„Sumrak idola“: Na današnji dan je umro Niče

Na današnji dan, 25. avgusta 1900. godine umro je njemački filozof Fridrih Niče.

Ničeovo djelo značajno je uticalo na filosofiju XIX i XX vijeka. Poznata djela: „Tako je govorio Zaratustra“, „S onu stranu dobra i zla“, „Volja za moć“, „Slučaj Vagner“, „Sumrak idola“. Rijetko koja filosofska koncepcija je doživjela toliko interpretacija, vatrenih odbrana i još vatrenijih napada, ispravnih i pogrešnih objašnjenja i novih tumačenja kao što je to filosofija Fridriha Ničea. Kraj XIX i početak XX vijeka je vrijeme kako društveno tako i politički potpuno zatrovano. Evropa je u agoniji, želi da se oslobodi svega starog, a još uvek nesigurna šta je to novo čemu hrli. Novo u starom, bez korjenitih društvenih promjena korjenito izmijeniti čitavu društvenu nadgradnju i radikalno prekinuti sa svime bez postavljanja osnovnog pitanja o vlastitoj društveno-istorijskoj poziciji – sve to postaje cilj kome teže najtalentovaniji i najsnažniji, u vječnoj borbi sa samim sobom, svojom intimnošću, unutrašnjom nužnošću pobune i protesta. Svoju filosofiju razvijao je aforistički i nesistematski, pisanu često u suprotnosti prema njegovim ranijim tezama i stremljenjima i u samo njemu svojstvenim protivrječnostima. Ničeovo učenje bilo je do te mjere zloupotrijebljeno da je proglašen glavnim nacističkim ideologom, iako to nema nikakve veze sa istinom. Istina je da se Niče stidio toga što je svoja djela pisao na njemačkom jeziku jer bi moglo izgledati da služi jačanju bilo kakvih aspiracija njemačkog carstva. Ukratko, Niče je u svojim bitnim stremljenjima potpuno nespojiv sa samozadovoljnim njemačkim malograđaninom, stubom nacističke Njemačke, tim mediokritetom koji svu svoju snagu nalazi u pripadnosti i slijepoj pokornosti svojoj organizaciji. Ali i pored toga, do današnjeg dana on ostaje pogrešno shvaćen i protumačen i smatran za idejnog tvorca onoga što je iz dubine duše prezirao.

Prošlost, budućnost i sadašnjost, po Ničeu, postaju stalno sada samo putem vječnog vraćanja istog. Vječnim vraćanjem istog, vječnim kruženjem, vrijeme se sabira u jednoj tački i ono samo postaje bezvremeno. Volja za moć mora tu bezvremenost izdržati, i ne samo izdržati već i voljeti takvu besciljnu vječnost. Živjeći svoj život kao vječitu borbu, Niče je svoj karakter obojio mrakom. Zbog toga je prekinuo brojna dotadašnja prijateljstva od kojih je najznačajnije bilo sa kompozitorom Rihardom Vagnerom. Stvarajući svoju filosofiju ostajao je bez prijatelja, našao se u jednoj vrsti samoizolacije. Nakon smrti njegova sestra, Elizabet-Ferester Niče, javlja se kao urednik Ničeovih djela. Prerađujući i prepravljajući rukopise kako bi se uklopili u nacionalističku ideologiju Njemačke koju je zastupala. Kasnije objavljivana Ničeova djela sa njenim prepravkama često su bila, kasnije će se utvrditi, neopravdano povezana sa fašizmom i nacizmom.