuku oči dobre djece koja su nam Metohiju donijeli u očima.

Poći ćemo, kažem, moramo.

Svi naši putevi, za života i nakon njega, u Carstvu Života, vode Metohiji i Kosovu.

(Samo su ponešto izmjenjena ili prećutana imena metohijske djece. Sve ostalo je zapis rečenog i dogođenog.)